Netko je jednom rekao da nikad ne zaboraviš trenutak kad si prvi put čuo najdražu pjesmu. Tužna priča o selu Postolara Trippera mi to, da se razumijemo, nije. Ali očito nije ni daleko budući da se dan-danas jako jako dobro sjećam ugodnog ljetnog predvečerja prije deset godina kada sam, sa stražnjeg sjedala starog Opela koji je taman prolazio kroz Stankovce, na lokalnom radiju prvi put čuo tu odu jednom vrlo posebnom svjetonazoru, mjestu i vremenu. Sjećam se zagasito narančastog neba, oporog mirisa u zraku i kako su me svrbila leđa. Pamtim naravno i da je auto za vrijeme i nakon pjesme jako usporio, gotovo stao, uzrok čemu su bile salve smijeha i valjanja koje su potrajale velikim dijelom večeri. Ljubav na prvo slušanje, i to velika. U tih deset godina koje su u međuvremenu prohujale, promijenilo se puno toga. Ja sam se iz mršavog školarca pretvorio u proćelavog novinarčića, a Postolari su pak od etno-rap(?!) dua koji je bio lokalna "interna" atrakcija postali sedmeročlani ska bend sa zavidnom količinom štovatelja diljem države i šire. Kako je i moj glazbeni ukus s godinama igrom slučaja evoluirao u sličnom smjeru, tako je i stablo ljubavi posađeno te večeri u Stankovcima raslo i granalo se. I naravno, bivalo zalijevano litrama znoja prolivenih na njihovim svirkama. Iz svega dosad navedenog, možete pretpostaviti kako će i ovaj izvještaj s posljednjeg znojenja u KSET-u biti pisan u blagonaklonom tonu. Nećete biti u krivu, ali neka se zna da bi i puno manji fan teško našao zamjerke, realno gledajući. Nakon što su u relativno kratkom roku došli od polupraznih Saxova do višestruko krcatih Tvornica, Postolari su se ovoga puta odlučili za prilično intimniju varijantu u dobrom starom KSET-u. Nisu pogriješili. Štimung je bio idealan, dobrim dijelom i zbog hvale vrijedne odluke da se ide na dva koncerta (drugi je bio u subotu), pa se tako u petak u "rasprodanom" prostoru dalo sasvim solidno naplesati bez laktarenja i gaženja po tuđim plesnim cipelicama (ovdje sam razmišljao da ubacim neku pošalicu o cipelama i postolarima ali mi ništa nije palo na pamet), a siguran sam da je tako bilo i sutradan. Slučajeva u kojima bendovi tijekom cijele karijere ne uspiju nadmašiti popularnost i kvalitetu pjesama s prvog albuma je bezbroj, pa je zato zanimljivo istaknuti Trippere kao primjer ljudi koji na koncertima prvi album, unatoč tome što se iz publike dalo čuti skandiranja koja su prizivala Ošjačku sagu, u potpunosti ignoriraju, dok zasad posljednji sviraju skoro pa u cijelosti. Kad dodam još da publika ponajbolje reakcije ima upravo na novije stvari kao što su Burza Rada, Uno, Due, Tre i Largo, onda je potpuno jasno da su Postolari kao bend još uvijek u uzlaznoj putanji te imamo razloga s nestrpljenjem iščekivati njihovo slijedeće izdanje. Koje bi, usput, svjetlo dana trebalo ugledati slijedeće godine. A to je brže nego što se čini.

Neke stvari su na njihovim nastupima konstantne, tako ni ovom prilikom nisu izostale. Ovdje ih imam potrebu nabrojati, prije svega kako bi oni koji još nisu prisustvovali toj skakaoni znali što mogu očekivati kad se odluče pridružiti. Prvo - Davor i Dabi (vokalisti i gazde) će sasvim sigurno biti u kratkim hlačama. Drugo - pri izvođenju Tužne priče o selu neminovno je da muškarci viču "Janjetine!", žene "Meni!" a onda svi skupa udare po kapulici, što je stara fora ali pali svaki put. Zatim, za vrijeme izvođenja pjesme Trieste možete biti uvjereni da će većina okupljenih formirati "vlakić" te će biti vrlo sretni zbog toga, a vjerojatno će povući i vas unutra. Eto, sad imate osnovne informacije pa slijedeći put dođite čisto da provjerite jesam li vas lagao. Plaćam pivo svima koji se osjete prevarenima. U preko sto minuta nastupa, podsjetili su nas na sve bitnije momente svoje karijere, a imali smo priliku čuti i najavni singl novog albuma - Sve gori. Dečkima je iz reperskih dana ostao nepogrešiv osjećaj za flow, nadopunjuju se besprijekorno. Zbilja, na trenutke zaboravljate da se radi o dva čovjeka, toliko su sjedinjeni. A i ostatak benda je vrlo usviran i, potpuno je očito, jako opušten. A poznato je da je opuštenost zarazna. Kad bih morao pronaći zamjerku njihovom nastupu, bio bi to trubač koji mi je tu i tamo zazvučao kao da treba smanjiti s crvenim Marlborom, malo je ostajao bez zraka. Tek kad dođete na njihovu svriku shvatite koliko hitova ovi momci imaju u rukavu. Redaju se Jamo Rasta, Nataša, Na Rubu Ponora, Brate Brate Gospođo i neizbježna Marijana (po mom skromnom sudu, uvjerljivo najgora pjesma koju su ikad napravili), a narod se giba kao pomahnitao. I taman kad pomislite da su ispucali sve što su imali, na bisu su vas počaste Gaetom, Tabletomanom i zabavnim gostovanjem duhovitog Ante Casha na Redaru Željku. U KSET-u se pravila znaju - koncerti završavaju u ponoć i ni minutu kasnije. Ovom je prilikom, doduše, čak i ta dogma izignorirana, te su nam se, nakon što smo se složili da svi skupa plaćamo kaznu ako dođe murija, vratili na još jedan bis i odsvirali Largo a onda nas pozdravili do sutra.

Za razliku od dobrog dijela regionalnih bendova sličnog glazbenog izričaja, Postolari su izbjegli veliku većinu dobro poznatih "zamki". Redom - ne koketiraju s narodnjačkim melosom (Dubioza, Sars), nemaju priglupe stihove (Officer Down, Radio Aktiv, Justin's Johnson, pleSKA i još masu sličnih) i ne dodvoravaju se, bar ne previše, jadnom narodu s isfuranim ziheraškim socio-političkim opaskama (skoro svi navedeni i još masu sličnih). Imaju svoj đir i svoju furku, i svoju hordu fanova koja to prepoznaje. I zajedno s njima svako toliko napravi odličnu feštu, baš kao što je to bila ova u KSET-u.

ujak stanley // 23/12/2014