Drugi dolazak kultnih i misterioznih 'Stanovnika' u Zagreb očekivano je pobudio ogromno zanimanje starih fanova koji ih prate barem 25-30, a ako ne i više godina još od vremena kada su se početkom 80-ih u magazinu Džuboks pojavljivali prvi napisi o njima. Publika im je vjerna unatoč mnogim metamorfozama kroz koje su prolazili uselivši se početkom 21. stoljeća gotovo potpuno u sintetički i programiran zvuk kojim ipak nisu ništa bitnije izgubili na svojoj bizarno-grotesknoj neobičnosti premda u stilskom, a pogotovo u nekom artistički značajnom i revolucionarnom aspektu to više niti izbliza nije onoliko avangardno, radikalno, nekonvencionalno, iščašeno i ekscentrično uvrnuto, ortodoksno i skoro pa neandertalno psihički bolesno poremećeno kao u 70-im ili 80-im. Za one fanove koji ih prate u posljednjoj fazi kada su ostali bez četvrtog 'Stanovnika' Carlosa, nikakvo iznenađenje nije bilo što su pružili uobičajenu sliku i priliku svojeg trenutnog raspoloženja i forme. Ostarjeli su, klavijaturist i novi programer Rico (navodno Chicov rođak od frontmena šaljivo nazvan 'retardiranim maloumnikom') ima ogromnu mješinu koju sakriva iza kostima i seta tipkovnica, gitarist Bob je doduše najvitkiji, ali se po svirci uvrnutih gitarskih hard rock/post-punk/psycho/metal egzibicija itekako može zaključiti da ima na plećima barem 4 decenije svirke i vrlo tromo se kreće po pozornici gotovo bez ikakvih gestikulacija ili paradnih manira koji su nekoć bili sastavni dio scenskog nastupa. Jedino je Randy još živahan izašavši s rogovima na glavi koje je nakon uvodnih skladbi "Rabbit habbit" i "Golden guy" skinuo viknuvši 'surprise!' i pokazao masku klauna. U intervalima kad nije pjevao znao je zaplesati u ogromnim klaunovskim cipelama dugačkim pola metra, izvoditi lagane plesne kerefeke i gegove tipične za klauna, a u onim momentima koji su konceptualno prepleteni nakon svake treće-četvrte pjesme s, dakako, maskiranim video-zapisima ponašao se, opet tipično klaunovski hvatajući i dodirujući obrise s okruglog okastog ekrana poput artističkog pantomimičarskog voajera s gestama koje u svim pogledima neopisivo asociraju barem na suvremeniju verziju Charlie Chaplina i Buster Keatona. A ionako se u javnosti ne zna tko je on i nije mu važno, ha-ha-ha... Ne, uopće se nisam trudio saznati tko je Randy iza paravana jer znam tko je. Ima sitnu kvržicu na desnom obrazu... U principu, oni su uvijek bili cirkus u r'n'r-u, kostimirani i maskirani čudaci koji su izvrtali tendencije popularne glazbe onako kako im je padalo na pamet (znali su poslati i svoju maskiranu baletnu skupinu na playback nastupe), pa su tako kao i na čitavoj ovoj turneji "Shadowland" uigrano izveli svoju predstavu bez ikakvih kalkulacija. Publika u prekrcanoj Močvari se mogla mirno opustiti uz njihove programirane ritmove, synth efekte, gitarske riffove, mnogobrojne solaže i minimalističnu glazbenu strukturu baš kao da komotno preslušava spomenuti aktualni live album s malo drugačijim poretkom pjesama u kojima se ama baš sve našlo na repertoaru - od psihodeličnih "Herman the human mole", "Benny the bouncing bump", "Weightlifting Lulu", satiričnih "Is he really bringing roses" i "Caring", sve do plesnih "Harry the head", "Blue Rosebuds" i najenergičnije "Hard and tenderly" obavijene u industrial maniru ismijavajući Depeche Mode, Rammstein i slične mračno ozbiljne d(a)rkere, a na bis su izašli s dvije posljednje skladbe sa "Shadowland" - "Mourning glories" u kojoj je manjkao uvodnik na cimbulama, te odjavnom "Fourty-four".

Kažem, za fanove koji detaljno prate njihov rad unatrag 4-5 godina, ovaj nastup nije bio ništa novo ili drugačije koncipiran od onoga što se može čuti na njihovim živim zapisima. U Zagreb su samo došli izvesti svoju uobičajenu predstavu koja po kostimima i Randyijevim gegovima i dalje ima obilježja cirkuske atrakcije sa zanimljivim video monolozima nimfomanke, mesara, smetlara, informatičkog stručnjaka i građevinara, te konceptu obrnutom od smjera kazaljke na satu - reinkarnacija smrt, rođenje, seks, ali nakon predstave, isto kao i nakon cirkusantskog performansa malo tko je otišao kući u nekom posebnom ushićenju. Sve je ovo bio samo zabavni show, komedija na račun show-biza i šarlatanskog paradiranja velikih estradnih zvijezdi koje se doživljavaju smrtno ozbiljno, a nasuprot tome 'Stanovnici' po ničemu nisu ponudili niti trunčicu neke slične kurtoazije da bi uglavnom vrlo raspoložena audijencija s njima pjevala pjesme, skandirala ili padala u trans 'rezanja vena' i razbijanja flaša u vlastitu glavu ko' na koncertu Marylin Mansona ili Miše. A pak, za nekoga tko možda i nije točno znao što treba očekivati, ovo je zasigurno bilo otkrovenje života, mada osobno sumnjam da se itko u Močvari te večeri zadesio slučajno.

Drugi dan mi priča kolega koji nije bio na koncertu 'jebate, nećeš vjerovati, sanjao sam ove noći da smo ti, ja i još jedan moj frend koji uopće ne zna za The Residents došli na koncert, a kad je počela prva stvar, kaže frend: ma koji je ovo kurac, jebala vas takva glazba i takav bend!'. Daklem, The Residents bi nekoj drugoj neinformiranoj publici i s ovakvim pop pristupom kakvog imaju u zadnjih desetak godina bili i dalje neobični, odbojni, bizarni i ekscentrični, ali za ove promatrače kojima je čak bilo zabranjeno 'proizvoditi buku' za vrijeme koncerta, kako je lijepo stajalo na ulazu u klub, sve ovo nije bilo ama baš ništa radikalno neuobičajeno. Vrijedilo ih je pogledati isto kao i neki vrlo rijetki cirkus što dolazi u Zagreb uz sjetno prisjećanje da su nekoć bili daleko živahniji, duhovitiji, kreativniji, paradoksniji i zanimljiviji bend. Samo solidna polucirkusantska predstava ostarijelog klauna s dva muzikanta koji su znali i nenamjerno zafalšati od sat i petnaest minuta. Više bih volio da su falšali i eksperimentirali s 'neznanjem' nego preslikavali profi koncert kojeg se ionako može čuti na "Shadowland".

horvi // 05/02/2016

> vidi sve fotke // see all photos