Mogu li Punčke biti dovoljno primamljive da uz besplatan ulaz napune Močvaru? O, da!

Ipak, na samom početku prije nego što su startali sisački ### čije ime se može izgovoriti kako god kome paše s tri zvučna bruma ili fizička udarca, posjeta je mirisala na ona 'Smaranja' za desetak-petnaestak ljudi što me obeshrabrivalo. I k tome težilo ka mršavom finišu za mene jednog napornog tjedna sa 4 uzastopna koncerta u 5 dana kada ujutro morate svježi, a pri tome i neispavani hitati na posao gdje se očekuje da frcate od elana i poslovnog šarma. Vražji presing.
Sisački trojac se predstavio kao žanrovski krivudav bend. Jedan od gitarista neprestano je mijenjao gitaru s bas gitarom u domeni post-rock/metal shema: standardni riffovi, poneki staccato i krešenda. Ali, kompozicije su iznenađujuće kratki instrumentali sa elementima stoner/sludge/hard/heavy/noise/post-grunge sufiksa. Tehnički sasvim okey uključujući i solidnu komunikaciju s publikom koje je bilo sve više, te psihodelične video projekcije koje su bile glavna rasvjeta stejđa. Ništa posebno, no iz sadašnjeg ### evidentno može izrasti nešto puno kreativnije i zvučno zanimljivije.
Punčke su nastup u fino popunjenoj Močvari otvorile acapella uvodnikom "Počet ću iznova" baš upravo onako kako i starta friško objavljeni debi album "Sunčano s povremenom naoblakom" s kojeg su odsvirale svih 10 pjesama. A ostatak repertoara činile su skladbe s ranijih demo i EP izdanja - "Svjetlost", "Ja sam ta", "Jesen u NY", "Teško dišem" i "Početak kraja". Gotovo su nanizane u tom redosljedu, a potom je slijedio repertoar s albuma. Jedino je pred sam konac svirke izvedena "Početak kraja".
Lucija je odmah počela sa svojim scenskim performansom punim grimasa, strasti, bacanja po podu i inspirativnog ludila dok su Ruby za bubnjevima, te samozatajna i vrlo sramežljiva Anja na basu tek svojim sviračkim doprinosom davale do znanja da su fizički prisutne na bini. Ovakav krajnje drastičan scenski show s jednim izrazitim igračem viđavamo kod naših bendova, no nekako mi se čini da je Lucija najveći 'živac' od svih njih. I muških, a pogotovo kod ženskih. Trči po cijelom stejđu, pjeva, povremeno zapleše, no najviše voli frenetični gitarski zanos koji je ponese do ritualnog koraka ka hedonističkom orgazmu s gitarom. Stvara se osjećaj kad je u tom opsesivnom transu da će od zadovoljstva počiniti samoubojstvo, a na koncu koncerta se spustila i među publiku gdje je odsvirala završne fragmente balade "Doručak". Luda i otkačena djevojka kojoj po ekstazi može parirati sumanuti Čudnoređe i nekadašnje Schizoid Wiklers, ako ih se sjećate s prelaza 20. u 21. stoljeće, samo one nisu tako dobro znale svirati.
A što se svirke tiče, tu također nema frke. Punčke su doduše sasvim jednostavne u stilu, naravno izvesti sve ono što im je Nikša producirao i nadosnimio na albumu je nemoguće, no kompletirajući šturi kostur od tri instrumenta (+ vokal), one sasvim komotno vladaju frekventnim prostorom gradeći ga plesnom ritmikom i basom koji je često sprega post-punka, funka i melodije. Lucijine gitare šetaju riffovima, staccatima, solažicama i reskim ekspresijama često na ivici noisea držeći sve konce u rukama zavisno o konfiguraciji kompozicije dižući i spuštajući energiju i dinamiku.
Uz sve pozitivističke lirske sintagme koje su kompulzija iskrenih emocija, frustracija, šarma, razočaranja, prevara i inih stvari iz ljubavnih melodrama, ove tri djevojke su svojim sjajnim nastupom opravdale atribut velikih (i mladih) nada kurentne nove hrvatske rock generacije.

horvi // 24/09/2013