"Ritam kaosa", tako se zove prva pjesma ovoga EP-ja, ali ritam kaosa u slučaju ovog vinkovačkog ženskog, kako uvijek same ponosno naglašavaju, benda Punčke nije onaj ritam kaotičnih ulica, kako bi očekivali od nekog benda koji je svoj stil u počecima deklarirao kao punk. Nije ni kritični osvrt na današnje stanje društva. Ne, teme ove četiri pjesme se kreću oko unutarnjeg kaosa, viđen iz perspektive mladih djevojaka, koje su tek netom zakoračile u odrasli život. Ali su pri tome u svojoj glazbi zadržale onu nesputanost i iskrenost, koja se često izgubi na putu odrastanja.

Dočim je zvuk koji vlada u ovim četiri pjesmama sve drugo samo ne nedozreo. I rezultat je dugogodišnjeg traženja i usavršavanja. To znaju najbolje oni koji su ih proteklih godina imali priliku poslušati na nekom od njihovih nastupa. Moglo je se tu čuti svačega. I rocka i punka, pa čak nekih crta i noise rocka. Ostavljajući često svoju publiku u nedoumici što zapravo one to sviraju? Koji pravac točno? Ali su uvijek imale neko urođeno samopouzdanje na bini, koje je se tek pokazivalo nakon dvije ili tri uvodne pjesme. Ali prije svega su bile uvijek pomalo egzotična pojava. Čovječe, kompletno ženski bend u od muškaraca dominirajućoj underground sceni. Nekad je to izgledalo i pomalo kao neka školska glazbena sekcija. Posebno dok su imali i klavijaturisticu. No, one su uporno radile na sebi i svojem stilu. Nešto su novo uvodile, nešto odbacivale a ponešto još dodatno usavršavale. Na tome putu je se izgubila klavijatura. Prije nekih par mjeseci došla je i nova basistica. A s njom i ovaj novi EP imenom "Mehanizmi obrane". Novi EP služi kao najava za album koji planiraju snimiti do kraja ove godine. Ali tek nakon promotivne turneje, koja je već počela i s kojom se žele dodatno predstaviti što većem broju ljudi. S pravom. Jer sudeći po tome što se može čuti u ovom EP-ju čini se da su napokon našle svoj pravi jezik. Tekstovi pjesama su im individualno prekrojeni i autentični. Skladbe su im kompaktne, melodične i vrlo atmosferične. A njihov stil bih ja osobno sada opisao kao pop/post-punk/indie rock. No, bez obzira kako ga nazvali, ovo je sada na čvrstim i jakim linijama basa Anje Tkalec orijentirani zvuk, profinjeno-melodičnom gitarom gitaristice i vokalistice Lucije Ivšić, te vrlo ritmičnim tempom bubnjeva Ene Baćanović, zvane Ruby. Zvuk, koji je istovremeno i psihodeličan i melankoličan, ali koji u sebi sadrži tu neku neobičnu nježnost, koja opušta i čini preslušavanje ove četiri pjesme pravim užitkom. Četrnaest minuta ukupnog trajanja proteknu u treptaju oka, poput nekog prerijetko ugodnog i iskrenog razgovora između dva stara znanca. Praćen dalekim, ali uvijek prisutnim melodijama, koje se tek s pojačanjem distorzije razotkriju kao energični zvukovi gitare.

Punčke nisu niti u jednom momentu prepotentne. Ne pretvaraju se da su nešto što nisu. Ako treba pokazat će otvoreno svoju sentimentalnu, pa i povredivu stranu, one će to bez prezanja i učiniti. Ali isto tako će za čas ubaciti u veću brzinu i staviti svima do znanja da s njima nema šale.

No, koliko god ovaj lagano melankolični zvuk bio ugodan i fin za slušanje, za kratki EP je sasvim ok, ali ako bi cijeli album bio takav, onda bi zvučao previše jednolično. Nadam se da imaju radi toga još pokojeg asa u rukavu, kojeg u ovom EP-ju nisu pokazale. Neke stvari koje bi se ovdje mogle protumačiti kao sviračke greške, po mojem mišljenju, zapravo dolaze od toga što ove četiri pjesme nisu snimljene u nekom boljem studiju. I stoga bi bilo posve sramotno tako nešto im spočitavati. Naravno da ovo sve može biti još puno bolje. Jer je potencijal očit. Zato sačekajmo njihov prvi pravi album. A za prvu ruku je ovaj EP sasvim dobar da se upoznamo s ovim obećavajućim vinkovačkim bendom. Ženskim, da se još jednom to posebno istakne :)

ocjena albuma [1-10]: 6

z. marković // 06/03/2012