Iako je drugi dan program na nekim pozornicama počinjao u 12, a ostali sadržaji (čitaonice, razgovori, predavanja…) i u 10, meni se činilo dobro početi s izraelskom grupom Lolamarsh.

Iznenadni pljusak koji je počeo par minuta prije 16, malo je pomaknuo početak svirke, no čim je najjači udar prestao, svirka je počela, ljudi su se izvukli iz skloništa i došli podržati ove simpatične izraelce, koji su na festival uspjeli doći unatoč bombardiranju Tel Aviva (za razliku od nobelovca Etgara Kereta koji na festival nije došao, iako je trebao sudjelovati na književnoj tribini). Pjevačica, koja neodoljivo liči na Penelope Cruz s povećanim ustima (ne usnicama), oko sebe širi pozitivnu energiju koja se preko četveročlanog benda širi i na publiku. Simpatičan akustični folk pop uz pjevanje na engleskom pokazali su se kao dobar izbor za početak "radnog dana". U program su uvrstili i odličnu obradu pjesme Yoga od Bjork, a pjesma Stranger to my Past, uz malo jaču promociju mogla bi postati globalni hit.

Svaki festival ima otkazivanja u zadnji tren zbog ovog ili onog, pa se onda preslaguje lajnap i dopunjava na razne načine. Tako su danas, zbog kašnjenja grupe The selecter na njihovo mjesto prebacili TIRANA FANFARA meets TRANSGLOBAL UNDERGROUND. Ovi su tom prilikom dobili priliku svirati na glavnom stageu, a Selecteri su dobili kasniji termin na manjoj pozornici. Mislim da su ovi prvi više profitirali, jer se pokazalo da se kasniji termin "clashao" s drugim dobrim programima, pa su ska legende bile prepuštene svirati pred mnogo manje publike nego TF meets TGU. Kroz povijest bilo je svakakvih nespretnih fuzija raznih zvukova i ritmova, a činilo mi se da je jedan od njih upravo ovaj. Poznati world fuzionisti iz TGU ovaj puta su svoj prepoznatljivi zvuk spojili sa sedam albanaca, trubača, koji su nekad bili članovi vojnog orkestra. Rezultat je zanimljiva fuzija zvukova, koja je ipak malo bliža istočnjačkom melosu, pa je velika većina publike odslušala i odplesala ovaj koncert s rukama u zrak. Uz No Guns to the Wedding lako bi se krenule i čaše razbijat, Baklava Revenge je prava trubačka veselica, no najveću euforiju izazvao je stanoviti Niko (ako sam dobro shvatio) koji je u albanskoj narodnoj nošnji otpjevao Qaj Marò, s toliko osjećaja da se moglo skoro pa naslutiti o čemu je pjesma. Dok su se glavnog stejdža čuli zvuci tiranskih fanfara, u šatoru Europa stejdža sviralo je nešto puno sirovije i bučnije što smo naravno kao ljubitelji buke morali provjeriti. I nismo razočarani. Češki bend Esazlesa prašio je svoj post hardcore sa screamo vokalom i uglavnom otjerao slučajne namjernike, dok se nas nekolicina sladokusaca ugodno smjestila na tribinama i uživala. Stvari ovog benda su dijelom atmosferične i prate šprancu post rock gradacija od tišeg prema bučnijem, da bi zatim uslijedilo natjecanje u brzini i glasnoći te se oglasio pjevač svojim vrištajućim vokalom poput praska supernove. Ubrzo nakon takvih izljeva energije, uslijedilo bi polagano širenje svemira, odnosno melodija laganijeg tempa. Nešto slično trenutno razvikanim Deafheaven samo što Esazlesa u stvarima imaju više žive noise energije pogodne za pristojnu šutku i epileptične napadaje, kad bi se našlo kandidata u publici. Nažalost ovdje ih nije bilo. Sve stvari pratile su prigodne projekcije pa su tako stvar Němý chlapec (Glup dječak) pratili kadrovi dječaka iz kurosawinog filma Dreams, dok su na nekim drugim stvarima puštani kadrovi iz filmova Terencea Malicka. Dosta pretenciozno, ali pasalo je. Misle dečki i na art ugođaj, a ne samo na znojnu klupsku atmosferu. Sad mi je žao što nisam kasnije ubo koju majicu, koje su također vrlo artistički dizajnirane.

Na istom mjestu (Europa šator) sat vremena kasnije slijedilo je još jedno atmosferično opuštanje. Korejski trio (dvije cure i tip) Jambinai svirao je interesantnu mješavinu post rocka i tradicionalnih zvukova dobivenih korejskim instrumentima: piri, geomungo i haegeum. To bi bili redom: frula, zatim veliki drveni instrument nalik polovici debla čijih šest žica se trzaju grančicom, te instrument u obliku luka po čijoj se struni poteže gudalom. Uz još jednog gitaristu i bubnjara, ova nas je petorka u svojih sat vremena odvela odvela na egzotično zvučno putovanje od azijskih pastorala do zadimljenih klubova, jer unatoč tome što koriste tradicionalne instrumente sviraju žestoku glazbu. Slično kao kod Esazlesa, izmijenjivale su se stvari za lutanje mislima i nevidljivim krajolicima s žešćim koje zovu na razbacivanje. Početni i glavni rif stvari Time of extinction odsviran na geomungu jedan je od onih koji naprosto tjera na mrdanje i divljanje, pa smo se zdušno toga prihvatili. Posebno atraktivno bilo je gledati kako je curka trzala žice geomunga klečeći nad njime i saginjući se njegovom duljinom, kao da se moli nekim duhovima debla. Veličanstvenost cijelog nastupa malo je pokvarilo to što su na uvodnoj, te posljednjoj stvari živog bubnjara zamijenili nasnimljenim. Vjerujem da je razlog tome upravo vizualna i zvučna koncentriranost na tradicionalne drvene instrumente, jer samo na njima cijelo vrijeme sviraju uz dodatak akustične gitare. No živi bubnjar bi ipak savršeno legao i u tim stvarima, jer upravo posljednja stvar, Connection, svojom atmosferičnošću i eksplozivnim završetkom kao da je preuzeta iz pjesmarice Godspeed You! Black Emperor i jednostavno traži nekog da ga vidimo i čujemo kako divljački lupa dok se veličanstvenost atmosfere pri kraju stvari podiže. Nakon Jambinai, taman je uslijedila pauza u programu da popunimo zalihe za THE AFGHAN WHIGS. Nikako nam nije bilo jasno kako su oni uspjeli zauzeti glavnu pozornicu neposredno prije zvijezda večeri, jer bi ipak više spadali u neki šator u kasnijim satima. No, to je imalo svojih prednosti, a to je omanji broj ljudi ispred stejdža. To je nakon par pjesama primijetio i sam Dulli što je komentirao riječima "I realise that most of you don't know who we are. Let me show you what we can do…" i krenuo s Going to Town.

Inače, petorka koja prati Dullija u ovoj inkarnaciji The Afghan Whigsa zvuči moćno i uigrano, a odmah na početku su nas razvalili s dvije odlične nove pjesme Parked Outside i Matamoros. Kako su oni jedan od važnijih razloga našeg dolaska na Pohodu, bili su jedan od rijetkih bendova koje smo odgledali od početka do kraja. Niti ostatak malobrojne publike koja je došla i ostala poslušati ovih šest momaka u crnom nije ostala razočarana, a bome nije ni razočarala. Žestoki mix novih (Algiers, The Lottery) i starih (Fountain & Fairfax, Gentleman, My enemy), uz Bobby Womackovu Across the 110th Street na bisu taman je dobro sjeo uz pun mjesec i nebo koje je počelo rastjerivati oblake.
Sat vremena sviranja zračne gitare na čaši od pive prebrzo je prošlo, no opravdalo je svrhu našeg i njihovog dolaska. Mogao bi ovdje komentirati izgled glavnog aktera ovog koncerta, kao što običava jedan naš kolega u posljednje vrijeme, no zadržat ću svoje misli za sebe. Novost ovogodišnjeg festivala, što se tiče pozornica je tzv Višegrad stage, koji ugošćava pretežno mlade i neafirmirane SK/CZ bendove. Zanimljivost je da kulisu tog stejdža čine teretni kontejneri, a simboliziraju činjenicu da mnogo ljudi u svijetu živi u njima, pa su po njima i polijepljene velike fotografije nekih od tih "sretnika". Festival je općenito "osviješten" pa se u popratnim sadržajima predstavljaju razne udruge: protiv droge, alkohola, pobačaja, greenpeace, zaštitimo pčele, kupimo drvo… i mnoge druge koje nismo ni uspjeli skužiti.

Na povratku glazbi, nakon The Afghan Whigs na Višegrad stageu upravo su počeli svirati jako jako mladi češki Manon Meurt. Dva dečka i dvije djevojke, koji jedva da su punoljetni, ako uopće jesu privukli su me shoegazerskim pjesmama, prilikom pripremanja za festival. Uživo stvarno zvuče usvirano, a po prirodnom ponašanju na stejdžu reklo bi se da sviraju već desetljećima, a ne da imaju tek pokoje desetljeće. Naravno, neizbježne su usporedbe s MBV i po zvuku i postavi, no većinu pjesama ovdje izvodi krhka djevojka vrlo sigurnog vokala, dok joj tek u nekim dijelovima gitarista pomaže. Oni su ujedno bili prvi u dosadašnjem programu koji su izašli na bis, a može se samo reći da je to bilo zasluženo. Slično smo se divili i Punčkama dok su još kao srednjoškolke razvaljivale pred malobrojnom publikom u Spunku, pa se nadamo da će i ove djevojke i mladići imati sličnu uzlaznu putanju. Oduševljen svirkom, kupio sam njihov EP o kojem ćete uskoro čitati. U prolasku prema Red Bull Tour Busu, gdje sam htio pogledati češke elektroničare Ohm Square, privukla me najava iz Europa šatora. Tamo je naime svoj program započinjao John Parish, pa sam odlučio čekirati. Kako se u tom šatoru može sjediti (ima tribine kao u cirkusu), odlučio sam ipak ostati malo ovdje i odmoriti. John s pratećim bendom iskusnih muzičara promovira svoj najnoviji album "Screenplay", koji se sastoji iz komada koji čine soudtrack nekih nezavisnih filmova. Svirka je upotpunjena video projekcijama, a atmosferični komadi, mahom instrumentalni, još su više učvrstili moj stav da se što dulje zadržim u tom šatoru. Nakon Johna Parisha bilo je vremena za naručiti cugu i točno u ponoć sjesti pred Orange stejdž na kojem se posložio još jedan veliki jazz orkestar - Brandt Brauer Frick Ensemble. Čudan izbor za ponoćni nastup na drugom festivalskom stejdžu po veličini reklo bi se. No i sasvim prirodan slijed nakon Johna Parisha. Kao da organizatori žele malo sofisticiraniju atmosferu od uobičajene veselice i pijanog partijanja koje prati ovaj sat. Opet filmski ugođaj, opet drugačija atmosfera uz prigodno psihodelično osvjetljenje. Ne ona klasično jazzerski uštogljena s kompliciranim improvizacijama, već je ovaj tradicionalni orkestar podebljan semplovima proizvodio vrlo ritmizirane orkestralne kompozicije prošarane tehnom s gradacijskom dinamikom koja je razbuđivala i tjerala na ples. Slično kao što Jambinai koriste tradicionalne instrumente u post rocku, tako je i ovih desetero glazbenika približilo klasiku i klasične instrumente plesnim pozornicama i klubovima, zadržavši savršenstvo izvedbe i usviranosti karakteristično za najbolje orkestre. Istovremeno dok je John Parish svirao svoju filmsku glazbu, Brandt Brauer Frick Ensemble razmrdavao odabranu ekipu na Orange stejdžu, na glavnom stejdžu odvijao se najposjećeniji nastup festivala - Travis. Ovaj izrazito komercijalan škotski bend bio je očekivani mamac za većinu slovačke publike i to je itekako znao iskoristiti. Iako smo većinu njihovog dvosatnog nastupa uši pojili na drugim stejdževima nekim sofisticiranijim zvukovima, uspio sam dotrčati na zadnju stvar regularnog dijela seta i svjedočiti euforiji koju je izazvala Why does it always rain on me. Ma što svjedočiti? Doživjeti i osjetiti! Dok sam tamo među ruljom kao obuzet skakao, krvlju bih potpisao da nema boljeg od luđačke katarze kakva je obuzela deset tisuća ljudi na zadnjem chorusu ovog mega hita. Možda je to festivalska tradicija za Travis, ali ovdje je to bio jedan predivan Pohoda trenutak. Totalni žmarci i suze radosnice. Pjevač Fran Healey je do kraja iskoristio energiju, naklonost i dobro raspoloženje publike i napravio najveću veselicu koju je Pohoda vidjela u ta tri dana. Travis su bili dobri, Travis su bili najveći. Kakvo god nisko/indiferentno/visoko mišljenje o njihovoj glazbi imali, mora im se priznati da su Travis vrhunski bend za dobro raspoloženje i masovne festivale. Groznoj rozoj bradi Frana Healya unatoč. Unatoč kasnim satima i primamljivim koncertima za sjedenje, noge ipak nisu htjele predugi odmor, pa su me odvele do šatora u kojem su me Molotov Jukebox trebali držati budnim do zadnjeg zabilježenog acta večeri.

Britanski odgovor na Gogol Bordello u postavi ima pjevačicu koja je još k tome glumila u nekim nastavcima sage o Harry Potteru, što bi samo po sebi trebalo biti dovoljno da im prinese veliku popularnost. Uz to još su ubacili trubu, harmoniku i violinu, što je također recept za uspjeh, pogotovo na festivalima u ponoć, kada se ne očekuje neka prevelika profesionalnost i umotvorine u zvuku. Vi dignite ruke u zrak, a mi sviramo sve - od karipskih, španjolskih preko balkanskih do ciganskih je već uhodani recept, koji i ovaj puta pali. Meni osobno se nikad nisu sviđale pjevačice koje pjevaju kroz nos. Iznimka nije ni ovaj puta. Kako je prošle večeri, jedan od hajlajta bila Juana Molina u Europa šatoru u 1 nakon ponoći, ponadali smo se da ćemo po istom receptu i ove večeri dobiti slično no nažalost East India Youth, odnosno dvadesetdvogodišnji William Doyle bio je poprilično dosadnjikav i monoton. Vidjelo se da se dečko naslušao bakinih ploča, ali njegov križanac dark techna i synth-popa bio je upravo to - monotono vrćenje starih ploča. Unatoč tome što je pjevao i svirao gitaru. Zapravo bi mu bolje bilo da je okupio pravi bend uz sebe, jer stvar Dripping Down koju smo i jedinu znali prije festivala ima potencijala da bude dio sjajnog retro pop albuma kakav je posljednji album Wild Beasts. No na potencijalu je i ostalo, pa smo nakon pola sata nastupa zaključili da je ugodnije spavati na karimatima u našem vlastitom šatoru, nego na neugodnim klupama Europa šatora i zaputili se prema kampu.

terapija // 17/07/2014

> vidi sve fotke // see all photos