Joža Manolić je nadživio "Prvog jubilarnog"! Pamtim još uvijek onaj kad su Diverzanti prvi puta najavili novi album, bilo je to tamo negdje između izuma parnog stroja i početka Francuske revolucije. Krešo Končevski, Marijan Ban i Jura Stublić su simultano podigli obrve, Ivana Orleanska je od uzbuđenja triput zakovitlala mačem oko glave, Isus Krist je u afektu najavio svoj dolazak na promociju, a mamut, dinosaur i dodo su se stavili na dispoziciju za ako treba uletit' na bekovima. U međuvremenu je to vjekovno proročanstvo počelo sve više smrditi na prevaru, te su se pojavili brojni heretici (a u te uključujem i sebe), koji su tvrdili da se zapisano neće ostvariti još barem 42 pokoljenja, i da ne bismo trebali tratiti život nadajući se i vjerujući. "Ako blagoslov već neće pasti na nas, onda neka ga barem dočekaju naši praunuci", kontrirali su oni snažniji duhom. Pa ipak, poput bambusa koji je do maločas bilo voda, poput bonkasa od mane koji padaju s neba, poput velike kamene ploče s 10 zapovijedi (plus jedan cover), on se pojavio. Novi album. Diverzanata. Stanica Dugave.

Izazvalo je to dvojak osjećaj u meni. Neka vrsta Stockholmskog sindroma je to valjda, nisam uopće siguran da mi je drago što su skinuti ti tisućljetni okovi, pa ma koliko to mnogima bila prekrasna vijest. Jer znate, u današnjem hiper-okrećućem svijetu, za malo što se čovjek uopće više može uhvatiti, a da ne riskira vlastitu sigurnost, razum i emocije. Malo što može biti stabilizator, stup. Nekima su to najbolji prijatelji ili familija, nekima kućni ljubimci, nekima najdraža knjiga ili film. Meni je to bila, a to shvaćam tek sad kad je prekasno, "činjenica" da Diverzanti nikad neće izdati novi album. Ona me uspavljivala za teških noći, bodrila kad nitko nije, dizala kad sam padao. Ona mi je pružala onaj topli i sigurni kutak u kojem je sve pod kontrolom i po planu, u kojem sam mogao biti miran jer znam da svijet i dalje ima nekog smisla. Hvala joj od srca, RIP. Za predgrupu su izabrani BKD. To nije baš uobičajen izbor bio, i dobro je da je tako. Naime, što. BKD su iz Varaždina, i tamo znaju ponekad zasvirati. Osim toga, ja za njihove svirke čujem isključivo po Sloveniji. To je zanimljiva stvar, i sam sam imao oi! bend, i češće su nas zvali svirati po Sloveniji nego po Zagrebu. Ovi su čak dobacili i do statusa predgrupe Booze'n'Gloryju tamo, i tako to. Ali evo, gadim se više sam sebi koliko sam punk svirki svih ovih godina u Zagrebu obišao, a BKD nikako pa nikako. Sjećam se da su jednom prije 3 godine bili u Routeu (eh, di su ta vrimena?), na to sam zakasnio, i to je to. To je bilo taman doba kad je ojčina u gradu stajala prilično dobro - aktivni su bili i Skinbajters, i Spokoi, i Gajba, i B.T.K i Ciroza. Sad od svih tih bendova ništa (osim Spokoi!-a, ali ni oni nisu imali gig u ZG-u od pamtivijeka), čak je i Šank jako usporio, i možda se baš u toj činjenici nalazi razlog što bi BKD po svakoj logici trebao navraćati češće. Jer ako su bendovi propali, to nikako ne znači da mlađoj ekipi takav ulični working class zvuki i spika nisu i dalje najaktualnija stvar, dapače. Doduše, BKD ga ispoljava na jedan način sporiji i melodičniji od većine onih nabrojanih, puno im je draže držati se punk rock kalupa nego zadirati u hardcore sfere.

Slušao sam malo nove Bakterije, i ostao podjednako fasciniran i začuđen time kako netko nakon 20 godina sviranja i dalje može ostati tekstualno i muzički toliko bazičan i uniformiran, predvidljiv praktički do razine parodije. Njihovi kajkavski pobratimi BKD su im po tom pitanju dostojna pratilja. Sve se zna, malo o cuganju, malo o poslu i vikendu, malo o rodnom gradu, malo o ekipi, malo o protoku vremena i promjenama koje ono donosi, malo o čobanima i debilima, i amen. Gotovo, fajrunt. Točno se zna sve. Pitanje je samo voliš li to ili ne voliš. Ja volim, skroz volim. U nekom drugom filmu u kojem muzičku kritiku na objektivan način uz pomoć korpusa svih zvukova i tekstova ikad piše umjetna inteligencija, ovakvi bi bendovi (velika većina street punk/oi! škvadre, u biti) jamačno bili otirač za noge, najniža vrsta bavljenja glazbom. Dok taj dan ne dođe, ja priznajem da volim, i da sam u stanju oprostiti čak i to što se na momente doimaju malo pozerski i usiljeno. Prije svega je do fizičkog stava, dosta su ukočeni i nesigurni, ili barem tako izgledaju, a to je za cockney furku veliki minus. Savjetujem malo više pokretljivosti i animiranosti za početak, to se bar lako da isfurati. Troje ih je, cura na basu i vokalu i gitarist su zajedno. To znam jer nam je to rekao njihov sin tinejdžer koji je kasnije banuo na Pan oko 10 ujutro i dijelio nam bedževe. Ja uzeo. Nisu loši, kaj. Taj mladić je ujedno bio i jedan od troje ljudi u solidno popunjenom klubu koji su se riješili mrdati za vrijeme same im svirke, a to su izvodili u obliku najmekanijeg poga kojem sam ikad svjedočio. I tako cijelo vrijeme, 40-ak minuta, šutka kao izlika za milovanje. Dosta simpatično je bilo za gledati. Ostatak škvadre ukopan, ali sam ostao vrlo iznenađen količinom ljudi koji su znali i pjevali tekstove. Velim vam, voli ekipa ojčinu i dalje. Diverzanti su nedavno nastupili na Punk romantici u Močvari, i tamo su se najebali majaka propisno. Ona razina kolektivnog zanosa od koje vam srce poskakuje samo kad je se prisjetite. Tamo su i odmah najavili ovo čudo. Čitam sad report iz te Čvare, i napisao sam tamo da jednom kad ovo pokrijem, da sam zreo za penziju. Da se nema više što čuti, da je to to, finito, kaputt. Bogami, možda mi je stvarno vrijeme. Ovaj format je ionako preuskog tipa, praktički je nemoguće toliko dugo ostati na zadovoljavajućoj razini bez da dođe do zamora materijala. Uostalom, pitajte Diverzante. Siguran sam da su i oni imali dvojbe oko toga može li im nakon toliko godina proizvod i dalje konkurirati starim evergrinima. To je isto jedna vrsta začaranog kruga, što više o tome dvojiš, to ti više vremena treba da se odvažiš napokon ići snimiti, a što ti više vremena treba da snimiš, to manje imaš prostora za kiks. Mislim, Diverzanti staru publiku odraslu na njihovim stvarima definitivno nikad neće izgubiti, samo će ipak doći trenutak (mnogima je već sigurno i došao) kad će ih ti ljudi slušati samo doma i u autu, jer imaju 45 godina i na koncerte više ne idu. A ovi trenutni klinci u gradu, navodim ovo na temelju okruženosti mladim pankerima na prilično redovnoj bazi, ne otkidaju na "Bibu" i "Blizu sunca" onoliko koliko bi mogli i trebali. Ne uklapa se dovoljno u kanon jebiga, nema toliko ni ulice, ni cuge, ni šore. Ali ima nostalgije. Prije puno, a na ovom sad albumu još i više. Cijeli je premazan i natopljen tim neizbježnim "prije" i "sjeti se", rastrgan između potrebe da se ostane taj isti mangup i lola, i preočite činjenice da te vrijeme jede. Ta dvojnost zna isplivati na površinu katkad i u nespretnom obliku sredovječnih stihova sa srednjoškolskom retorikom, ali Diverzanti kao da nikad nisu ni bježali od onog tipa šlampavosti izazvanog potrebom da se bude iskren. Moja pak potreba da budem iskren nalaže da ovdje natuknem kako držim da su "Ajde stari", "Nitko kao on" i "Čudne priče" dosta jaki singlovi koji će na koncertima moći držati tenziju u zraku, dok za ostale stvari to nisam siguran. Samim time je i ovaj koncert, koliko god on svakako sadržavao sve one revijalne aspekte koje svaka (a pogotovo rasprodana) punk štala ima, ipak dobacio nešto kraće nego što su to uradile spominjana Čvara ili Vintage prije nje. Općenito, nikad se još nisam susreo sa situacijom da bi promocija albuma nekom bendu bila "koncert karijere" ili slično. Dobro je mjerilo da vidiš koliko ljudi možeš solo okupiti, ali prave štale nastaju tek kad materijal malo "prodiše", za što mogu trebati mjeseci, ponekad i godine. A ponekad se i ne dogodi uopće, jel. Za ovaj album i ovaj bend ipak ne postoje takve bojazni, evo sad samo gledam popis pjesama i iznenađujem sam sebe što imam refrene velike većine stvari memorirane. Da, iako sam gore napisao da nisu u kanonu, Diverzanti će uvijek, poput Ježeve kućice i Malog princa sad kad su ih skinuli s popisa za lektire, naći put do ljudi. Klasici su klasici. Dalje je vrtio DJ Vlaja, kojem toplo savjetujem da ne pušta "Bježi kišo s prozora" baš odmah nakon giga, jer mu to sigurno izbaci van bar 20% više ljudi nego što bi mogao zadržati nekom drugom stvari. Upoznali smo i nekog totalno kul Kanađina, a druženje s njim je prekinula scena u kojoj je redar gurnuo nekog lika u želji da ga izbaci iz kluba, pa je ovaj opizdio glavom u pod, i sljedećih pola sata ostao ležati nepomičan u dvorištu. Naravno da se probudio i pribrao taman u trenutku kad je došla hitna, pa je bivao unošen uz kola uz vrlo zbunjenu i ciničnu facu, što smo popratili ovacijama pljeska i olakšanja. Budući da sam obećao nakon ovog reporta poći u izvjestiteljsku penziju, onda neka ostatak večeri ostane radije za neke memoare, zasad ste me se riješili.

ujak stanley // 17/04/2019

PS: Javlja DJ da "Kiša s prozora" nije njegov izbor nego da to Diverzanti inzistiraju. Ako je tako, onda u redu.