Nakon zimskog sna od nekoliko tjedana, vratio se Good Vibrations kako bi nam iznova podario dozu odlične muzike, dobrog društa i raznorazne cuge dovoljnu da izdržimo do vikenda. Realno, radi se o trenutno najjačem koncertnom programu u gradu koji na tjednoj bazi kombinacijom atraktivne lokacije i šarolike glazbene ponude uspijeva privući zadivljujuću količinu naroda. Uračunamo li pritom i kako se mahom radi o domaćim bendovima, neizbježnim se nameće zaključak (u uvodu, hm) da nam je "scena" daleko od siromašne ili, nedajbože, propale. Za slučaj da imate susjedu ili strinu koja je duboko uvjerena kako domaća glazba ništa ne vrijedi još od novog vala, odvucite je jedne srijede u Vintage, najlakši je to način da začepite usta staroj ignorantici. U slučaju da ste se za takav potez odlučili baš ove srijede, vaša je strina po svoj prilici do sad već poderala stari poster Jure Stublića iznad uzglavlja i zamijenila ga onim Ognjena Bašića, pjevača i vođe te čudnovate bande poznate pod imenom Čudnoređe. Dobro, vjerojatno malo pretjerujem, ali nije mi za zamjeriti. Jerbo, radi se o bendu koji je poseban na toliko različitih razina da mogu mirne duše reći kako je dosegao ponajveći stupanj glazbene autentičnosti moguć u 21. stoljeću. Šuška se kako bi ubrzo svjetlo dana konačno mogla ugledati i kolekcija pjesama koju ćemo nazivati prvim albumom, i moram priznati da me jako zanima kako će se pri recenziranju iste snaći uvaženi kolege (myself included) navikli da nabrajaju "uzore" i "utjecaje". Ovaj ih bend, doduše, ima nekoliko, ali oni se ne zovu ni Mance ni Beatlesi ni Stonesi. Ne ne, tu se ritam krade od benda Život, melodija je primjetno inspirirana ansamblom Ljudi, a tekstovi podsjećaju na uratke Zemlje koja se vrti oko svoje osi. Imajući to u vidu, jasno je da dolazi do mogućnosti zastranjivanja u ambiciozno-nadobudne patetične vode ali ta je problematika vrlo ležerno riješena finim urođenim darom za balansiranje između kafanske priprostosti, trubadurske poetičnosti, filozofske prosvijećenosti i budalastih nebuloznosti. Između ludosti i genijalnosti, ukratko. Iako je ovaj bend već nakupio impozantnu količinu svirki po zagrebačkim klubovima, ova o kojoj vam imam čast piskarati ni po čemu nije bila samo "jedna od". Bio je ovo njihov The Koncert. Zašto? Dobrim dijelom zato što su, unatoč vrlo ranom terminu nastupa, uspjeli privući solidan broj ljudi (što je, nažalost, rijeđe nego češće) koji su apsorbirali njihovu neospornu sviračku kvalitetu i uzvratili im toplim prijemom. Nadalje, bila je ovo posljednja svirka Čudnoređa u ovoj postavi - osobni su razlozi doveli do tužne situacije u kojoj knjiga spada na dva slova, ostaju samo frontmen i bubnjar. Jebiga, bar smo dobili vrlo lijep labuđi pjev. Valjda u fazonu dostojanstvenog ispraćaja drugova, Ognjen nas je ovog puta uskratio za karakteristična bacakanja, grčenja i ostale ekstravagancije. Ništa zato, imali smo priliku čuti nekoliko premijerno izvedenih numera od kojih mi je u najživljem sjećanju ostala bizarna Rančić na speedu na koju je narod reagirao barem jednako dobro kao i na prokušane hitove ala Avetinjo i Stevo Čokrlić. Poziv na bis je bio glasan i od srca a dečki su nam za tu priliku ostavili prelijepu Idemo bliže koja je sa svojim stihovima o tome kako nema razloga za biti u banani vjerojatno dobro sjela članovima benda u ovoj gorko-slatkoj situaciji. Ma, za Čudnoređe nema straha, gledat ćemo ga i slušati još milijun puta, u kojoj god varijanti i inkarnaciji.

Slijedeći su na redu bili mladići iz Osječko-Zagrebačke družine koja se odaziva na ime Brut. Poveća koncertna dvorana Vintage Industrial Bara se nastavila ugodno popunjavati dok su nam oni darivali svoj zid garažne buke, ali se mora reći kako je za to vrijeme narod ipak bio nekako najstatičniji i poluzainteresiran za njihove zvukove. Sviraju zanimljivu glazbu, ali na mene su osobno najjači utisak ostavili njihovi stihovi, pogotovo oni s friškog EP-a Prosidba (odsvirali su ga, ako se ne varam, u cjelosti) koji na jedan prilično pomaknut način pričaju priču o nasilju, srdžbi i boli. Mlad bend na kojem je primjetno da su još uvijek u svojevrsnom procesu traženja, ali sportskim riječnikom rečeno - jedna utakmica vrijedi više od sto treninga, a pogotovo ovako ozbiljna tekma pred brojnom publikom.

S koncerta Pičaka koje vrište u Attacku sam izvještavao prije kakvih mjesec dana, i ovim putem želim sa zadovoljstvom konstatirati kako se u međuvremenu nije promijenilo baš ništa. To jest, je jedna stvar - ovaj su put imali deset puta više publike. Osim toga, ponovno su nam servirali porciju svog punka koji je istovremeno furiozan i nježan, žestok i emotivan. Punk za curice i sve koji se tako osjećaju, rekao bi netko zloban. Na stranu to, njihov je zvuk poslužio kao idealna uvertira za zvijezde večeri što je dokazala i sad već skoro ispunjena dvorana u kojoj se dalo primjetiti veću količinu komešanja i poganja nego što je to uobičajeno za jednu predgrupu. Potvrdilo se i kako su ovi ljudi skroz ovladali pojmovima kao što su back vokali i višeglasja, što u kombinaciji s iznimno melodčnim gitarama njihovoj muzici daje jednu specifičnu notu i čini ju još pjevnijom i himničnijom, ako je to uopće moguće. Pičke vrište vrlo vjerojatno čeka svijetla budućnost koja nije, niti će biti, vezana strogo uz punk krugove. Bolje za njih, pretpostavljam. Uslijedilo je još malo friganja i krčkanja uz Offspring, NOFX i ostale melodičnosti od strane resident dj-a Kneže, a onda - spektakl. Pasi. Reći za ove ljude da su usvirani bi bio deminutiv, pa oni ne taje da uopće nemaju probe(!) a i dalje zvuče tako prokleto dobro da je to nevjerojatno. Respekt ide i toncu, sound je ovdje bio na razini što je za Pase vrlo važno budući da u suprotnom frontmenov tanki glas zna popucati i nestati na trenutke. Što je najbolje, čak i da se to dogodilo, svejedno ne bi uništilo gig, budući da je vjerna i odana zagrebačka publika još jednom pokazala kako manje-više svi znaju manje-više sve tekstove i nije im problem singalongati, a bome ni skakati, divljati i bacati se s pozornice, kako i dolikuje kad imaš priliku slušati takvu punokrvnu punk pržionu. Pasi su uvijek bili dobar bend, ali tek ih je njihovo posljednje remekdjelo od albuma Reci mi da li te boli dovelo do ovakvog statusa, i to je na koncertu potpuno vidljivo. Mislim, svima je drago čuti neizostavne Debeo i Iz kuta kruga, ali teško je riječima opisati delirij koji nastane jednom kad krene Istina ili Prekrasan Svijet. Mora da je predivan osjećaj znati da u rukavu imaš deset aduta s kojima u svakom trenutku možeš raspametiti ekipu. Bez previše priče, Pasi su furiozno prolajali kroz cijeli svoj opus pa smo tako mogli čuti čak i prastaru Bend98 s prvog dema. Jednom kad ponovno počnu imati probe, možda nas iznenade i kakvom ispremiješanom i promijenjenom setlistom, ali u međuvremenu se nećemo nešto buniti jer uopće nije loše dobiti točno ono po što si došao. A te smo srijede, složit će se svih petstotinjak uzvanika, ukupno gledano dobili ono po što smo došli, pa i više od toga. Iznimna večer, vrhunski provod i good vibrations all around.

ujak stanley // 10/01/2015