Kada se upustim u pisanje izvještaja s nekog koncerta, trudim se uvijek, naravno, da isti sadrži jednu dozu kritičkog mišljenja. Smatram kako je bez toga dojam nepotpun, a izvještaj u opasnosti da bude šabloniziran i suhoparan, slažete se? Dakle, mislim da mi je ovaj report od svih do sad objavljenih, u najvećoj opasnosti da postane upravo takav. Jer, mogućnost da i s trunkom objektivnosti ili kritičnosti vrednujem nastupe benda Jinx sam odavno izgubio. Tako da sve što mogu obećati jest da ću se pokušati suspregnuti od slinjenja, stenjaja i onaniranja te zadržati izvještaj u okvirima pristojnog, s mogućim povremenim kontroliranim izljevima ljubavi. Nakon što smo ih godinama slušali u velebnim okvirima Bundeka, igrališta na Tuškancu, Velesajma, Doma Sportova i sličnih prostora, konačno je ponovno došao red da nam se Jinxi predstave u jednom intimnom okruženju. Kaže Coco (gitarist i vođa benda) da mu se ta sintagma ne dopada jer ga podsjeća na zahode, ali pritom nije ni svjestan da je tom pošalicom izrečenom na pozornici u biti pripomogao u stvaranju iste. A stvorila se, definitivno. Ne samo zbog toga što je Sax omanji klub, već i zbog toga što je sound bio besprijekoran, bend vrlo raspoložen, a publika vedra, nasmijana i rasplesana. A kod Jinxa je to s kakvom energijom škvadra dođe na gig jako bitna stvar. Oni su iskusni profesionalci koji će uvijek pružiti odličnu svirku, ali nisu oni koji će dati sve od sebe da vas animiraju kako znaju i umiju, pod svaku cijenu. Morate im se predati, prepustiti, uložiti dio sebe u njih. Pustiti da ta tečnost, punoća, sočnost njihovog zvuka prožme vaše biće, prostruji vam kroz krvotok. Jednom kad to uspijete, oni postaju vaši intimni prijatelji, svaka pjesma kao da se obraća direktno vama i ne preostaje ništa nego da plešete i uživate prožeti jednom ugodnom, toplom vibrom. Osim zbog činjenice da su neosporno vrhunski bend (možete ih ne šmekati, ali preporučam da ne budete blesavi pa krenete osporavati njihove pjevačke, sviračke i stihoklepačke kvalitete), Jinxe treba cijeniti i jer su jedan od endemskih primjeraka kvalitetnog sadržaja u domaćem mainstreamu. Nije da iskaču iz paštete, ali vidjet ćete ih na televiziji, čuti na radiju, a i vaša četrnaestogodišnja sestra ili kćerka koja se kune u Seku Aleksić je vjerojatno upoznata s postojanjem Jinxa i zna pokoju njihovu pjesmu. U zemlji gdje je sinonim za pop muziku Lana Jurčević, pop Jinxa dođe kao melem na ranu. A Jinxi jesu pop bend. I mi jesmo ranjeni. I zato ih trebamo, jako jako trebamo. I to baš ovakve kakvi su sada, tekstualno zrele kao nikad prije i usvirane do neviđene razine. Jinxi su bend sastavljen od iznimnih profesionalnih glazbenika koji su svi (što je za jedan tako brojan bend pravi raritet) na okupu već dosta godina i to se osjeti u njihovom nastupu, znaju se u dušu. A pogotovo puhački trio koji igra dominantnu ulogu, gotovo da je okosnica njihove muzike. Cijena karte je bila nemalih 70 kuna ali mislim da to nikome ne bi trebalo predstavljati problem. Jinxi su komercijalni bend koji iza sebe ima gomilu (ali doslovno) uspješnica i znaju koliko vrijede. Ako ima onih koji nisu došli jer će radije pričekati neki novi open air besplatni Jinx gig, to je donekle razumljivo. Ali opet, željeli to priznati ili ne, prava je istina da bi za jedan takav bend, da igrom slučaja dolazi iz Amerike, vjerojatno bili u stanju izdvojiti i 100 kuna. Tako da Sax onda, na moje iznenađenje, čak i nije bio rasprodan (dobro, sigurno bi bio da nisu svirali i sutradan). Ništa zato, bar je bilo zraka i prostora za naplesati se. Ovu bih rečenicu mogao napisati da se radilo o nekom drugom klubu, ali pošto je riječ bila o Saxu, naravno da su ponovno posvuda bili raspoređeni dobri stari stolovi koji onemogućavaju kretanje i pošteno razbacivanje. Ne mogu vam opisati koliku srdžbu to u meni uvijek iznova izazove. Dobijem poriv da se detaljno i s puno pažnje posvetim demoliranju svake od tih prokletih stolica, a onda da ih raskomadane skupim, odnesem na vrh Hendrixovog mosta i tamo palim komad po komad i pjevam vesele pjesmice dok gledam kako ih guta plamen dok padaju u rijeku. Volio bih čuti neko racionalno objašnjenje, zaista. Kako? Zašto? Ja razumijem da je Sax fini gospodski klub i da ima ljudi koji vole iz sjedeće pozicije gledati koncert (pa makar to bio i nastup Jinxa koji zovu barem na ljuljuškanje, ako ništa), ali, pobogu, zar zbilja nisu dovoljni svi separei s desne strane kluba i visoki stolovi u pozadini, nego povlašteno mjesto u prvom redu moraju zauzimati još 4 stola? Katastrofa. Jinxi su odsvirali sve što su trebali, čak 27 pjesama. Ponekad na njihovim nastupima treba malo vremena dok se atmosfera ne zagrije, ovaj su put odlučili izbjeći to i razvaliti nas odmah, pa su tako u uvodnom dijelu pale Smijem Se i Strijele Na Horizontu. I to je bilo to, sve je odmah kliknulo i klizilo kao po špagi. Bendovi obično znaju u nekom trenutku izdati svoj tour de force album koji im onda do kraja karijere čini okosnicu set-liste. Sigurno znate o čemu pričam, ono kad bend svira novije pjesme a vi odete pišati ili po pivo a ostatak ljudi stoji u mjestu i čeka da prođu te 3 minute. Još jedan dokaz koliko su Jinxi velik bend je taj da već osamnaest godina izdaju albume podjednake kvalitete i s apsolutno svakog je isplivalo barem nekoliko koncertnih favorita. U biti, kad malo razmislim, publika je možda i najbolje reagirala na pjesme s posljednjeg albuma Diksilend
(Da smo se voljeli manje, Klinci su u redu, Pravo...), a imati bend dvadeset godina i još uvijek biti u uzlaznoj putanji je zbilja nešto hvale vrijedno. Iako, stoji činjenica da je Diksilend izašao prije dugih pet godina i da želimo novi album. Ali i da nikad više ništa ne izdaju (što se, siguran sam, neće dogoditi), svirke Jinxa bi mi osobno i dalje ostale neizostavni dio života, iz razloga što Coco ima taj rijedak talent da zna napraviti pjesme koje ne mogu dosaditi, imate dojam da kako vi rastete i mijenjate se, da se to događa i s tim skladbama. Uvijek ih iznova otkrivate i zaljubljujete se u njih. To su takozvani evergreeni. Jinxi ih imaju na bacanje, da sam im kolega muzičar bio bih neopisivo jalan. Nije fer koliko su dobri, eto.

ujak stanley // 02/03/2015