Zanimljivo je kako neki bendovi djeluju izvan prostora i vremena slijedeći neka samo sebi znana pravila. KKN svakim novim nastupom potvrđuju kako se mogu svrstati u tu skupinu. Iako se zvuk promijenio od osnivanja tamo početkom devedesetih pa do danas, svaka ta promijena se činila kao normalan tijek događanja, a ne neko forsiranje. Posljednja dva albuma Manifest i Volja za noć kojeg su promovirali su bila nešto žešća od prijašnjih sa više utjecaja bluesa i psihodelije. Tako je prvi dio nastupa bio rezerviran za brže pjesme, većinom sa novog albuma od kojih su najveći dojam ostavile vera, nada, ljubav, stav i Sve je stalo koje bi se po gotovo punkerskon načinu na koji su odsvirane, a i po tekstu (razbijeni, ali slobodni) lako mogle zamijeniti za rane Majke. U ovaj set su se dobro ugurale i prastare Safl i S.A.T. kao i Pasću u svest. Drugi dio nastupa je bio rezerviran za meditativnije trenutke poput Devetog života koji je kulminirao sa Danas nebo silazi u grad i Prekidima stvarnosti koje su oduvijek bile, i vjerojatno će uvijek i biti vrhunac nastupa (nije bez razloga Prekidi stvarnosti proglašena najboljom pjesmom u cijelokupnom katalogu PGB-RTS). Zadivljujuće je kako break u Danas nebo silazi u grad može svaki put zvučati sve bolje. Čini se njihova izjava u interwiev-u nije bila samo floskula već da stvarno jesu na vrhuncu sviračke moći. Nije ni čudo obzirom da su više-manje skupa od 2003.g. (osim basista kojeg su nedavno promijenili). Tako bubnjar Vladan Rajović i novi basist Boško Stanojević čine temelje i zapravo su u prvom planu budući određuju u kojem smjeru će se pjesma kretati: dub, reggae, rock, punk... Gitaristi Nenad Pejović i Janko Mostarlić lagano pletu mrežu iz koje se rijetko tko želi izvući ne libeći se tu i tamo malo i zaoštriti. Budući se na studijskim albumima osjeti pomak ka malo čvršćim formama tako na nastupu skoro nije uopće bilo reggae-a, ali zato je bilo puno odličnih međuigri gitara, što čisto ambijentalnih, što virtuoznih, što Morricone-ovskih koje mogu nastati samo u svirci uživo. Definitivno najbolji gitarski par na ovim prostorima. Na kraju ostaje pjevač Oliver Nektarijević sa svojim nezemaljskim glasom koji zvući kao nemutirani Bečki dječak sa punim nosom koji podiže ionako već odličnu glazbu na neki drugi nivo. Nije bio pod gasom kao što zna biti i smanjio je priče između pjesama na minimum tako da nije bilo neugodnih scena gdje je bend morao na silu započeti svirati kako bi ga prekinuo u priči. Mali pogon je bio očekivano pun kužerske publike i atmosfera je bila odlična, baš onakva kakva bi trebala biti u malom klubu. KKN već 25 godina od osnutka nastupaju iskjlučivo u malim klubovima, a nakon ovog koncerta vidi se i zbog čega, iako bi novi album mogao privući i širu rock i alternativnu publiku ukoliko ga se dobro ispromovira i spomenutu pjesmu Sve je stalo predstavi kao nekakvu novu himnu generacije. Da li ćemo sljedeći put gledati KKN u nekom većem prostoru ostaje nam vidjeti, samo znam da ću sigurno biti na tom koncertu.

tomislav // 07/03/2015