Dok sam nekoliko sati prije koncerta u dobrom društvu ispijala decilitre Božjeg nektara poznatog i kao Crno Podstolno Vino za 10 Kuna, nisam pojma imala da zapravo idem na neki 'veliki koncert'. Da, u Attack su 12.10. došli ni manje, a bogami ni više nego najpopularniji američki post rock/post hardcore band, ono što bi recimo Extreme Noise Terror bio u crust/hc punk svijetu (malo me sram što su me moždane vijuge zavele na put da spomenem ova dva benda u istoj rečenici). Najavljivalo se ovo danima kao pravi spektakl, screamo orgazam začinjen mol-melodijama i teškim osjećajima. Na facebook eventu attend je kliknulo dvjestotinjak ljudi što nije baš uobičajeno za jedan ponedjeljak, tim više što je upad u Attack bio dosta skuplji nego inače, pa sam pomislila kako nema šanse da dođe toliko ljudi, već minimalno 5 puta manje, i tu sam se malo prevarila. Dvorište Attacka bilo je puno mahom meni, kao stalnoj posjetiteljici tog autonomnog kulturnog centra, nepoznatih ljudi. Pošto su tu večer svirala 4 benda iz različitih država, i to SAD-a, Engleske, Švedske i Italije, pretpostavimo da je svaki bend došao svojim kombijem i tako doveo još određen broj prijatelja/roadieja. U svakom slučaju, kad bih se na koncertu osvrnula oko sebe i bacila oko na publiku, imala bih osjećaj da sam u drugoj državi. I to negdje u debeloj hipsterskoj Americi ili zapadnoj Europi zagađenoj tim još zapadnijim modernim, meni-osobno-užasnim trendovima ovog 202. desetljeća Nove ere. No vrijeme je da se ostavim tih sociološki determiniranih rasprava i prijeđem na muzički dio izvještaja. Koncert su navrijeme otvorili Young Mountain iz Göteborga u Švedskoj. U najavi je pisalo da su zvukom i stilom vrlo slični zvijezdama večeri, vjerojatno se mislilo na headlinere - Pianos Become The Teeth i ako jest, tu su se prevarili jer zvukom nisu bili slični, a ni stilom, osim ako se nije mislilo na vizualni, odnosno modni izričaj članova bendova. Zakasnila sam jedno 7-8 minuta na njih stoga sam imala priliku čuti svega još 3 pjesme jer su jako kratko trajali. Prvo što mi je u oko upalo kod njih je da drugi gitarist drži gitaru tolko visoko da je maltene može zubima svirat. Zgodna asocijacija za ovaj koncert koji je imao tu neku nerazjašnjivu stomatološku simboliku. Uglavnom, Young Mountain sviraju neki agresivni emo/screamo core. Vokal tu igra glavnu ulogu i njegov scenski nastup mi se svidio iako se, koliko god prodrem u emotivnu stranu sebe, ne mogu naći na istoj valnoj duljini s tom vrstom muzike. Nego, da se okanim digresija, odveć sitni momak s mikrofonom u ruci došao je vrlo tužan i ljut. Ne znam koje je bilo njegovo stvarno emocionalno stanje u tih 20-ak minuta nastupa ali činio se kao da mu stvarno nije dobro. Odskakivao je u mjestu, verao se ne stejđ i onda histerično skakao s njega, klečao je, puzio po stejđu, kukuljio se, vrištao, cmizdrio i cmoljio. Takva vrsta scenskog izričaja vjerojatno je ono što se najviše cijeni u toj njihovoj screamo/post hardcore spiki, stoga mu svaka čast. Bubnjaru isto nije bilo dobro jer je izudarao te bubnjeve kao da su mu nešto napravili. Njemu isto svaka čast jer je odličan bubnjar. Nakon njih na binu su, s prevelikom pauzom od četrdesetak minuta, izašli Fall of Minerva iz Italije. Čula sam neke zlobne dosjetke na njihov račun poput 'previše su zbedirani da bi izašli svirat', ali vjerujem da je pauza bila tolika jer je bubnjar ljevak pa su morali mijenjati raspored bubnjarskog seta i ozvučenja za isti. Prva pjesma i odmah problem s bubnjem, vjerojatno je pukla opna od snarea ili nešto slično, ali kvar je ubrzo saniran i koncert se mogao nastaviti. Sjećate li onog benda za koji sam napisala da imaju najviše efekt pedala na gitarama? E pa ovi su ih imali više. Čak sam poslije, u razgovoru s prijateljem i kolegom muzičarem došla do zanimljive dosjetke da je njihova muzika zapravo pedalcore. Jer, nije to zajebancija, stvar koja je vjerojatno podjednako važna kao i samo sviranje gitare je i prodrijeti u bitak svake te pedale te razviti kreativnost i smisao za kada koju treba upotrijebiti. Baš me zanima mogu li ti ljudi uopće odsvirati koncert bez pedal boarda i kako bi zvučala njihova muzika kada bi probali... Što se tiče njihove muzike, dalo bi je se okarakterizirati kao post-hardcore. Iako se po mom ukusu dijelovi pjesme ne nastavljaju logički jedan na drugi, imali su te neke upečatljive promjene sa skroz akustičnih psychedelay dijelova koji traju i više od minutu, na one gdje te odjednom pogodi brutalna distorzija i njihova ljutnja. Vjerujem da kod ljudi koji doživljavaju i osjete tu muziku, te snažne promjene emocionalnog izričaja i energije ostavljaju željeni učinak. Idući su nastupili Milk Teeth iz Strouda, UK. Ovo je bio nešto mlađi kvartet sastavljen od 3 momka i jedne djevojke koja je imala ulogu bassistice i druge vokalkinje. Nikako mi se nije svidjela energija ovog benda i za to možda ne mogu dati neke opravdane razloge, ali iznijeti ću bar ove koje imam. Prva stvar: bubnjar i vokal, ali najviše bubnjar je izgledao kao totalni luđak. Kao da je upravo izronio iz filma Ken park i kao da će svaki čas izvaditi sačmaricu koju drži ispod snarea i propucati sve prisutne. Mislim kužim da si frustriran i ljut, ako i nisi, onda moraš glumiti da jesi kad sviraš takvu muziku ali brate mili, daj malo lakše s tim luđačkim pogledom, istjerat ćeš ljude van. Ne stvarno, u jednom trenutku kad je bubnjar imao vrhunac luđaštva, a vokal radio neke zmijske pokrete i zagledavao se očima u Nigdjezemsku, sam pokušala zamisliti da sam na koncertu u nekoj psihijatrijskoj ustanovi i stvarno mi je uspjelo. Drugi gitarist je pak izgledao kao tetka Ankica iz Donjeg Miholjca, a bassistica mi se činila pomalo arogantnom. Možda sam sad preoštra i subjektivna, ali jednostavno me nešto odbijalo kod ovog benda i nisam si mogla pomoći. Što se tiče muzke, sviraju neki full bučni indie rock koji u jednom trenutku postane toliko bučan da se više ne može zvati indie rockom. Distorzirani dijelovi su bili pre-nekakvi, u nedostatku vlastitog znanja o tehničkom dijelu glazbe, reći ću kako su uzrokovali svrbež u ušima. Sve u svemu Milk Teeth su zvučali kao da su išli u srednju školu s ekipom iz Pixiesa te da su ih opsesivno uhodili, salijetali, pa tako i pokušali kopirati njihovu muziku, ali su u međuvremenu otišli na živce i postali bipolarni pa je to utjecalo na njihov muzički izričaj. Trajali su dugo, skoro sat vremena, ali ništa nije trajalo duže od headlinera te večeri. Pianos Become The Teeth iz Baltimorea u SAD-u bili su headlineri te večeri. To je taj veliki bend koji sam spomenula na početku ovog izvještaja. Imaju skoro 100 000 pratitelja na facebook stranici i u Zagrebu u jedan ponedjeljak u Attacku okupe toliko ljudi da se teško probiti do prvih redova. Ovakav bend mi nekako nije tipičan za Attack, i da nisu upravo tamo svirali, vjerojatno bi mi i dan-danas ostali nepoznanica, kamo sreće. Kako mi se nije dalo probijati kroz tu gužvu, prvih nekoliko pjesama poslušala sam iz stražnjeg dijela kluba te su mi se od tamo činili kao neki atmosferični indie rock. Vokal pjeva čistim ženskim vokalom, koji stvarno dobro isfurava i zato mu svaka čast jer ne izgleda baš kao da ima manjak testosterona. Nakon nekog vremena probila sam se naprijed da probam malo bolje doživjeti koncert. Publika se u tih nekoliko minuta koliko sam bila u prvim redovima, ponašala kao da su došle najveće zvijezde i ostvarenje njihovih snova. Pružali su ručice tom muškarcu sa ženskim glasom, headbangali, plakali i vrištali, jedan dečko čak je i stage diveao, ma kaos, metež i emo lom. Kako sam već spomenula da je koncert trajao predugo, više od sat vremena, tako je s vremenom i taj kaos, metež i emo lom jenjavao i pretvarao se u izlazak zagrljenih ljubavnika. Nakon nekog vremena izašla sam u dvorište kluba i sjela te gledala kako moji prijatelji i poznanici, koje inače srećem na punk svirkama u Attacku, izlaze vidno raočarani, čak i ljuti i frustrirani uz komentare poput: 'Daj ajde, ovo je bend di stojiš sa curom i grliš je i ljubiš'; 'Da Kurt Cobain ovo čuje, opet bi se ubio'; 'Ovo ne zvuči kao muzika, nego kao uvodna špica za emisiju o kraju svijeta'; 'Ovo zvuči kao da mi govore da ću sad na putu do doma umrijeti'; 'Uz sav trud, zdrav razum, dobru volju i naprezanje ja ovo jednostavno ne mogu probaviti'. Možda su ovi komentari pomalo nemilosrdni, ali meni isto nije jasno što je to u ovoj muzici što privlači toliku masu ljudi. Gdje je ta emocija, poruka, taj žar koji je vodio stotinjak ljudi do stanja ekstaze i mentalnog orgazma tijekom njihovog nastupa, a i nastupa drugih bandova i kako to da ga ja ne osjetim? Nije da žalim što u sebi nemam receptor za ovakve stvari, ali eto, u svakom slučaju ovo je za ljude koji ga imaju siguno bila jedna savršena večer u Attacku.

lejapeja // 13/10/2015