Višegodišnje iščekivanje povratka Greg-a Dulli-ja u ove krajeve napokon se isplatilo i to možda u najpoznatijoj inkarnaciji, legendarnom bendu iz devedesetih Afghan Whigsima. Jedan od onih bendova koji su zbog nešto žešćeg zvuka bili u to vrijeme automatski smještani u grunge vagon i koji su isplivali tek kada su nešto omekšali zvuk i uveli više elemenata soula i R&B-a, pogotovo na zadnjem albumu prije raspada inicijalne postave, 1965. Ta poveznica sa grungeom je bila možda točna za prva dva albuma u osamdesetima koje su objavili za Sub Pop, ali nakon prijelaza na veliku etiketu, Dullijeva sposobnost pisanja melodioznih opisa borbi za premoć između spolova je u potpunosti zasjala. Nakon raspada benda, Dulli je kratio vrijeme sa Twilight Singersima da bi 2012. godine ponovo oformio Afghan Whigse, potpisao ponovo za Sub Pop i objavio dva albuma, Do to The Beast iz 2014. godine i ovogodišnji In Spades koji su i promovirali na ovom koncertu iako se postavlja pitanje koliko se ovaj bend razlikuje od Twilight Singersa ili bilo kojeg drugog Dullijevog projekta budući je jedini originalni član basist John Curley. Kao support (predgrupa i član benda) nastupio je londonski kantautor Ed Harcourt koji je predstavljao prošlogodišnji album Furnaces. Njegov glazbeni izričaj bi se najjednostavnije mogao opisati kao Jeff Buckley koji voli prošetati gotičkom stranom. Pjesme su mu inače raskošno producirane i orkestrirane što je dosta teško reproducirati uživo stoga je Ed odlučio iskoristiti najbolje od tehnologije pa su mu se pjesme bazirale na na licu mjesta snimljenoj matrici dok je Ed svirao gitaru ili klavir, potrebno je napomenuti kako je Ed sam svoj bend, znači bio je sam na pozornici cijelo vrijeme, pohvalno. Obzirom na navedeno ograničenje, određeni orkestralni dijelovi su bili odsvirani na gitari što je pjesmama dalo prizemniji i pristupačniji zvuk, možda bi za sljedeći album trebao razmisliti o takvom pristupu. Pjesme mu variraju od ljutih ispovijednih balada, malo bržih sa funky ritmom pa čak do šansone za vrijeme izvođenja koje se spustio u publiku i odao počast svim ženama u publici. Nakon kraće pauze, uz zvukove sakralnog napjeva na pozornicu izlazi Greg Dulli i sa uvodnima Birdland i Arabian Heights sa najnovijeg albuma In Spades započinje baražu koja više-manje neće stati do kraja nastupa. Ono što je odmah upalo u oči su četiri gitare što se bogami osjetilo u zvuku jer je bio nemilosrdno jak, a iznad svega je lebdio Dullijev nazalni vrisak. Jedan od gitarista je bio multiinstrumentalist koji je po potrebi svirao violinu, čelo i klavijature. Bend koji je okupio oko sebe je odličan, nekako najzvučnije ime je bubnjar Patrick Keeler koji svira sa Jack-om White-om u Raconteursima. Buka koju su izvodili po emotivnoj snazi se može mjeriti sa Bad Seedsima dok po fizičkoj snazi nimalo ne zaostaju za Swansima. Sam Dulli je bio odlično raspoložen, malo su mu smetali flashevi, ali i to je ubrzo prekinuto. Nije puno pričao jer pauza između pjesama nije gotovo ni bilo, ali je zato u izvođačkom smislu dao sve od sebe, nikad ne bih rekao da je iza njega više od 30 godina aktivne karijere. Način na koji može tako samouvjereno i karizmatično prenijeti iskrenu emociju uz istovremeni mačistički stav i glazbenu pratnju oko sebe je stvarno hvale vrijedan uspjeh koji jako malo, što novih što iskusnijih izvođača može. Kao što je i običaj s albumima, prva polovica koncerta je bila žestoka dok je druga bila malo smirenija. Oni koji su očekivali da će ovo biti povratak u devedesete i dane ponosa i slave su ostali kratkih rukava jer se veliki dio set liste sastojao od pjesama sa zadnja dva albuma od ponovnog okupljanja dok su se starije pjesme pojavljivale tek sporadično. Tako su izvedene i nastao je najveći kaos na Gentlemen, John the Baptist, Somethin' Hot, Summer's kiss i Faded sa kojom su završili nastup. Prepolovljeni Veliki Pogon je bio ugodno popunjen, ekipa je bila oduševljena od početka do kraja što znači da su novi albumi odlično prihvaćeni i da nema mjesta bojazni da će Dulli biti primoran pribjeći evociranju nostalgije (osim naravno obljetničarskih nastupa). Sve u svemu, budućnosti za ove i ovakve Afghan Whigse postoji, povezali su se sa novom publikom dok ih stara nije zaboravila, albumi su odlično prihvaćeni i od kritike, Dulli nije izgubio niti skladateljsku niti izvođačku nit, još uvijek je željan izravnog kontakta s publikom i uživa u nastupima uživo i publika uživa u njegovim pjesmama i nastupu, a to je na kraju najbitnije.

tomislav // 05/06/2017

> vidi sve fotke // see all photos