Na samu informaciju da će Max Richter održati koncert u Cankarjevom Domu u Ljubljani reakcija je bila trenutna, IDEMO! Zašto? Iako nije pogotovo u moderno vrijeme ideja koncerta naših suvremenika sjedenje dva sata i slušanje nekog komornog orkestra bez vokala i preciznog narativa kao nešto na što se većina ljudi olako odlučuje ime Max Richtera evocira širok raspon emocija koje se proživljavaju dok njegova glazba stvara zvučnu kulisu filmova i serija koje smo voljeli u zadnjih cca dvadeset godina. Pa zašto to onda ne doživjeti i uživo.

Karte su kupljene i nakon par mjeseci došao je i taj dan. Vožnja do Ljubljane je bila ugodna u lagani predproljetni smiraj dana i uz jedan od prvih impresivnih zalazaka sunca ove godine kada voziš u smjeru zapada. Dovoljno duga vožnja za kraću kontemplaciju o Maxu Richteru. Pa da podijelim nekoliko zanimljivosti koje sam otkrila o njemu u zadnje vrijeme.
Njemačko-britanski skladatelj Max Richter rođen je u njemačkom Hamelnu, no djetinjstvo je proveo u Engleskoj. U jednom tekstu za Pitchfork prisjeća se kako su mu roditelji kod kuće puštali vrlo različitu glazbu - od Johann Sebastian Bach do The Beatles - što je snažno oblikovalo njegov kasniji glazbeni ukus i autorski pristup. Odrastanje između dviju kultura, kao i osjećaj nepripadanja koji je ponekad pratio njegovo njemačko podrijetlo u britanskom školskom okruženju, kasnije su se pretvorili u teme koje često prožimaju njegovu glazbu: sjećanje, identitet i melankoliju.

To je oblikovalo Richtera u jednog od najistaknutijih autora suvremene neoklasične scene, skladatelja koji uspješno briše granice između klasične glazbe, elektronike, ambientalnih zvukova i filmske partiture.

Richter danas živi u engleskom Oxfordshireu, gdje sa suprugom i dugogodišnjom kreativnom partnericom, vizualnom umjetnicom Yulijom Mahr, vodi interdisciplinarni umjetnički prostor Studio Richter Mahr. Smješten u obnovljenoj seoskoj kući okruženoj prirodom, studio funkcionira kao mjesto za snimanje, umjetničke rezidencije i razvoj projekata koji povezuju glazbu, film i vizualnu umjetnost. Richter i Mahr surađuju na nizu projekata, a njihov studio zamišljen je kao kreativni laboratorij u kojem nastaju novi glazbeni, filmski i multimedijski radovi.

Richter je tijekom karijere objavio niz utjecajnih albuma koji su definirali suvremenu neoklasičnu scenu:

2002 - Memoryhouse
2004 - The Blue Notebooks
2006 - Songs from Before
2008 - 24 Postcards in Full Colour
2010 - Infra
2012 - Recomposed by Max Richter: Vivaldi - The Four Seasons
2015 - Sleep (osmosatna glazbena kompozicija zamišljena kao soundtrack za spavanje)
2022 - The New Four Seasons
2024 - In a Landscape

Richterov opus danas obuhvaća više od pedeset filmskih i televizijskih projekata. Njegova glazba obilježila je filmove poput Waltz with Bashir redatelja Aria Folmana, zatim Arrival redatelja Denisa Villeneuvea, kao i Shutter Island redatelja Martina Scorsesea. Njegove kompozicije snažno su obilježile i televizijsku produkciju, posebno seriju The Leftovers autora Damona Lindelofa, u kojoj je minimalistička i emocionalno suzdržana glazba postala jedan od ključnih elemenata atmosfere, te su se pojavljivale i u drugim serijama poput The Last of Us i The Handmaid's Tale (snimljen je glazbeni video za istoimenu skladbu u kojem se pojavljuje glumica Elizabeth Moss).

Aktualna turneja vodi ga kroz niz velikih koncertnih dvorana, uključujući gradove poput Firence, Rima, Lucerna, Katowica, Beča, Budimpešte i Ljubljane, nakon čega se nastavlja koncertima u Londonu te tijekom ljeta i na sjevernoameričkim pozornicama. Na njoj uz komorni kvintet izvodi svoj zadnji album In a landscape i The Blue Notebooks (2004.). Koncert u solidno popunjenoj Gallusovoj dvorani Cankarjevog doma (prišli so i ljudlje iz Hrvaške u većem broju) počeo je na vrijeme. Pozornica je bila ogoljena, okružena crnim zastorima. Jedini posebni efekt je bila svjetlosna traka na granici horizontalnog i vertikalnog prostora pozornice i u samoj sredini na poleđini pozornice vertikalna svjetlosna traka od jedno 4 metra. Ona je tijekom koncerta slabije ili jače osvjetljavala glazbenike i pozornicu.

Koncert kao što je i najavljeno se sastojao od dva dijela. U prvom je Max Richter sa svojim gudačkim kvintetom (violinisti Eloisa-Fleur Thom i Zahra Benyounes, violist Stephen Upshaw te violončelisti Max Ruisi i Zara Hudson Kozdoj) izveo u cijelosti posljednji album "In a Landscape" (2024.). Nakon pljeska pozdrava od strane publike, Max Richter nam se predstavio i objasnio što će izvesti. Album "In the Landscape" je predstavio kao svojevrsnu dualnost zvukova koje čujemo oko sebe iz svog fizičkog okruženja i onih drugih zvukova koji predstavljaju naš unutarnji krajobraz, naše zvukove, naših misli i osjećaja. Vanjske zvukove puštao je elektronički dok su one unutarnje izvodili glazbenici. Zvukovi s ulice, dječja cika, šuštanje lišća, šum tekuće vode i slično bio je suprotstavljen nježnim zvukovima violine i tipaka klavira. Iako svaka skladba može stajati i samostalno vrlo dobro se preklapaju i spajaju jedna na drugu, kao dijelovi dana, prelaska iz jednog prostora u drugi ili izmjena misli. Dok su izvodili skladbe u prvom djelu svjetlo koje ih je obasjavalo bilo je u rasponu od blijedo žutog preko ružičastog do zagasito narančastog stvarajući dodatni ugođaj i upotpunjujući iskustvo. Za razliku od većine koncerata kojima prisustvujem ovdje je publika bila toliko tiha, kao da su se trudili niti ne disati glasno samo da nešto ne pokvare. Naravno tu i tamo je netko zakašljao. Jedan detalj koji mi je bio simpatičan je bila jedna starija gospođa koja je sama došla na koncert, sjedila je nekoliko mjesta dalje od nas, i cijeli je koncert odslušala zatvorenih očiju, u potpunosti se prepuštajući da je glazba obuzme. Nakon prvog djela bila je najavljena pauza od pola sata. Zatim su se svi vratili na svoja mjesta i Max Richter nam se ponovno obratio. "The Blue Notebooks" rekao je, nastao je prije jedno 24 godine kada je Amerika krenula u napad na Irak i to ga je dovelo do razmišljanja, sjeo je i počeo pisati, isto tako inspirirale su ga takozvane "Plave bilježnice" Franca Kafke, skup rukopisnih bilježnica koje je vodio između otprilike 1917. i 1919. godine. Naziv potječe od plavih korica bilježnica u koje je zapisivao svoje tekstove. Te bilježnice nisu jedno dovršeno djelo, nego zbir različitih zapisa: kratkih priča i fragmenata, aforizama i filozofskih razmišljanja, osobnih bilješki nalik dnevniku, skica i ideja za buduća književna djela. Upravo iz tih zapisa potječu neki od poznatih Kafkinih aforizama o egzistenciji, vjeri, krivnji i osjećaju otuđenosti. Na samom albumu isječke iz tih zapisa čita glumica Tilda Swinton dok je Max Richter predstavio tamnoputu umjetnicu Afrodeutsche koja će to večeras činiti umjesto nje. Isto tako Richter je nazvao Kafku svetcem zaštitnikom "sumnje" ili svih onih koji sumnjaju u nešto što mi je bilo izrazito simpatično. Kada su glazbenici počeli svirati učinilo mi se da je publika još tiša nego u prvom djelu ili to možda bilo samo moje iščekivanje "In the Nature of Daylight". I krenula je, zadržala sam dah i prisjećala se svih onih trenutaka kada sam plakala slušajući ju. Ovaj put to se nije dogodilo. I radi toga sam čak bila i zahvalna. Skladbe su se nizale lakoćom. Album The Blue Notebooks sam više puta slušala pa možda je i ta prepoznatljivost doprinijela tom osijećaju. Povremeno je drugi violončelist prelazio na klavijature kako bi upotpunio zvuk klavijatura Maxa Richtera. I sa postupnim crescendom na posljednjoj skladbi došao je kraj koncerta. Uz glasan pljesak glazbenici su se nekoliko puta naklonili i napustili pozornicu.

Krenuli smo kući kroz noć, ipak nas je čekala vožnja do Zagreba. Cesta je uglavnom bila prazna i brzo smo stigli kući. Dojam je svakako pozitivan. Richterova sposobnost da jednako uvjerljivo djeluje i u koncertnoj dvorani i na filmskom platnu još jednom pokazuje koliko je njegova glazba univerzalna i snažno komunikativna. Richterova djela ostaju relevantna jer spajaju klasičnu tradiciju i suvremene teme, od introspektivnih refleksija do emotivnih filmskih trenutaka, čime nadilaze vrijeme i generacije. Upravo zato je važno da se njegova glazba i dalje sluša, prati i istražuje, jer nudi iskustvo koje je istovremeno osobno, univerzalno i više od svega inspirativno.

nina kc // 11/03/2026