Na promociji prošlog albuma "Mein Kapital" u krcatoj Močvari, zapravo je cijela fama oko Damira Avdića pukla. Nakon toga svaki glazbeni konzument koji iole drži do sebe čuo je barem za Bakunjina. Kako je Avdić na albumu "Mein Kapital" propisno ispičkarao sve živo i mrtvo, javili su se i neki "intelektualci", koji su se valjda osjećali prozvanim, bahatili se po portalima i novinama objašnjavajući nama neukima i zaluđenima da zapravo slušamo trubadura nove radikalne desnice. Naravno, Avdić, kao prije svega inteligentan i staložen čovjek, nije se obazirao na napade i provokacije. Umjesto da se zamara s njima, marljivo je radio na novim pjesmama, predstavama, a koliko se dade iščitati iz zadnjeg intervjua radi se i na nekom scenariju za film. Živi bili pa vidjeli!

Očekivano, Vintage je bio nakrcan ljudima svakakvih profila. Kako je ovo bila promocija albuma simboličnog naziva "Human Reich" prvi dio koncerta bio je rezerviran za nove pjesme i za nešto produženu verziju "Fadila" od one koja se nalazi na albumu. Iako su se cijeli koncert iz publike orili naslovi nekih starijih hitova, najviše Bakunjina koji je na zadnjem bisu konačno i izveden na sveopće oduševljenje okupljenih, Avdić je u svom beskompromisnom i prgavom stilu pičio po novim pjesmama. Tek negdje na sredini, a pogotovo u drugom djelu dobili smo "Kome" , "Umreži se", "Demokratija" , "Abdulah", "Mrtvi su mrtvi", "Dilomatz" , da bi regularni dio koncerta završio za acappella verzijom "Imam dvadeset i dvije". Damirovo izvođenje pjesama uživo nikako se ne može klasificirati kao klasični rock koncert, niti se njega može opisati kategorizacijama kao što su kantautor, glazbenik, punker ili šta već ne. Po samom priznanju on kod kuće uopće ne vježba gitaru, a i samog sebe ne smatra glazbenikom, stoga ga tako ne treba niti doživljavati. On je samo jedan od likova koji je uspio na najprizemniji i narodu poznat jezik reći ono što većina nas misli, a ne zna to izraziti. Zbilja je teško slušati dobrih dva sata tu količinu distorziranih riffova i agresivnih tekstova. Avdić je još daleke 95. u pjesmi "Urliče vjetar" grupe Rupa u zidu pjevao - Rođen sam u gradu/ne pjevam baladu/sipam istu/možeš me imati/ako mi daš moždanu paniku. U tom smislu se kod Avdića od te 95. nije ništa promijenilo, a mislim da niti neće. Avdić i dalje neće pjevati balade na kakve smo navikli, a sipat će istinu koju baš i neće biti pretjerano ugodno čuti. Uradit će ono što je naumio i neće se obazirati ni na koga. Upravo nam takav čovjek za kapitalizam i treba!

vedran ž. // 13/10/2013

> vidi sve fotke // see all photos