Grey Room se ove sezone nametnuo kao opasno jaka punk destinacija. Jest da nam nisu ponudili puno tog novog ili iznenađujućeg, ali im je pošlo za rukom dovesti sam creme de la creme, vrhušku domaće punk scene. Nakon što su u prva dva vikenda lipnja Debeli Precjednik i Deafness By Noise otprašili svoje, predviđen je ostao još gig AntiTodora i Ciroze Jetre kao zatvaranje sezone. No, kako slučajno ne bi prošao i jedan tjedan bez hodočašćenja u tu milu špajzu, odnekud se pojavila vijest kako je subota, 20. lipnja, rezervirana za FNC Diverzant! U rodnome gradu taj bend nije svirao još od posljednjeg Svoga Tijela Gospodar memorijala, tako da nam je već pomalo usfalila doza njihovih stostruko provjerenih uspješnica.

Iz Greya su obećavali da će sve početi točno u 10, ali naravno da nije počelo prije 11. Nije to ništa, inače se tamo predgrupe uštekavaju tek oko ponoći. Što se mene tiče, nemam ništa protiv toga. Gigovi se tamo održavaju subotom i ako ne možeš ostati do 3 ujutro, to je tvoj problem, poštovani štioče. Znam da si namjeravao nedjelju posvetiti župnoj zajednici i romantičnim komedijama, ili si možda planirao odvesti ženu i klince u zoološki vrt, ali to nije punk. Svi oni koji ipak odluče da mogu/smiju/žele biti punk, imaju priliku do te ure unijeti dovoljnu količinu koječega u organizam da mogu svojom ošamućenošću pripomoći u stvaranju naširoko i natijesno poznate Grey Room atmosfere. Jednostavno je, svaki koncert u 2 ujutro je bolji nego onaj u 9 navečer. I amen. U tu se računicu prilično dobro uklapa već spomenuta činjenica da su Shoot Me Wendy svirali oko 11, pošto im je koncert bio OK - ništa o čemu biste sutradan u pozitivnom šoku spemali inboxe drugarima, a uho u vatru stavljam da nije bilo ni razočaranih. Samo, je li to nešto čemu bend treba težiti i s čime bi trebao biti zadovoljan? Mislim, najlakše je reći "Mi samo radimo ono što volimo, to nas čini sretnima i to je sve!". Sorry, ne pušim tu spiku. Pri osnivanju benda, ima biti da velika većina ljudi mašta, ako ne o punjenju Wembleyja, a onda barem o statusu "relevantnog" benda, onog koji ima definiranu i vjernu publiku (pa ma kolika ona bila) koja svemu što radiš daje smisao. Nažalost, do tog cilja nije uvijek lako dospjeti. Ponekad bendovi završe kao Shoot Me Wendy. Ne želim reći da za njih "nema nade", ali činjenica jest da nemaju previše razloga za zadovoljstvo onime kako im se karijera razvija, a posljedično ni ovim koncertom. Cijelo vrijeme o njima razmišljam kao o nekakvim "mladim nadama" čije bi vrijeme tek moglo doći i onda skužim da u biti sviraju već jako dugo vremena i da su još prije 7-8 godina bili predgrupa istim tim Diverzantima. U međuvremenu su izdali i par izdanja i bili predgrupa svemu i svakomu, ali su i dalje ostali van dosega šire, pa čak i uže, publike. Na pitanje "Što slušaš", nitko mi nikada nije odgovorio sa "Shoot Me Wendy", i sve se bojim da nikada ni neće.

Zašto je to tako? Najiskreniji bi odgovor bio - pojma nemam. Kada bih pokušao pronaći razlog, on bi se mogao svesti na to da je njihov energični power pop/punk jednostavno promašio sve ciljane publike - prepunk je za hipstere, prepop za punkere i prealternativan za na radio. I još pjevaju na engleskom, recept za katastrofu. Identičnu sam stvar napisao i kada sam recenzirao nastup Rock Flocka i stojim iza toga. Zbilja, imaju dosta sličnosti ta dva benda - i po zvuku i po kretanju karijere i po ženskom vokalu. Jedino što je meni Shoot Me Wendy ipak malo bolji, pjevačica ima rijetko uvjerljiv engleski (bez ikakvog naglaska, nikad ne bih pogodio da je odavde) i aranžmani su nepredvidljivijii i zanimljiviji, do te mjere da bi ih se bez problema moglo nazvati post punk bendom. Što da vam još kažem nego da su odsvirali svoj set pred 30-40 ljudi dok je vani dvorište vrvilo od života i da je od svega skupa najupečatljivija ostala činjenica da je pjevačica imala velike naušnice u obliku znaka dolara. Ne želim pritom reći da bend nije dobar, nego samo da nije bitan. Evo, priznat ću vam ovdje kako bih, da nisam reporter vašeg najdražeg glazbenog portala, i ja (baš kao i velika većina ostalog ljudstva), vjerojatno propustio ovu svirku jer bih pio u dvorištu. Ne želim biti otrovan, samo sam iskren. Što je najgore, ne znam što bi Shoot Me Wendy kao bend trebali uraditi da promjene takvo stanje stvari, osim očitih stvari kao što je promjena imena benda i prijava na oglas za prateću grupu Maje Šuput.
FNC Diverzant su jedna prilično jedinstvena pojava na domaćoj glazbenoj sceni. Ljudi si uzimaju za pravo već preko bezbroj godina prašiti identičnu setlistu, i nitko im to ne zamjera. Dapače, pune svaki klub u gradu (a i šire, iako su te "šire" svirke baš ono jako iznimna rijetkost) bez ikakvog problema. Dijametralno suprotno od njihove predgrupe, Diverzanti kao da rade sve da ostanu bez publike, ali im to nikako ne uspijeva. Njihov album Prvi Jubilarni je već dovoljno dugo aktualan da ga možemo bez susprezanja nazvati ponajvećim klasikom domaćeg punk rocka u 21. stoljeću. Sadrži nekolicinu himni na kojima i jučer i danas i sutra odrastaju nove generacije pankera i ta ih činjenica stavlja u jednu neopisivo lagodnu situaciju, doslovno bi mogli egzistirati ovako još dvadeset godina. Jer, ekipa će uvijek biti spremna izdvojiti 20-30 kuna za Bibu i Blizu Sunca, to je neupitno. Tako da se, na kraju dana, postavlja pitanje isplati li se Diverzantima uopće iznova oživljavati karijeru izdavanjem novog albuma (o kojem se u posljednjih pola godina priča nešto više nego inače, ali i dalje je to vjerojatno daleko od trenutka kad će ugledati svjetlo sunca i interneta) ili ne? Mislim, taj album je nešto kao hrvatska verzija Chinese Democracy - toliko ga se dugo očekuje da teško da može proći dobro. A ako ne prođe dobro, gdje su onda? Onda im prijeti sudbina Fakofbolana kojima ekipa na gigovima za vrijeme novih stvari izlazi van pripaliti cigaretu. Svu im sreću po tom pitanju želim, kad god taj uradak izašao. Jednom ipak valjda hoće.

U međuvremenu, same old same old. Lažem, zbilja smo čuli i nešto novih stvari (ako se ne varam) i to "čuli" je ovaj put u punom smislu riječi jer je zvuk bio sasvim solidan. Diverzanti su obiteljski ljudi u godinama, i to se osjeti. Niti su nešto ludo energični, niti bogznakako usvirani, a nije ni da pjevač zvuči baš izvrsno. Plus, spike među pjesmama su se većinom svodile na "Pazite na cure u pogu!" i "Hvala Pacovu na organizaciji". Zbilja, vidio sam u životu milijardu kvalitetnijih i zanimljivijih live bendova. No, ono što većina tih bendova nije imala, a ovi Dugavljani imaju - to su hitčine. Hitčine na kojima nije važno ni kakav je zvuk ni je li bubnjar ispao iz ritma ni kako se zoveš ni koji je dan. Hitčine na kojima cijela Siva Soba upada u bunilo, delirično diverzantsko divljaštvo. Ah, opet ja s tom aliteracijom, baš sam šašav. Hoću reći, svako malo se netko otima za mikrofon (najčešće, naravno, Njec - vječiti neslužbeni gost iznenađenja na domaćim punk koncertima), svako malo netko prska pivo po narodu, svatko malo netko pada na pod i sve skupa izgleda točno onako kako izgledaju dobri, zabavni i ludi punk koncerti. Ono što mi nikako ne ide u glavu (a jamačno sam to negdje već spomenuo, ali jebiga) to je razlog zbog kojeg je vidno zadovoljnoj zagrebačkoj punk publici teško zapljeskati i podviknuti u znak odobravanja nakon pjesama. Ali ozbiljno, koji je to kurac? To je kao fora? Štedi se energija na taj način? Dakle, glasniji pljesak i poziv na bis su dobili Demolition Group pred praznim Vintageom nego Diverzanti pred punim Greyom, i to neusporedivo. Unatoč tome, sami su sebe pozvali nazad i zatvorili, tradicionalno i simbolično, sa Stari Panksi. Da sam muzički potkovan čovjek više od razine na kojoj jesam, vjerojatno bih nastupu Diverzanata mogo naći i navesti tisuću zamjerki. Ništa od toga, na koncerte idem prije svega naskakati se, naplesati, napjevati i dobro provesti. Diverzanti su mi sve to, baš kao i uvijek do sada, uspješno omogućili, tako da mi ne preostaje ništa drugo nego da zaključim da je bilo izvrsno. Poslije je još svirao jednokratni bend koji se zove Maksimalni Rokenrol i izvodio je obrade NOFX-a, a sastavljaju ga 3 člana benda Mašinko. Činjenica da lik koji se latio pjevanja ne zna pjevati me vrlo brzo odvratila od Grey Rooma za tu večer i ostavila u najugodnijoj situaciji, a to je prešetavanje po dvorištu Medike sve do onih sati koje neki nazivaju prijepodnevnima. Još bih vam tri put duži izvještaj mogao napisati kada bih se upustio u komentiranje dogodovština iz dvorišta, tako da mislim da je najbolje da sada prestanem.

ujak stanley // 26/06/2015