Kad sam prije kakvh par mjeseci čuo da će 20. prosinca ove još tekuće godine u zagrebačkoj Tvornici nastupiti Lačni Franz, odmah me zainteresiralo da se još jednom nađem na nastupu uživo toga legendarnog benda. Zagreb, Tvornica, Lačni Franz, kraj prosinca i početak blagdanskog razdoblja, moram priznati da sam i svoj blagdanski dolazak iz pečalbe malo planirao prema ovom koncertu. Lačni Franz i ja "go a long way", još negdje od 1983. Bila je to jedna čudna i mračna jesen kada je ekonomska kriza u propadajućoj Jugoslaviji izazvala redukcije struje, a ja sam na tranzistoru na baterije indijske proizvodnje prvi puta čuo "Ne mi dihat za ovratnik". Svjetlost svijeća i tranzistor na baterije u kasnu jesen, i nekako intrigantan tekst na slovenskom, bili su dovoljni da se taj bend usjeće duboko u pamćenje tadašnjeg osmogodišnjaka. Ne računajući barem dva Predinova solo koncerta, smatrao sam ovo svojim trećim koncertom Lačnog Franza, prvi je bio u jesen 1996. kada je skupina meni poznatih pojedinaca iznudila još jedan bis nakon Aleluje (i dan danas se hvale time) a drugi je bio ekstatičan nastup u Tvornici negdje 2004. ili 2005. godine. Oba koncerta bila su prave fešte, pa sam se ponadao da bi i treći puta moglo biti tako. Bio sam svjestan da je Predin okupio novu i mladu ekipu, da nema Stjepanoviča, Kosija, Likavca, da nema čak ni legendarnog Ota Rimelea, iskonskog velikana slovenske rock scene. Predin je u nedavnom intervjuu Terapiji objasnio da se većina njih više i ne bavi glazbom, i da ne bi imali ni energije ni motivacije odsvirati stare stvari kako treba. Što se mene tiče, to je sasvim legitiman stav, a i "Jebiveter junior" mi je nakon par slušanja sjeo, pa sam stoga imao velika očekivanja i od ovog koncerta. Zoran Predin veliki je glazbeni autor i izvođač, mislim da to nije upitno, bilo kao dio Lačnog Franza, bilo u solo karijeri. Zoran Predin također je i čovjek izuzetno pun sebe, ali to je vrlo uobičajena osobina velikih umjetnika. Između glazbenikovog egotripa, kvalitete nastupa i kontakta s publikom na više razina mora postojati fina ravnoteža. Kada se ta ravnoteža poremeti, koncert neće ostaviti onaj dojam koji svi želimo. Nažalost, ravnoteža ovog koncerta poremetila se upravo po pitanju konakta s publikom, onome u čemu je Predin do sada bio najjači u svojim nastupima. Ne može se reći da se nije trudio, animirati ne previše brojnu, uglavnom sredovječnu publiku, ali odaziv nije bio onakav na kakvog sam navikao na njegovim dosadašnjim koncertima. Mislim, publika nije bila hladna, pljesak je slijedio nakon svake pjesme, smijeh nakon svake od Predinovih ne uvijek uspjelih fora, ali nije bio one masovne fešte kakva nam je poznata sa koncerata Lačnog Franza, atmosfera je više podsjećala na diskretni snobizam Predinovih solo koncerata. Potez očajnika bio je i očiti pokušaj manipulacije s emocijama generacije Novog vala, kojoj se direktno obratio pjesmama "Šta bi mi bez nas" i "Kosa boje srebra" koja je posvećena Margiti Stefanović. Trgovanju nostalgijom dodajmo još i sasvim nepotrebnu obradu "Pitaju me pitaju" Olivera Mandića. Za nekoga tko pokušava stalno biti inovativan ovo je možda ipak previše igranja na kartu nostalgije, kao da skače samome sebi u usta. Osim toga, prilično iritantan trenutak bio je i kada je pjesmu koja je obično jedan od vrhunaca nastupa Lačnog Franza, "Čakaj me" otpjevao djelomično na hrvatskom. Iako mi je poznato da je Predin prepjevao neke svoje pjesme na hrvatski i, ako se ne varam, snimio ih i na album, u ovoj situaciji bio je to još jedan sasvim nepotreban potez, i nisam siguran da je naišao na osobito odobravanje od zagrebačke publike. Spomenimo još i da je jedina skupina iz publike glasno tražila stvar "Lidija je pri vojakih", na što ih je Predin odkantao uz pomalo nemuštu foru kako je Lidija promijenila vjeru i otišla na bliski istok, pa je zato bojkotiraju (upravo tim riječima).
Druga velika zamjerka očiti je manjak sinergije između Predina i glazbenika koji sada čine Lačni Franz. Predin se na početku našalio da izgleda kao da je okupio svu svoju vanbračnu djecu, međutim vrlo brzo je bilo očito da postoji vidljiv nesrazmjer na stageu. Mislim, dečki su vrlo kvalitetni glazbenici i stvarno odlično sviraju, ali je Predin prema njima autoritet u svakom smislu,ne samo po godinama starosti. Opći dojam je bio da je na stageu patrijahralna i centralna figura Predin okružen pomalo stidljivim sinovima. Back vokale gotovo uopće i nisu pjevali, a kada bi to i činili zvučalo je to tiho i stidljivo. Najbolje se to osjetilo u pomalo samba verziji "Ne mi dihat za ovratnik". Unatoč svemu, ispali su ipak samo prateći bend Zorana Predina.
Nakon gotovo dva sata ipak vrlo kvalitetne svirke, redovni dio koncerta zatvorile se "Zarjavele trobente" a encore je zatvorio pomalo ubrzani i žestoki aranžman "Praslovana", koji je meni bio i najbolji trenutak koncerta. Unatoč zadovoljnim licima članova benda i dugom pljesku publike ostao je nekako mlaki dojam jednog promašenog nastupa. Zoranu Predinu kao velikom glazbeniku puno toga se ne može zamjeriti, od drugačijih aranžmana poznatih stvari pa do vrlo mladog pratećeg benda. Česte promjene prerogativ su velikih autora. Ono što mu se može zamjeriti je to što nam je pokušao uvaliti Lažnog Franza u revivalu koji to zapravo nije, što je bio sasvim nepotreban potez za nekoga tko ima više nego respektabilnu solo karijeru.

lovel // 21/12/2014

> vidi sve fotke // see all photos