Sve po protokolu, koncert starih "riba" je počeo točno u zakazano vrijeme. Izgleda da je jedino hrvatska metropola važna po tajmingu nastupa samo za izvođače sa bivše Yu scene, dok se stranci toga uopće niti malo ne pridržavaju jer oni iovako imaju previše važnijih briga o značenju vlastitog rejtinga u SAD, Britaniji, Njemačkoj i svim ostalim zemljama Zapada.

O ovome sastavu do ovih dana se vrlo malo znalo i zaista ne znam odakle su organizatori iz KSET-a prije nekih mjesec-dva uspjeli izvući informaciju da se sastav ponovno skupio i održao svoj drugi koncert u novoj postavi. Jest, imali su demo hit na Radiju 101 koji sluša cijela Hrvatska, no kao i obično, to nije bio dovoljno uvjerljiv zalog da će KSET biti pun. Ne znam koliko puta sam prisustovao koncertima koji su bili najavljivani sa velikim i uvjerljivim riječima "novi band, velika stvar, veliko čudo, itd...", ali mišljenja sam da su Letu Štuke nova i pozitivna stvar u cjelokupnoj ex-Yu produkciji koja cijeli globalni smisao r'n'r miljea mogu uzdignuti daleko višlje od uobičajenog poimanja Muje iz Doboja i r'n'r stvari. Letu Štuke doduše nije novi sastav i korijeni im se vuku iz sredine osamdesetih godina (osobno se sjećam kada su se vrtjeli na Omladinskom Radio Sarajevu kao Dino Štuka ili nešto slično...), te osobno nisam očekivao ništa spektakularno. Ali, prevario sam se... Dino Štuka, vođa i lider banda, odnosno, Leteće Štuke, su najavljene sa uvodom koji je priredio sam Edo Maajka, otprilike riječima "...to je band koji razara...", što je prenakrcanom KSET-u (kojeg nisam očekivao) bio strahovito veliki početni potencijal za feštu koju su upriličile "Štuke". Strašno dobar početak za sastav koji u BiH ima dovoljno veliku reputaciju da ga u Hrvatskoj najavi tako velika zvijezda... Štuke su odsvirale kompletan materijal sa novog i prvog, konačno objavljenog albuma za MenArt, a materijal im je potpuno zreo da naslijedi stare zasade ranih Haustora, Azre, Idola, Laboratorije zvuka... Neke od njihovih skladbi pomalo zazvuče na prizvuk Dugmeta i sevdaha u čemu mnogo doprinosi zvuk klavijatura, no to ništa ne mijenja odnos prema njihovoj glazbi. Oni kombiniraju odnos svjetovnog i "manje svjetovnog", ruralnog i urbanog, rockerskog i kafanskog, pomiruju "narodnjake" s "rockerima" i pokušavaju taj svoj svjetonazor pretočiti u stil kojeg je vrlo lako sagledati s prizme Štulićevog ili dugmetovog Bregovićevog koncepta. Doduše, što se Štulića tiče, možda je stil Letećih Štuka bliskiji onom posljednjem Azrinom periodu od 1987-1990. negoli onom po kojemu svi dobro znaju što su Azra i Štulić bili od konca sedamdesetih do sredine osamdesetih, no Dino i ekipa su u svakom slučaju vrlo dobro potkovani svim znanjem, premazani svim mastima i puni svim potrebnim iskustvima da bi mogli skladati i pjevati pjesme koje mogu postati "himnama generacije". Govoriti o r'n'r porocima, svjetonazoru oko njega, ostacima cijelog post ratnog nasljeđa, nezaposlenosti, kompatkibilnosti odnosa muško-žensko u toj sferi, te svemu i svačemu što se tiče življenja na Balkanu koji Zapadu gleda u leđa, priznajem, može govoriti svatko, no s gledišta kako to radi Dino jest nešto posve drugačije. Poput Štulića, Dino i ekipa su sve strahote, vlastita iskustva, patnje, boli, ali i radosti užitaka vrlo dobro apsorbirali i imaju bezrezervne mogućnosti da o njima progovore kroz ironiju, smijeh i šalu što u svojoj finalnoj obradi zvuči vrlo veselo, poletno, živahno i zabavno. Kompozicija poput "Idemo na zapad" mnogo može reći upravo o tome, a tijekom koncerta stalno uzdignute ruke svjedoče o sjajnom feedbacku i talentu velikog Dine da iz takoreći banalnih ritmičkih obrazaca (primjerice ska ili reggae) može opet dovesti publiku u stadij gdje je duša lišena svih materijalnih bolova uz sjajnu potporu teksta i glazbe. Njihova sama glazba temelji se na klasičnom rock svjetonazoru koji je vrlo blizak novovalnoj Yu produkciji osamdesetih s naglaskom na spomenuti ska i reggae, ali i na vrlo dobro i brižljivo osmišljenim laganicama u kojima svi instrumenti podjednako dobro funkcioniraju (akustična i električna gitara, bas, klavijature i bubnjevi, te dva pridružena trubača). Pojedine kompozicije imaju uobičajeni prizvuk sarajevskog rocka (poput Crvene jabuke ili Plavog orkestra), no s one strane kako je to primjerice radio splitski Neno Belan sa svojim Đavolima na prva dva albuma, tako da u takvom radu postoje određeni komercijalni atributi. Na samom koncertu sam saznao od nekih vrlo poznatih osoba s hrvatske estrade da je Dino vrlo vješt tekstopisac koji između ostalog piše i za neke velike pop zvijezde (Severinu primjerice), što me podsjeća otprilike na spisateljski potencijal Marine Tucaković koja je s podjednakim uspjesima plivala i na rock i na folk sceni.

Moj dragi prijatelj Zdenko Franjić mi je nedavno rekao: "...nemam nikaj protiv narodnjaka, bez njih ne bi bilo nečega drugoga... nikaj nas ne tera da budemo opozicija... i ja nemam nikaj ni protiv jednih ni protiv drugih". I u pravu je.

Štuke, imate sve najbolje predispozicije da postanete novi band koji će nadomjestiti poziciju Azre, komercijalnog ex-Yu novog vala (ranog Filma, Haustora i Prljavaca), te Pušenja i Dugmeta, a niti Pipsi nisu daleko od toga... samo koliko vrijedi taj vaš trud? Tisuću prodanih cedeova? Večerašnji koncert u KSET-u je pokazao da je ta cifra u budućnosti mjerljiva s nekim posve drugačijim jedinicama.
Zato obratite pažnju - Štuke bi vrlo brzo mogle postati veliki komercijalni potencijal!

horvi // 21/03/2006