Prije koju večer smo u zabočkoj Zelenoj sobi svjedočili dvama potpuno suprotnim korištenjima istih bazičnih instrumenata, najzastupljenijih u svim vidovima rock glazbe. To su gitara, bas i bubanj, te naravno glas.

S jedne je strane bio introvertirani kantautorski art zvuk grupe Seine, a njima se suprotstavio extrovertni punokrvni bazični rock Straight Mickeya and the Boyza. Ne, nitko nije pobijedio jer nije se radilo o natjecanju, samo o večeri u kojoj smo čuli dva odlična benda, koji svaki na svoj način čitaju i interpretiraju nešto općepoznato. Seine je krenuo kao akustični solo projekt Ivana Ščapeca, još za vrijeme trajanja Vlaste Popić. Kroz par godina, razvijao se, raspustio matični bend, da bi prošle godine, upravo u ovoj formi tria, pobijedio na banjalučkom Demofestu, što je u zadnjih par godina postala stvarno velika stvar. Dakle, osim Ščapeca u bendu su trenutno i bubnjar Dimitrij Mekotanović (Vlasta Popić, Radost) i basista Boško Mijušković (Straight Mickey&the Boyz, Škrtice), kojeg dijele upravo Mickyem. Ščapec tijekom pjesama osim što razvlači tu svoju akustičnu gitaru do iznemoglosti, mijenja glas, pjeva, skviči i cvili, te time daje potrebnu dinamiku pjesmama, koje bi vjerojatno bez tih zahvata krenule prema monotoniji, jer, to su većim dijelom ponavljajuće mantre iznad kojih se razvija taj vokal. Bubnjar osim što zvjerski lupa, pa mu je basista tijekom dobrog dijela svirke držao nogom bas bubanj, ponekad pomogne i glasom, a bome zna i strugati palicama po činelama. Basista je ovdje, osim pridržavanja bubnja, bio zadužen većim dijelom za lagano pumpanje, a to mu je dobro išlo. Nakon kratke pauze uslijedio je sonični prasak, jer pred nama su se pojavili "Hetero Miki i drugari", i unatoč odličnom engleskom imenu, ne mogu se oteti dojmu da bi im "domaći" naziv bolje pristajao. Ne samo zbog toga što pjevaju na srpskom nego i zbog mačizma koji pršti iz njihovog scenskog nastupa. Gitara je žestoka i brza, s pokojim nepotrebnim izletom u soliranje, bubanj rastura, a bas je puno izraženiji od prethodne mu uloge. Malo Blues Explosiona, malo MC5, puno znoja i tri vokala već na prvoj Haos radi su me/nas otpuhali, a svakom su novom pjesmom to još više potvrđivali, sve do Dalek svet, s kojom su dobili barem jednog novog fana. A i Zelena soba se polako pretvara u respektabilan prostor u kojeg ne zalaze samo zabočani, nego i publika iz okolnih selendri na "z".

pedja // 07/02/2017