Iz trešnjevačke garaže Plejs dolazi nam grupa punk/metal/reggae mislilaca zvana Mrtvi Petak. Njihova životna filozofija je fLašizam. Ona proizlazi iz Kantove "Kritike čistog razuma" čija se transcendentalna logika kroz prizmu balkanske interpretacije svodi na postulat: "treba piti, pušiti i zajebavati se". Mnogi student zagrebačkog pankerskog sveučilišta koji je uživo prisustvovao seminaru gdje je Mrtvi Petak gitarom, basom, bubnjem i vokalom predavao svoj nauk imao se prilike uvjeriti kako njihov fLašizam nije isprazno salonsko naklapanje, već efikasna propaganda djelom. Njihova predavanja su uvijek dinamična i interaktivna, jer na ista redovito donose pola tekućeg inventara kleti djeda njihovog gitarista (ili pjevača?), kojeg će rado podijeliti sa slušačima semestra.

Nakon bombice alkoholnih mudrosti "Alko EP", dolazi nam njihovo prvo dugoflašno izdanje zvano "N.D.Š.B". Već iz etikete na kojoj je prikazan znak zabrane ispijanja kave postaje jasno da će vam ušni bubnjići biti zaliveni himnama koje hedonistički slave uživanje u tekućinama čija je monada C2H5OH, plinovima THC-ove supstance i ostalim katalizatorima za rastavljanje od mozga, jetre i pluća te poniranje u nebulozna stanja svijesti.

Iako se na par mjesta u tekstovima kunu u metal, muzički su elementi metala nažalost gotovo iščeznuli te ustupili mjesto skoro potpunoj dominaciji punk rocka. Najviše metala, iako podosta pankeriziranog, ne toliko čistog kao na pojedinim pjesama s prvog albuma, možete čuti u pjesmi "Plejs (Oda gadosti)" u kojoj su opjevali svoju garažu kao epicentar krucijalnih aktivnosti ekipnog života - sviranja, cuganja i duvanja.

Album sadrži i surferski instrumental "Punica i ostali bolesnici" gdje bend pokazuje da muzički može ponuditi više od standardne pank peglaone. Gitara je tu raznolikija nego na ostatku repetoara, ali ipak skladba više dođe kao showcase za basista koji pokazuje umijeće soliranja po debelim žicama i bubnjara koji baca zanimljive prijelaze i cepa duple pedale što je netipično za žanr poput surfa.

Reggae najviše prevladava u pjesmi "Premlaćivanje sommeliera". Iako tekst solidnom duhovitošću lansira odjeb ljubiteljima vrhunske kapljice u korist oblokavanja slapovima lošeg stolnog vina, reggae dio nema melodiju koju ćete spontano pjevušiti nakon prvog slušanja kakvu na prvom albumu imaju bridge "Alkokletve" i "Rakija", njihova najuspjelija pjesma u Rastaman fazonu.

Tekstualno je možda najuspjelija pjesma "Zusammen" koja nas uči kako štovanje boga i Isusa nije nespojivo s pićem i drogom ("Za svako rečeno Haleluja popije se jedna hladna Žuja", "Da budem ziher da ima boga, treba mi nekoliko različitih droga"). Zanimljiva igra riječi krije se u pjesmi "Kralj Lavova" koja ne veliča istoimeni popularni crtić, već uzima Badelov Lavov kao objekt zgražanja, ali ga ipak očajnički i mazohistički ispija do dna u nedostatku finijeg pića. Pjesma je također dosta pjevna, a sadrži i melodijsku parafrazu refrena "Moje domovine" što je vrlo simpatična intervencija u rangu one kada su na prvom albumu ubacili solažicu iz "Morske vile" u pjesmu "Kaj misiš kaj oću".

"Degeneracija" je najslabija pjesma na albumu, pa me čudi da je baš ona dobila čast biti najavnim singlom albuma koji je dobio i prvi spot. Nije neka fora iz grotla svih degenerativnih društvenih pojava iskopati metalkoraše kao žrtvenu janjad i još se na metalcore obrušiti vrlo infantilno, površno i neduhovito. I to još uz refren čija trivijalna pop punk melodija ne može parirati prosječno ljigavom mallcore refrenu. Malo je kontroverzan i stih "prokleti pederi, govana se najeli", iako je u kontekstu pjesme jasno da se time ne protive homoseksualizmu, već u prenesenom značenju aludiraju na lame ekspresiju i imidž pomodnih metalkoraša. Ipak, stih je i s tom namjerom vrlo traljav. Prava fora bi bila da su napravili baš metalcore pjesmu s tekstom koji je parodija na njihove emo brije.



Bolji izbor za singl bi bila "Gasi clean (pali distorziju)", možda najpjevnija numera s albuma, koja zaista počinje clean dijelom naprasno prekinutim distorzijom. Problem je što tekst sadrži potpuno nepotreban i nakaradan dio "marš preko Drine dalje od mene" prije isto ne baš tako bravuroznog stiha "gasi kretene i Lepe Brene". Nisu time iznjedrili nikakvu dobru foru, već se samo izložili riziku da ih proglase srbomrzilačkim nacionalistima, a znamo da članovi Mrtvog Petka to nisu. Možda su mislili "ako se može Biciklić s time zajebavati, što ne bi mogli mi". Ako jesu, zajebali su se, jer "ubij, ubij Srbina/takva mu je sudbina" ima nastavak: "a može i Hrvate/'ko vam jebe mater" čime strofa dobiva antinacionalistički i nihilistički predznak, a Mrtvi Petak nije nikakvim dodatnim stihom poništio kontroverznost prethodnog. Uostalom, ako netko baš mrzi narodnjake iz dna duše smatrajući ih izvorom svih zala u muzici, valjda želi da nestanu s lica planete, a ne da se samo presele na drugu stranu bilo koje rijeke. Pored toga, ni muzika Lepe Brene nije baš najeklatantniiji primjer simbola za narodnjake.

S obzirom na to, ipak bi za najavni singl odabrao "Hladni gemišt", pjesmu o ljubavi prema napitku kojeg članovi najviše troše. Ako radi ničeg drugog, onda radi šarmantne upotrebe ingenioznog neologizma "vineralno". Zanimljivo je kako se nitko od igrača riječima nije prije sjetio upotrijebiti frazu "vineralna voda" za označavanje gemišta.

Produkcija je otišla korak dalje od "Alko EP"-a bivajući glasnijom s boljom jasnoćom svih instrumenata. Također, tehničkoj strani sviranja instrumenata se nema što prigovoriti. Ipak su članovi Mrtvog Petka metalci po vokaciji, pa je jasno da šlampavo sviranje nije opcija. Vokal bolje zvuči u derajućim pank peglaonama nego u melodičnim dionicama gdje je intonacija nerijetko tek poluprecizna. Pored toga, bek vokali preciznije gađaju terce nego lead vokal prvoglasnu melodiju.

U konačnici, izuzevši ovih par spomenutih tekstualnih failova, "N.D.Š.B." je solidna kolekcija nepretencioznih i opuštenih oda hedonističkim radostima s dovoljnom dozom zdrave zajebancije, u čiju bi čast svaki veseli ljubitelj dobre, a bogami i loše kapljice htio na dar za godišnjicu benda izliti bistu demižona vina. Ipak, pjesme ni u svojim najcatchy momentima nemaju himničnu snagu kakvu posjeduju "Alkokletva", "Sedam čaša gnjeva božjeg" ili "Rakija" s prvog studijskog uratka. Nakon tri godine čekanja očekivali smo i bolje, ali definitivno ćemo i uz ove pjesme nastaviti zajedno s bendom uživati, piti, penjati se na binu, otimati mikrofone na refrenima kada se idući put momci ukažu uživo. Većinom uvijek ista lirička tematika još uvijek se nije potrošila niti ušla u autoreciklažu, niti je došlo do pada instrumentalne kvalitete, a za poboljšanje melodičnog pjevanja ima nade. Radi toga imamo razloga vjerovati da Mrtvi Petak tek ima dići letvicu kakvoće i doći do stvaralačkog vrhunca na nekom od idućih uradaka.

ocjena albuma [1-10]: 6

ognjen bašić // 13/11/2017