Ima već pet godina kako nas je napustio mladi Antun Krajinović - Tuna, pjevač i gitarist grupe Mikrofonija. Njemu u spomen, njegovi prijatelji i rodbina već šesti put organiziraju koncert, pa je bilo ugodno primjetiti ispunjeni Veliki pogon Tvornice. Svaka čast ide kompletnoj organizaciji, kao i bendovima, jer su se potrudili da ovaj događaj krene točno u predviđeno vrijeme i s minimalno malim odmakom, držali su se satnice do kraja koncerta. Kao što je bilo predviđeno, točno u 21h na pozornicu su izašli trešnjevački Mrtvi petak. Prostor je još tada bio prazan, ali pedesetak duša, ponajviše prijatelja grupe, došlo je poslušati ove dečke. Sviraju melodiozni hard-core punk blizak ranim NoFX ili Bad Religion, a od naših grupa najbliži su Đubrivu. Kao i mnoge mlađe grupe ponajviše imaju problema s tekstovima (previše banalni), a pjevaju o varijacijama na temu alkohola. Standardna punk rock postava vokal, gitara, bas i bubanj. Pjevanje njihovog vokala je također bilo dosta nerazumljivo, ali za to možemo optužiti i količinu treme koja je zasigurno bila prisutna. Pohvale basisti koji je ušetao na pozornicu sa štakom, ali je uspješno sjedeći odradio nastup. Jedina osobno dojmljiva stvar oko njihove svirke bila je obrada "Serbus Zagreb moj" gdje su pokazali da znaju dobro iskombinirati baladu, punk rock i reggae u istoj pjesmi. Sljedeći na redu bili su Mašinko koji su, po mom osobnom sudu, rasturili. Neobičnost postave karakterizira uz vokal, bas i bubanj, čak tri gitare. Svi gitaristi, uključujući i basista pjevaju prateće vokale. Imao sam prilike čuti ih i na tonskoj probi, gdje se ispostavilo da bi svaki od njih bez problema mogao preuzeti ulogu vodećeg vokala. Zvučni zid za vrijeme njihovogog nastupa podsjetio me na energiju koju su na svom zagrebačkom koncertu proizvodili Dropkick Murphys. Pjesme im imaju onaj navijački refren, te vas doslovno goni da pjevate zajedno s njima. Bilo da su izvodili pjesme s debut albuma (pjesma "Sretan") ili s posljednjeg (npr. "Kada vjetar kaže stani"), publika je cijelo vrijeme pjevala s njima. Pjevač Marin na pozornici je skakao, bacao se po podu, a nerijetko je gurao mikrofon u prve redove i dozvoljavao publici da pokažu svoje vokalne sposobnosti. U njihovom nastupu sam vidio prave nasljednike onog pravog Hladnog piva s početka devedesetih. Dugavljanske legende FNC Diverzant imali su nakon Mašinka težak zadatak da nastave jednakim putem. Tu se javio problem, jer četvorka Diverzanta sa samo jednom gitarom, nikako nije fizički mogla stvoriti jednaku količinu energije kao njihovi prethodnici. Kvaliteta zvuka je ono što je bilo jednako kao i kod Mašinka, a raspored pjesama je tek u drugoj polovici njihova nastupa pošteno pogodio prisutne. Pozvali su publiku da pjeva "Kažeš da bi htjela", što se pokazalo kao dobitna kombinacija. Unisono se nastavilo i s "Blizu sunca", kao i u posljednjoj "Stari panksi". Predzadnja grupa ove večeri je riječka grupa koje ne samo u Zagrebu, već i u cijeloj regiji ima kultni status, Pasi. Ono što me je iznenadilo u njihovom nastupu je nedostatak Luke na drugoj gitari. Sjećam se razgovora gdje su mi rekli da je druga gitara jako bitna da popuni zvuk, što se kroz ovu noć pokazalo točnim. Sad, koliko je to ljudi u publici primjetilo, nisam siguran, ali nije ni bitno jer njihove pjesme kroz cijeli koncert publika pjeva zajedno s njima. Dodo je za vrijeme koncerta postao i glasnogovornik izgubljenih stvari, kao i prozivao publiku da pokažu trbuhe (pjesma "Debeo"). Sve zajedno išlo je prema premisi da su Pasi uz Mašinka na ovom koncertu ipak bili jednakiji od jednakih. Za sam kraj na pozornici su ostali Rade i Dodo, pa su izveli jedinu baladu u opusu grupe, koja će kako stoje stvari imati proročanski epilog. Debelo se zagazilo u nedjelju kad su na pozornicu stupili Debeli precjednik. Koliko god se trudim kroz sve ove godine doživjeti tu grupu na pravi način uživo, to mi ni ove godine nije uspjelo. Nisam siguran jesu li moji razlozi u pjesmama koje su na engleskom, nedostatak pravih himničnih refrena ili manjak energije. Večeras je svomu tome kumovao i umor, jer nakon četiri sata svirke nije lagano ni stajati na nogama (jedan dio ekipe na tribini uspio je i zaspati). Precjednici su predstavi i svoj novi EP, Povijest bolesti, s kojeg su izveli tri četvrtine pjesama večeras, a počastili su nas i sa starim hitovima. U svojim novijim pjesmama kombiraju punk rock s post rock i indie zvukom, a ono što moram priznati da su svirački uvježbani do zadnjeg detalja.

Nakon što su bendovi odradili svoje, publika je uzela svoj dio kolača u zbornom pjevanju mikrofonijine "svog tijela gospodar", te se osjetilo da Tuna i dalje živi zajedno u svima nama. To je ujedno i najveća pozivnica svima za sedmi nastavak "Tuna festa".

jura // 07/10/2014

> vidi sve fotke // see all photos