home > koncert > InMusic Festival, 20. - 22.VI 2016., Otok hrvatske mladeži, Jarun, Zagreb

kontakt | search |

InMusic Festival, 20. - 22.VI 2016., Otok hrvatske mladeži, Jarun, Zagreb

Jedanaesto izdanje InMusica obilježili su nesvakidašnji rariteti. Neki vrlo dobrodošli i prijatni, a neki baš i ne osobito ugodni, te su sticajem okolnosti fleksibilno prilagođeni koliko se to god moglo uskladiti. Prije svega to se u prvom redu odnosi na otkazivanje nastupa Skunk Anansie zbog nenadane ozlijede, zatim odgoda Monoswezi koji nisu na vrijeme sletjeli u Zagreb i prebačeni su u jedan sasvim drugi termin što je uvjetovalo da se kompletni programi totalno pretumbaju što do sada i nije bio običaj festivala, te onaj od ranije znani slučaj Motorhead što su bili najavljeni još prošle jeseni, ali Lemmy je svoje odigrao uoči Nove godine, nazdravio svijetu i otišao na vječni počinak. Oni pak pozitivni su da se umjesto Skunk Anansie mogla nesmetano pratiti povijesna utakmica Hrvatske nogometne reprezentacije na Euru gdje su Španjolci doživjeli prvi poraz na europskim nogometnim prvenstvima nakon punih 12 godina, te su dobili čak dva gola nakon niza od 11 tekmi bez primljenog zgoditka. A naša nogometna repka nam u vrijeme InMusica baš i nije davala mnogo radosti. Podsjetiti ćemo se onog poraza od Meksika prije dvije godine na Mundialu u Brazilu kada su Foals strpljivo čekali završetak utakmice da započnu svirku... Među sve takve posebnosti spada i otvaranje tornja podignutog u čast Nikole Tesle (Tesla Tower) gdje je VJ Ivan Slipčević 3 noći emitirao spotove u čast još jednog velikana Davida Bowiea od 9 navečer čak do skoro 5 ujutro. A još jedna, možda čak i najvažnija sporedna pogodnost jest da je ovo prvi InMusic nakon punih 9 godina bez kiše, no blata zato nije manjkalo jer nas je kišurda oprala prvog dana, ali na svu sreću ujutro u ponedjeljak prije samog početka.
[ Tesla Tower ]

Tesla Tower   © Horvi

I na ovome izdanju bile su 3 glavne pozornice - Main, OTP World i Hidden stage, te cijeli niz manjih scena poput Balkan goes north na kome su uglavnom nastupali švedski i hrvatski izvođači, Šuma Striborova s Yern Kolektivom, redovito zanimljiv INteatar obložen drvenim paletama, šator za karaoke, pa jedan šator na kome se u kasnopopodnevnim satima odvijao komični stand-up program i tako još podosta toga svačega usitnjenog pa makar su ponekad zbog tumbanja rasporeda glavne pozornice bile prazne vjerojatno nikome nije bilo dosadno. Uostalom uvijek se pronašlo poneko prazno mjesto pod šatrama menza ili chillanje u Nargila Chilli Out šatoru da se predahne i odmore noge od stalnog šetanja od bine do bine.
[ Publika @ InMusic festival ]

Publika @ InMusic festival   © Edita Sentić

Dan prvi, 20.VI 2016. (ponedjeljak)

Već na samom otvaranju festivala nas nekoliko akreditiranih novinara, potom par glazbenika, ljudi iz uslužnih djelatnosti što su nosili transparente i marketinške dodatke, te nekolicina namjernika-znatiželjnika svjedočili smo neuobičajenom paradoksu koji spada u ovu drugu grupu neželjenih rariteta. U 17h su već odzvanjali zvuci karlovačkog benda EoT (Eclipse Of Time) koji su dobili čast da otvore InMusic, ali redari i služba na ulazu su nam rekli da upad još nije moguć jer niti oni sami nisu dobili zeleno svijetlo da mogu propuštati publiku.
[ EoT (Eclipse Of Time) ]

EoT (Eclipse Of Time)   © Horvi

I tako je nesretan bend odsvirao jedno 5-6 pjesama za praznu ogromnu poljanu Main stagea, a kad je ulaz bio moguć i kad smo se doteturali do pozornice ostale su im samo 2 pjesme na set listi, te su morali završiti nastup, tako da se činilo kako je njihov nastup otišao kuriozitetno u zrakoprazni eter.
[ Plastic Knives ]

Plastic Knives   © Horvi

Odmah potom na manjem OTP stageu krenuli su PLASTIC KNIVES, zagrebački dvojac na bubnjevima i gitari, ali ne u onoj varijanti The White Stripes i sličnih klonova, već u vrlo šik formatu s mnoštvom pedala i elektronskih pomagala što im omogućuju zvuk nalik na Trans Am. Gitarist Damjan Vujkalija praktički komotno predstavlja dvoje-troje instrumentalista filajući basove i harmonije s loop tehnikama koje dodaju taj elektronski šmek, dok su mu gitarističke obligacije uronjene u vrlo blizak resurs math-rocka. Kompozicije su im instrumentali s plesnim tempovima i dobra su preporuka za klubove što preferiraju rock na pragovima elektronike s dance prefiksima.
[ The Coral ]

The Coral   © Horvi

Ne znam kako sam propustio The Haze. I meni samom je bilo čudno nešto s rasporedom; kad sam se vratio na Main stage tamo su već bili britanski THE CORAL pred pozamašnim brojem posjetitelja, gomile kakvu uistinu ne pamtim u ovako rano vrijeme InMusica oko 18.30h. Prema mojoj procjeni već se skupilo 3-4 tisuće posmatrača, a bend se pokazao sasvim solidnom imitacijom Arcade Fire stereotipnih indie-rock gabarita s ponekim uronom u country i psihodelične gitarske solaže oduševivši fanove hitovima "Don't think you're the first", "Dreaming of you", te novim "Chasing the tail of dream" i "Miss fortune" s najnovijeg albuma "Distance Inbetween".
[ FuGu Mango ]

FuGu Mango   © Horvi

Nakratko sam odgledao FuGu MANGO, belgijski bijelački četverac s basistom, klavijaturisticom, udaraljkašem i bubnjarom što zvuče poput afro-pop benda s funky konotacijama, te brzo pohitao na otvaranje ponajbolje destinacije - Hidden stagea gdje je u 19.30 započeo karlovački trojac OPAKI JAHAČI VATRENIH RIFFOVA IZ PAKLA, jedini pravi predstavnik čvrstog, brzog, energičnog i vraški snažnog r'n'r-a na pragovima hard'n'heavyija.
[ Opaki Jahači Vatrenih Riffova Iz Pakla ]

Opaki Jahači Vatrenih Riffova Iz Pakla   © Horvi

Oni su bili idealno zamišljeni kao zagrijavanje za najavljeni, ali iz dobro znanih razloga, na žalost otkazani nastup Motorhead. Lemmyiju u čast, ovi Karlovčani su očitali bravuroznu lekciju r'n'r-a u sirovom izdanju bez elektronskih finesa i sofisticiranih zahvata. Momci su uključili žice u struju, bubnjar se latio palica i - šibaj konja u galop bez milosti! Sve pjesme su im na hrvatskom jeziku, tekstovi su vrlo bijesni, ljutiti, provokativni, zajedljivi, a u tom pogledu i osvješteno angažirani dajući nade da rock svjetonazor u onom svojem izvornom kontekstu na našim područjima na svu sreću još nije stvar šibanja mrtvog konja. Imaju oni tema na lageru kol'ko 'oš od sprdačine na narodnjake sve do politike, njihovih poltrona i egzistencijalnih problema. Dok je tako u Hrvatskoj, biti će i ovakvih bendova. Nakon njihovog nastupa čuli su se povici 'pa kaj čekate, ajde odma na glavni stejđ da rastjerate onu letargiju'. Strašan bend, nema šta. Bravo Karlovčani!
[ EoT (Eclipse Of Time) ]

EoT (Eclipse Of Time)   © Horvi

Kako Manoswezi još nisu sletjeli u Zagreb, njihov nastup je pomaknut za ponoć na Hidden stageu (nisam ih gledao), pa je uslijedila podulja pauza, no organizator je nadoknadio propušteni nespretni gaf i vratio karlovački EoT ponovno na pozornicu, ovaj puta na OTP World stage gdje su dobili sjajnu priliku da ih vidi nekoliko stotina ljudi. Bend je bio vidljivo neizmjerno sretan, a oni koji ih znaju od ranije po onom hard-rock/heavy albumu "A World Without Hope" objavljenom za Croatia Records 2014., to više nije nimalo stilski isti bend. Sada imaju pjevačicu Maju Kolarić koja svira bas, te su totalno promijenili dizajn s tekstovima na hrvatskom i glazbom koja se kreće u alter-rock vodama s podosta varijabilnih referenci od pop-punka, post-grungea i natruha nu-metala i industriala, elem otprilike mekšeg oblika RATM i One Piece Puzzle stilizacija. Tu negdje. A i daleko suvremenije zvuče, vrlo šik, no izgleda da se još uvijek traže u toj šarži starih ostavština benda i novim horizontima.
[ Nikki Louder ]

Nikki Louder   © Horvi

Slovenski NIKKI LOUDER, moćan noise-rock trojac s basistom zabetoniranim na stolac održao je dostatnu lekciju žanra na Hidden stageu šamarajući gitarskim ekspresijama na nivou Sonic Youth i Albinijevih eskapada. Bili su jedno od svijetlijih lica alternativnog rocka ovog InMusica s mračnim predispozicijama i krvavo-bijesnim urlikajućim vokalom, glazbenim izričajem odavajući dojam američkog šmeka stare noise-rock škole zlatne epohe s konca 80-ih i početka 90-ih.

JAKE BUGG svakako je ostavio veliki trag zadovoljstva fanovima americane i countryja s elementima mršavog rocka pokazavši se u sjaju komercijalnog uspjeha na Main stageu uzevši skoro pa najbolji termin prvog dana od 20.45 do 22h. Pjevalo se i skakutalo na njegove elegične, mahom beskrvne i plitke pjesme s meketavim glasićem, ali Bože moj, to ljudi vole isto kao i suštu suprotnost - metalski growl ili punkersko-hardcoreaški crust. Jedno bez drugoga ne ide. Oni koji ga vole došli su na svoje, a takvih vrlo sličnih izvođača bilo je i u naredna dva dana.
[ Chui ]

Chui   © Horvi

Daleko drugačiji je bio odličan nastup zagrebačkih CHUI pod šatrom Hidden stagea kad se već mrak spustio na prvi dan InMusica. Ovaj trojac je svojim uvjerljivim acid-jazz/electro-fusion kombinacijama doveo psihodeličnu indukciju koje su manjkale u glazbenim sferama dotadašnjih izvođača. U zraku je treperila vibra transa i hipnotičkog stanja zahvaljujući minimalistički razgrađenim strukturama klavijatura, specijalnih efekata, saksofona i obrednih bubnjarskih tempova filanih u periodičkim naletima koji su čas dizali, a čas spuštali tenzije svako malo obarajući pojmove klimaksa i katarze. Vođa Toni Starešinić je bio veoma komunikativan s publikom, tako da su i stranci, te oni koji su bend sada po prvi puta vidjeli imali nesvakidašnji susret s vanzemaljskim tonovima izvan sunčevog sustava. Ne znam koliko vam je poznato, ali znanstvene analize su egzaktno pokazale da kada se šum planeta pojača XXX puta dobiva se specifičan ton, a kada se svih 7 planeta sunčevog sustava poreda od Merkura do Urana, to zvuči do-re-mi-fa-so-la-ti-do. A Chui imaju i više od toga što je očito pristiglo iz neke druge galaksije.
[ Django Django ]

Django Django   © Horvi

DJANGO DJANGO, hvaljeni britanski art-rock/synth-pop četverac s tenzijama ka kombinacijama dance-rocka 80-ih i EDM/IDM-a rasplesao je publiku uglavnom svirajući pjesme s drugog, posljednjeg albuma "Born Under Saturn" (evo još malo nezemaljskih svemirskih tonova iz sunčevog sustava, ha) kulminirajući hitom "First light" odvalivši prijatnu količinu adrenalina za ostatke blata ispred OTP World stagea gdje su se bome neki prisutni dobro uvaljali. Neki namjerno, bosonogi i bosonoge, ali vidio sam neke nesretnike što su nespretno završili u njemu budući da je tik do njega bio ulazak u press-centar gdje sam često zalazio po nove informacije.

I za konac prve večeri slijedio je posve zagonetan GUTTERDÄMMERUNG na Main stageu. Pretpostavljam da nitko nije znao šta bi to točno trebalo biti mada se u medijima već naširoko pričalo svašta o ovome projektu s legendom hardcorea Henry Rollinsom, danas etabliranim hollywoodskim glumcem što je glazbenu karijeru bacio u zapećak pred desetak godina. Gledajući iz neke stare sentimentalne memorije socijalističke Jugoslavije, ovakvi specijalni nastupi bili su udaljeni cijelu vječnost kao nedostižni san. Tko je imao love i mogućnosti da se odvaži pogledati nastupe za "Animals" ili "The Wall" Pink Floyda koncem 70-ih pričao je godinama o tome dok smo mi svi ostali saznavali samo iz kazivanja Džuboksovih novinara. A sad, kad je nešto vrlo slično (konceptualno čak i puno kreativnije) došetalo i do nas, čini mi se da je odjek ostao na prilično kompromitirajućim relacijama. Kao prvo, to je bilo preteško poglavlje za barem ¾ publike koja se uglavnom na InMusic došla zabavljati, ali neka. A kao drugo, to je bila vješta kombinacija filma, žive svirke, rock opere i performansa sa specijalnim efektima. Gordo zamišljen i postavljen multimedijalni spektakl kojeg bi radije pogledao kao zasebno solo izdanje u nekoj velikoj dvorani poput Arene, na stadionu, kinu ili u miru kod kuće u obliku video zapisa. Jer činjenica jest da sve ovo iziskuje mnogo više percepcije od bilo kojeg izvođača što barata s klasičnim rock instrumentarijem i mahom zove na ples, skandiranje i ovacije. Toga ovdje nema. Publika i komunikacija s njom ne postoje jer je umjetnički rad kojeg se ne može formatirati nikakvim feedbackom i odvesti na neke druge relacije.

Elem, pozornica je bila obavijena velikim ekranom na kome se emitirao crno-bijeli film, reminiscencija stare škole nijemog filma kada su kadrove pratili zvukovi klavirista, a u ovome slučaju moćan rock bend koji se nalazio poput Floyda iza platna i detaljno namjenski potkrijepljivao fabulu adekvatnim soundtrack materijalom - izabranim hard/heavy/hardcore klasicima rocka, između ostalih Black Sabbath, Slayer, Motorhead, Deftones, Led Zeppelin... Svako malo izlazila bi pjevačica u ogromnoj crvenoj haljini na front pozornice (e, fakat ne znam ime vokalistice, ali se stvarno potrudila skinuti Ozzyija, Lemmyija, Planta i ekipu...) izmjenjujući role s Henry Rollinsom koji se pojavljivao u crnoj fratarskoj halji u ulozi svećenika Svengalija. Fabula filma kreće od vremena Divljeg zapada, preko imaginarnog r'n'r rata što je aludirao na 1. i 2. Svjetski rat, naciste i fašiste, javne egzekucije, sve do danas posve apstraktne teze da r'n'r uvijek pobjeđuje. Film je uistinu zanimljiv, a u njemu se pojavljuju Iggy Pop, Lemmy kao general r'n'r armije, Grace Jones, Jesse Hughes (Eagles Of Death Metal), Tom Araya (Slayer), Slash, Mark Lanegan, a ako se ne varam, čini mi se da se u nekoliko kadrova nazire i David Bowie. Kažem, film bi trebalo posebno u miru pogledati na nekoj destinaciji prilagođenoj baš za to, a ne na ovakvom terenu pred poluzainteresiranom publikom kojoj je vrhunac večeri bio Jake Bugg. Prezahtjevnim i umjetnički pozicioniranim se pokazao ovaj nastup, ali nema veze. Kad već nismo dobili Lemmyija živog s Motorhead, vidjeli smo ga na filmskoj premijeri u Hrvatskoj, ali radije preporučam da se pogleda u kinu kada dođe na repertoar. Fino s titlovima, pa malo grickalica i čistog užitka bez onih blesavih komentara 'koji qrac sam došao gledati film na koncert' i 'jebo mater đanki metalcima i pankerima'...

Te večeri su još debelo nakon ponoći nastupali Pennywise (Hidden stage) i The Bambi Molesters (Balkan goes north stage), no zbog vraškog umora i obaveza radnog dana, nisam ih pogledao. Valjalo se odmoriti.

Dan drugi, 21.VI 2016. (utorak)
[ Barns Courtney @ InMusic 2016 ]

Barns Courtney @ InMusic 2016   © Edita Sentić

Nemam običaj propuštati izvođače u popodnevnim satima pogotovo zato jer su mahom domaći, no tog utorka sam čitav dan praktički bio na nogama što se tiče mojeg posla pa sam si dao oduška odspavavši kod kuće dva sata skupivši dovoljno snage za novu večer. Tako nisam vidio bendove Moskva, Moskau, Spleen G i The Black Room, stigavši na nastup britanskog kantautora BARNS COURTNEYJA kojeg je pratio tročlani bend s plavokosom gitaristicom i nešto boljim, rockerskijim performansima od jučerašnjeg Jake Bugga.
[ Barns Courtney ]

Barns Courtney   © Horvi

Barns ima upečatljiv baršunasto-mračan vokal, gipke pjesme i solidnu kombinaciju folka, americane i rocka s eklektičnim pristupom koji nažalost kod ovakvih stilski profiliranih izvođača pokazuje hibridne karakteristike da će se teško mrdnuti u neki napredak. Ne znam zašto, ali dozvolio je fotografima samo tajming za slikanje na prve dvije pjesme kao da je zvijezda veća od Florence & The Machine. Kasnije se s nama predstavnicima sedme sile družio u press-centru pokazavši se sasvim normalnim i ugodnim dečkom koji ništa ne glumata. Nije njegovo bilo da određuje vrijeme fotografima za slikanje. Eh, taj show-biz...
[ Prismojeni profesorji bluesa ]

Prismojeni profesorji bluesa   © Horvi

Hidden stage drugog dana otvorio je slovenski četverac PRISMOJENI PROFESORJI BLUESA (Ludi Profesori Bluesa), pobjednici natječaja INmusicMENT na kome su se takmičili izvođači iz dežele za nastup na InMusicu. Sviraju odlično, poletno, brzo, uigrano i koncizno starinski rock/blues/funk s vodećim linijama usne harmonike i mnogobrojnih gitarskih solaža često asocirajući na Hendrixove egzibicije s live zapisa, posebice onih raritetnijih, piratskih posthumnih izdanja kojih ima na stotine. Tu se apsolutno nema što prigovarati jer su bili dostojan predstavnik rocka, dakako puno mekanijeg od Opakih Jahača Vatrenih Riffova koji su na istoj pozornici razvalili dan prije. Na vokalima se izmjenjuju gitarist i bubnjar koji ima zavidno hrapavu i moćnu hard/heavy glaščinu s kojom bi mogao pokopati dobar dio domaćih grla u tom fahu, ali image im je, Bože oprosti, katastrofalan kao da su netom pristigli s bauštele i nisu se stigli presvući što osobito vrijedi za basistu koji je djelovao poput šljakera na mješalici za beton. A taj čudesni gitarist izgleda da u pidžami ide na posao. Jedino se momak na usnoj harmonici uspio presvuči u neko oldschool macho izdanje. I k tome, svi imaju brčiće...
[ Orkestra Mendoza ]

Orkestra Mendoza   © Horvi

He-he, zato su pravu eleganciju pokazali na OTP World stageu ORKESTRA MENDOZA iz Tucsona (Arizona), dotjerana hispano gospoda u odijelima i kravatama za svečane domjenke i romantične večeri uz bocu skupocjenog vina (jedino im je bubnjar plavi dugokosi kauboj).
[ Orkestra Mendoza @ InMusic festival ]

Orkestra Mendoza @ InMusic festival   © Edita Sentić

Predstavili su iznimno uzbudljivu varijantu senzualnog mamba, latinoameričkih ritmova koji puta prošaranih i valcerom uronjenim u zabavnu varijantu rocka s indie prefiksom poškropljenim sjajnim meksičkim bariton pjevačem Salvadorom Duranom.
[ Orkestra Mendoza @ InMusic festival ]

Orkestra Mendoza @ InMusic festival   © Edita Sentić

Instrumentalisti su vrsni znalci izmjenjujući se na saksofonu, trubi, klarinetu, klavijaturama, akustičnim i električnim gitarama, naprosto barataju s kompletnom infrastrukturom održavajući tokom jednosatnog nastupa zabavan, plesan i vedar uvodnik u najvažniju sporednu stvar te večeri - nogometnu utakmicu između Hrvatske i Španjolske na Euru koju je većina publike čekala s posebnom pažnjom.
[ Liamere ]

Liamere   © Horvi

Ipak, prije utakmice koja se poklapala paralelno s nastupom jednih od zvijezda večeri pristigla je ta mrska i neočekivana vijest da su Skunk Anansie otkazani zbog nenadane ozlijede frontwoman Skin, a na Hidden stageu gdje se na velikom platnu prenosila utakmica valjalo je prvo pogledati hipsterski electro-glitch/dubstep/trip-hop trojac LIAMERE. Nisam imao dovoljno vremena saznati odakle je bend (basist im je Slovenac Anej Kočevar), no dojam kojeg je ostavila pjevačica Malidaha cijelo vrijeme patetično zavaljena na barsku stolicu bio je preveliki otklon u glumljenu potištenost i otuđenje s tipičnom zapadnobalkanskom malograđanštinom iznikloj iz alternativnog pop faha.

A onda je uslijedila utakmica, prava drama kakvu ne pamtimo barem na InMusicu gdje su srca Hrvata bila usmjerena na istu stvar razvijajući se od početnog nezadovoljstva sudačkim odlukama, nesretno jefino primljenog gola, pa fantastičnog poteza Kalinića za izjednačenje, preko podizanja forme u drugom poluvremenu kada Španjolci nisu pronalazili nikakva riješenja već su srušili našeg igrača na svojeg da dobiju penal kojeg je Subašić obranio vrativši im milo za drago i na koncu sve do onog fenomenalnog Perišićevog pobjedničkog zgoditka pokazavši im tko je Bog i batina spram njihovih prćkarija s dugotrajnim dodavanjima taman komotnim za našivavanje goblena i heklanjem tabletića za manđete toreadora. Bože moj, kakvo je to ludilo radosti, sreće, zanosa, domljublja i emocija bilo na Hidden stageu!!!

KAWASAKI 3P su umjesto Skunk Anansie premješteni na Main stage dobivši abnormalnu privilegiju karijere, dakako sasvim zasluženu da nastupe, ma jebo mene mali pas, pred valjda 20 tisuća ljudi u vrijeme utakmice.
[ Kawasaki 3P @ InMusic Festival ]

Kawasaki 3P @ InMusic Festival   © Edita Sentić

Skoknuo sam samo na poluvremenu da vidim taj spektakl o kome Tomfa, Viduka i ekipa nisu niti sanjali pred 12-13 godina kad su nakon tada već pozamašno duge karijere otkačenog punk benda objavili debi album. Tog utorka su iskoristili ovaj nevjerojatnan splet okolnosti i sasvim sigurno postali najveće zvijezde hrvatske rock scene upecavši još poneku tisućicu novih fanova.
[ My Baby ]

My Baby   © Horvi

Odmah nakon utakmice zbog tumbanja velikog dijela programa, na OTP World stage su uskočili veoma dobar nizozemsko-novozelandski trojac MY BABY s prelijepom gitaristicom i pjevačicom Cato van Dyck. Inače su bili predviđeni na Hidden stageu i to duboko iza ponoći s jasnim razlozima: njihova glazba je pravi pravcati trance-rock pun psihodelije i plesnih tempova, mnogobrojnih gitarskih solaža nafilanih efektima odajući utisak da su techno/trance bend koji svira na klasičnim rock instrumentima, no u principu se osjeća da im je glazba izniknula iz bluesa.

I na kraju jedina istinska ličnost za koju se s pravom vidjelo da je zvijezda bila je Florence Welch sa svojim bendom FLORENCE & THE MACHINE. Znamo da nam je ostala dužna lanjski nastup zbog slomljenog stopala, te nam se na veliki način odužila pokazavši da joj je forma (a i noga) u odličnom stanju neprekidno skakutajući s jednog na drugi kraj pozornice gordo vladajući impozantnim auditorijem s kakvim su se na ranijim InMusic festivalima mogli pohvaliti Franz Ferdinand, Arcade Fire, The Prodigy i još poneki headlineri koji su opravdali svoj status medijskih zvijezda.
[ Florence and the Machine @ InMusic festival ]

Florence and the Machine @ InMusic festival   © Edita Sentić

Praćena s bogatom sekcijom muzičara i pratećih vokala, koncert je otvorila bržim skladbama, a onda počela šarati miš-maš od laganica preko svojih specifičnih vokalnih solo uvodnika od pjesme do pjesme nizajući hitove neprestano animirajući publiku na salve ovacija i skandiranja. Čuli smo tako "Shake it out", "You got the dirtee love", "Ship to wreck", "Queen of peace", "Delilah" (prepoznatljiva po referenu 'a different kind of angel'), pa naslovnu s albuma "How Big, How Blue, How Beautiful", pa "Say my name", najveći hit "You've got the love", pa ponovno red balada, mada se mora primijetiti da se središnji dio koncerta blago uljuljkao u monotoniju upravo takvim mješovitim repertoarom, no njen izuzetan soprano koji je blago reduciran u niže tonove na studijskim radovima, ovom prilikom je odzvanjao ciktavo, ponekad skoro do granica najvišljih ženskih glasovnih registara čime je znatno smanjivala intenzitet dosadnjikavosti. Uz rock-pop tempove rasplesala je i oduševila veliku većinu auditorija potvrdivši svoj visoki komercijalni rejting koji je, prisjetite se, u doba debi albuma "Lungs" (2009, UK no.1, USA no.14) bio sumnjičavo smatran čistim marketinškim štosem na razmeđi indie konotacija i deklariranog mainstreama. Pola sata nakon ponoći je okončala nastup, a zahvaljujući ogromnom grlu promatrača vratila se na nepredviđeni bis poslije čak 5 minuta pauze izvevši "What kind of man" i još jednu laganicu za definitivan outro. Veličanstveno i u skladu s reputacijom, nema šta.
[ Gretta ]

Gretta   © Horvi

Još sam pogledao nastup zagrebačke GRETTE na Balkan Goes North pozornici gdje su Čubi i ekipa otprašili svoj standardno energičan križanac retro post-punka i kurentnih indie-rock nabrušenijih gitarskih gabarita davši još poneku injekciju već vidno umornim posjetiteljima, a nekim i očito nezadovoljnim zbog nenadanog otkazivanja Skunk Anansie. Nakon njih, ali na Hidden stageu nastupali su ponovno aktivni Bilk, no to ni u najboljoj namjeri nisam stigao obići jer su bili isuviše kasno. Po programu su trebali svirati čak do 4 ujutro.

Dan treći, 22.VI 2016. (srijeda)
[ Scarlet Notes ]

Scarlet Notes   © Horvi

U prazničnom raspoloženju (a zbilja, koji je to praznik bio?) početak trećeg dana je po običaju prve bendove dočekala prazna poljana. Zadarski trojac SCARLET NOTES, drugoplasirani s HGF-a 2014. su je ispunili zvukovima čvrstog rocka s primjesama harda i mekših gitarskih riffova na koje je basistica s odličnim vokalom i tekstovima na hrvatskom jeziku ispričala svoju verziju ljudskog gloženja i nerazumijevanja.
[ Dječak iz vode ]

Dječak iz vode   © Horvi

DJEČAK IZ VODE je po prvi puta u karijeri dobio šansu da izađe iz uskih okvira undergrounda u open-air eter OTP World stagea, ali ga je samo blagoslovio zrakoprazan prostor s tek nekoliko duša što su zabezeknuto slušale njegove teške, provokativne i edukativne umotvorine o pojebanoj egzistenciji, socio-političkoj stvarnosti, religijskim dogmama, segregaciji... Izabrao je reprezentativni kolaž pjesama od onih 300-400 koliko ih je naredao na pet zvaničnih albuma i kompresirao ih u pola sata svirke s električnom gitarom u pratnji supruge Ljube na back vokalu.
[ A Knockout Angle ]

A Knockout Angle   © Horvi

Švedski A KNOCKOUT ANGLE također nisu ništa bolje prošli. Njihov pop-punk s elementima hardcorea i crnim frontmenom popratilo je tek dvadesetak ljudi. Simpatične pjesme s debija "Peoople Are Like Stupid And Stuff" (2014) za sada još uvijek nisu našle svoje mjesto u medijskim okvirima i trebati će im prilično truda, promocije i marketinga da se probiju do potencijalnog auditorija. Kasnije, tamo nadebelo iza ponoći, članovi benda su se mogli vidjeti kako sami prenašaju i lijeno vuku instrumente teturajući od umora po cesti Jaruna...
[ Nord ]

Nord   © Horvi

Riječki peterac NORD, pobjednici banjalučkog Jelen Demo Festa (najesen im izlazi debi album za Geenger Records) odradili su poštenu rolu modernog alter-rocka s metal atributima i tekstovima na engleskom isijavajući svjetskim šmekom zahvaljujući stilskim mješavinama vrlo širokog spektra utjecaja, takoreći od psihodelije ranih Pink Floyd sa Syd Barretom do Tool i žestoke faze QOTSA. Tehnički su kompleksni, puni različitih sviračkih obligacija (staccata, tremola, riffova, harmonija klavijatura), imaju pjesme bogato uređene u stilsko 'cakum-pakum' izdanje i vjerojatno će im nadolazeći debi biti prava bomba modernog zvuka. U jednoj pjesmi im se pridružila članica benda E.N.I., a na samom kraju su Henry Rollinsu poručili 'fuck off'. Hm? |fotka|37807|/fotka| I u tako otužnom okruženju s četiri izvođača što su odsvirali svoje kantate za opustjele pokošene livade i vrbik uz baru vraćam se na Main stage, a kad tamo čudo Božje. Ma za nepovjerovati je koliko se tisuća ljudi skupilo u samo cirka pola sata da posmatra WILCO! Kao da si stisnuo šalter na automatu mješovitih artikla iz kojeg je iscurio sav sadržaj... Bend sastavljen od 6 muzičara je prošetao po svojoj pjesmarici, dakako najviše se zadržavajući na poznatim country-rock standardima, ali se pronašlo mjesta i za kraut-rock egzibicije podebljanih noiseom, psihodelijom, grubim harsh ekspresijama, te njihovim uobičajem rošadama u kojima znaju po trojica u jednoj pjesmi svirati klavijature, pa biti četvorica na gitarama i svašta nešto kombinirajući održavajući neprestano visoki intenzitet izvedbe. Jedino su im bubnjevi bili nekako čudno ozvučeni nalikujući na lupanje po plastičnim kantama...
[ Ivan Šarić @ InMusic Festival ]

Ivan Šarić @ InMusic Festival   © Edita Sentić

Nakratko se potom prisustvovalo stand-up nastupu Ivana Šarića ispod omanje šatre OTP Green Zone (odmah preko puta OTP World stagea) gdje se tokom tri popodneva moglo čuti mnogo zdrave zajebancije na račun politke, društva, porodice i inih neskladnih međuljudskih odnosa posebice akcentiranih na šovinizam i emancipiranost.
[ Phaneron ]

Phaneron   © Horvi

Umjesto najavljenih IN THE GO, PHANERON Stefana Nožice su otvorili redovito ponajbolji Hidden stage, ali nisu imali sreće kao prvi izvođači prethodna dva dana da ih posmatra veći broj ljudi. Ipak su svi bili na nastupu Wilco, no ovi fer momci su otprašili čvrsti set funk/alter-rock/post-grunge pjesama s odličnim Wedderovskim vokalom na hrvatskoj lirici o uglavnom muško-ženskim nesporazumima.
[ Pat Thomas & The Kwashibu Area Band ]

Pat Thomas & The Kwashibu Area Band   © Edita Sentić

Odmah se pohitalo na nastup mnogoljudnog benda PAT THOMAS & THE KWASHIBU AREA BAND iz Gane (i pojela porcija ćevapa nakon sedam dana žganaca, thnx Mario), pa majko mila, njih na pozornici ima ko pljeve. Razbarušeni s brojnim udaraljkama, te samo električnim basom i koji put sitnim staccatima električne gitare zabavljali su ritmičkim performansima zaokruživši World music scenu ovog izdanja InMusica.
[ Sleepyheads ]

Sleepyheads   © Horvi

Zagrebački SLEEPYHEADS su bili bolje sreće od In The Go na Hidden stageu; njih je posmatrala fina cifra publike koja ih je na koncu pozvala i na bis do kojeg nažalost nije došlo zbog puknute žice na gitari. Bend je, kao što nam je to poznato s nastupa po zagrebačkim klubovima i ovaj puta priuštio uistinu lijepi kolaž pravog autorskog indie-rocka sa svjetskim prizvukom koji put u koincidenciji sa sljedbenicima Pixies ostavštine. Zanimljivo je kod njih da gitaristi nisu čisto ukorijenjeni u vitalnu funkciju. Obojica sviraju i ritam i solo izmjenjujući performanse od pjesme do pjesme.
[ The Kooks ]

The Kooks   © Edita Sentić

THE KOOKS iz Brightona su u iščekivanju na PJ Harvey okupili ogroman broj posjetitelja, a bome imaju i impozantnu količinu fanova koji su skandirali njihove hitove. Bezazleno je komentirati njihov odmak u čisti mainstream sa zadnja dva albuma, ali kako god, uspjelo im je unovčiti sve one hvalospjeve otprije desetak godina da će biti bend veličine Arctic Monkeys.
[ Žen ]

Žen   © Horvi

ŽEN na Hidden stageu su netom prije nastupa stigle s turneje po Francuskoj što se odrazilo na znatno slabiju kondiciju. Zvuk im nekako nije legao, bilo je tu nekih problema koji su Evu omeli, pa je jednu pjesmu vokalno odfalšala, a video projekcije nisu bile baš najidealnije s gomilom minimalističkih op-art dezena. Ne bih dramatizirao, ali spram onog nastupa na ovome istom mjestu prije nekoliko godina kada su bile najugodnije iznenađenje kreiravši strahovito moćnu psihodeličnu seansu, ovo je bilo odrađeno samo s onom snagom koju su sačuvale nakon iscrpljujućeg putovanja.
[ Yeasayer ]

Yeasayer   © Horvi

[ Yeasayer ]

Yeasayer   © Edita Sentić

Od njujorškog četverca YEASAYER koji su po prvi puta posjetili naše krajeve i nije se moglo očekivati ništa više do li imitacije starih new-romantics/synth-pop vedeta Japan i Duran Duran. Momci dakako niti s Marsa nemaju profinjeni image, strahovito su neugledni, ali vokali su pljunuti Le Bon i Sylvian, te njihova dance glazba pretrpana elektronskim terarijem sa sitnim legato 'gain tkanjem u funky điru neodoljivo su podsjetili na rane 80-te kada je ovakav stil bio nešto najmodernije u rock produkciji.
[ PJ Harvey ]

PJ Harvey   © Edita Sentić

Uz Florence And The Machine druga velika zvijezda festivala nesumnjivo je bila PJ HARVEY koja je konačno, kao vrlo rijetka zvijerka show-biza predočila svoju najnoviju fazu friškog albuma "The Hope Six Demolition Project". Ona je za razliku od ama baš svih takozvanih promotivnih tour izvođača što na koncertima izvode tek dvije-tri pjesme s kurentnog albuma izvela gotovo čitav opus ne dozvolivši nikakvo uplitanje u remećenje set-liste što se ogromnom dijelu publike baš i nije dopalo. Istina, ima tu mnogo monotonih i vraški dosadnjikavih minimalističkih pjesama, album još nije punim plućima zaživio kod fanova jer je između ostalog i politički angažiran, ali dođavola, pa zar bi na turneju vodila ogromnu prateću ekipu od 9 iskonski provjerenih i razvikanih glazbenika da izvodi pjesme s ranih albuma koje je uglavnom radila kao trojac-četverac za bas, bubanj i gitaru? Tek kad je završila planirani opus promocije nove set-liste koja je i vizualno oivičena monumentalističkom op-art arhitekturom, elem dizajnom komotnim za izvedbu u filharmonijskim dvoranama, publici je dala tek poneke stare injekcije poput "50ft queenie", "Down by the water", "To bring you my love", a na bisu "A perfect day Elise". Sveskupa, vrlo korektno i artistički dostojanstveno od nje bez ikakvih kerefeka i glumatanja, te sva sreća što nas je posjetila upravo u ovoj fazi, a ne primjerice nakon odličnog, ali kompromitirajuće prihvaćenog manje-više klavirskog albuma "White Chalk" koji bi tek izazvao pravu letargiju i apatiju na račun laganog temperamenta.
[ PJ Harvey ]

PJ Harvey   © Edita Sentić

Do konca InMusica za one kojima nije bilo dosta muzike i zabave, na Balkan Goes North uveseljavala je štala Gustafa čak puna dva sata, pa američki Shearwater i electro/dark-wave Joy Cut, Yem Kolektiv (svi na Hidden stageu), VJ Ivan Slipčević ispod Teslinog tornja s Bowievim video spotovima do 5h ujutro...

Vidimo se na godinu.

p.s. fotosi još pristižu...

horvi // 23/06/2016

> vidi sve fotke // see all photos

Share    

> koncert [last wanz]

cover: Ecstatic Move, Divine Stampede, 21/06/2024, Crvena plaža, Bar

Ecstatic Move, Divine Stampede, 21/06/2024, Crvena plaža, Bar

| 23/06/2024 | edo žuđelović |

>> opširnije


cover: Body Count @ Šalata, Zagreb, 16/06/2024

Body Count @ Šalata, Zagreb, 16/06/2024

| 20/06/2024 | denis |

>> opširnije


cover: The Smile @ Malo rimsko kazalište, Pula, 15/6/2024

The Smile @ Malo rimsko kazalište, Pula, 15/6/2024

| 20/06/2024 | nina kc |

>> opširnije


cover: Mick Harvey w/ Amanda Acevedo @ Rojc, Pula, 14/6/2024

Mick Harvey w/ Amanda Acevedo @ Rojc, Pula, 14/6/2024

| 19/06/2024 | nina kc |

>> opširnije


cover: Dropkick Murphys @ Šalata, 12/06/2024

Dropkick Murphys @ Šalata, 12/06/2024

| 16/06/2024 | dora pavković |

>> opširnije


> chek us aut!
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net
> najawe [blitz]
  • 24/06/2024 > 26/06/2024 | zg, inmusic festival
    smashing pumpkins
    national
    hozier
    sprints
    gossip
    royksopp
    viagra boys
    sleaford mods
    the gaslight anthem
    bar italia
    dogstar
    idem
    bombay bicycle club
    astrid & the scandals
    >> najawa @ terapija.net
  • 24/06/2024 | zg, attack
    pržilica:
    pempti kasta
    sranje
  • 27/06/2024 | zg, močvara
    mitsko biće (srb)
    škofja loka (srb)
  • 27/06/2024 | zg, attack
    alambarda
    unidad ideologica
  • 28/06/2024 > 29/06/2024 | ri, korzo
    prostor exportdrva
    porto etno festival no. 8:
    ------------------
    kiril džajkovski (sjeverna makedonija)
    marina satti (gr)
    folklorni ansambl tempet (makarska)
    crne mambe (srb)
    folkatomik (ita)
    porto etno orkestar zorana majstorovića (ri)
    >> najawa @ terapija.net

>> sve blitz najawe


well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*