Što reći... Bio je to jedan od najluđih koncerata u zadnje vrijeme, moglo bi se čak reći kako to nije bio koncert nego "narodno veselje" koje samo ukazuje koliko su Hrvati opčinjeni romskom glazbom i čitavim tim fenomenom koji se upravo razmahao u posljednjih par godina na ovim prostorima, a da bi se ispunili svi parametri potrebni za organizaciju tog "narodnog veselja" trebalo je još samo poredati naokolo stolove prepune rakije i ispeći neku životinju na ražnju (neka mi oproste ljubitelji istih i svi vegetarijanci koji cijene ovu muziku). Na putu do Močvare bile smo već oko 20 h jer je općepoznata činjenica kako treba doći makar dva sata prije koncerta i ovlažiti grlo "prehrambenim proizvodima" mjerenim u litrama, a takav su zaključak donijeli još mnogi pa se okupila oveća skupina ljudi koja je u tim trenutcima zanemarivala i rodne i spolne i nacionalne i lokalne i kvartovske i još mnoge razlike u svrhu što boljeg bodrenja romskih puhača. Euforija je bila na razini - čule su se romske pjesme, pričalo se samo o romskoj muzici, navodili drugi sastavi i dojmovi s njihovih koncerata - sve je bilo spremno za najžešći provod. Što rekli, ne porekli i ekipa je zaista opravdala svo to euforično brbljanje - što njihanjem bokova u brzinama koje su i same izvođače čudile, a što glasnim urlikanjem koju pjesmu bi trebali slijedeću odsvirati.

Skakalo se, plesalo se, pjevalo se, skidalo se (na stageu je završilo više majica raznih boja i jedan grudnjak - s kojim reporterka Terapije nema nikakve veze i odbija svaki lažni navod da je to učinila svjesno, ali joj je drago da jest; ionako nije bio prekvalitetan!), dijelile su se pusice i pusetine (i ovdje treba zanemariti rodno - spolne razlike) prvom tko bi došao pod ruku, znoj je tekao u potocima i miješao se s isparavanjima alkohola i dimom cigareta, a naši su izvođači, što se vidjelo veoma jasno, uživali u publici kao i ona u njima. Izvedba je bila besprijekorna, odsvirali su sve svoje zvučne stvari (navođenje istih bilo bi pretjerano, a i nije sve zapamćeno pa ne bi bilo korektno prema njima da se navedu samo neke), a najveću je pomutnju i sreću izazavala izvedba poznate Mesečine na koju je publika izgubila i glavu i rep. Cijela je ta "fešta balcanica" u ljudima probudila ono osnovno, potrebu za ispoljavanjem svega neljudskog i potpuno instiktivnog u sebi, za zanemarivanjem konvencija. Pustili smo da nas nosi taj orkan koji se kroz pluća presimpatičnih Roma pretvarao u gotovo dijabolične tonove, prepune života. Nakon koncerta, a tu smo informaciju dobile iz pouzdanih izvora, dugo se plesalo uz dj Seru i time je potvrđena nezasitnost publike romskim i etno zvukovima. Mi smo se, mokre i umorne, okupane u pivu jer je prvi red uvijek riskantan, ali i najbolji, vratile kući i zoru dočekale istom tom glazbom. Sada slijede detaljne pripreme za još jedan romski sastav koji će nas uskoro baciti na koljena, ali o tome će biti riječi kada dođe vrijeme.

Svi koji nisu prisustvovali ovoj narodnoj fešti, neka nam se ubuduće pridruže jer kada je romska muzika u pitanju, nema greške!

ines v. // 12/02/2007