Treći dan festivala, ujedno i zadnji što se tiče glavnog programa na ''live'' pozornicama protekao je začinjenjen s malo manje uzbuđenja nego dan prije, no nekoliko bisera ipak smo uspjeli vidjeti. Stigli smo taman da ulovimo Cloud Nothings. Odličnofenomenalan bend u živo! Nisam bio upoznat sa njima prije ovog nastupa, no energija koju su sipali po nama, natjerala me da odslušam gotovo kompletan nastup. Začudilo me što ovakav bend ima ''čast'' da otvori glavni stage te večeri jer ja bi ih osobno smjestio u puno kasniji termin i što se mene tiče, oni su taj dan imali najbolji nastup na toj pozornici. Attack on Memory ilitiga njihov treći album bio je baza nastupa no ugurali su tu i stvari sa prijašnja dva izdanja. Kombinacija su koja u trenutku sa indie-rock stvari totalno skrene i nađe su u noise-punku na kojem bi bubnjar gotovo eksplodirao i porazbijao svoj set bubnjeva. Normalno, kako su krenuli u 19h, pratilo ih je premalo ljudi. Da su svirali umjesto Aloe Blacca, pretpostavljam da bi rasturili okupljenu masu, mada, činilo mi se kako je na festivalu bilo baš podosta ljudi koji nisu došli zbog ovakvih bendova, već zbog baš spomenutog Blacca, ili Wu-Tanga. Kako god, na Aqua stageu nastupali su beogradski Svi na Pod. Pop, rock, reggae, svašta. Uglavnom ne loš bend koji je u Zagrebu imao već nekoliko nastupa. Uletio sam taman kad su počinjali pjesmu ''Zlato'' u originalu od Vještica. Mala i simpatična Bojana skakala je po bini kao da ima energije za još par dana ovakvog nastupa, dok je nitko osim gitariste i saksofoniste nije baš pratio u stopu. Statični bubnjar, basista i lik na Mac-u. Ivan na basu još možda i ima opravdanje s obzirom da je paralelno s bendom održavao i turneju po obali sa Sevdah Takhtom Damira Imamovića, a kad sam već kod njih, mogli su pozvati i njih da odsviraju jedan nastup. Nenada sam vidio među publikom a dal je Damir bio negdje ne znam, no sigurno bi se našlo interesenata da pogledaju njihov nastup. Nakon Svi na Pod, ulovili smo The Cribs. Bože, koji su to još uvijek balavci. Prvo što su totalno smiješno izgledali pokušavajući po obleki imitirati Ramonse, pa onda zbog toga jer je glavni vokal pokušavao izigravati nekog macho tipa (a ima 51.3kg skupa sa 3kg teškom kožnjakom) bacakajući mikrofon tu i tamo, i to taman kad bi mu zatrebao da zapjeva, pa bi neki rodija skočio i podigao ga, a ovaj bi stigao izgovoriti tek pola riječi. Smiješni su mi bili i tek pokoja stvar na njihovom nastupu doimala se kao da ima smisla. To jest imalo je smisla onda kada je cijeli bend svirao bez dodatnih preseravanja. Ni njih nije pratilo puno ljudi, no ipak više nego na recimo fenomenalnim Cloud Nothings. Za vrijeme The Bots smo bili u kampu i ulovili ih tek krajičkom uha. Ništa posebno reklo bi se. Podsjećaju malo na White Stripes zato jer ih je dvoje i zato jer sviraju na gitari i bubnjevima, a zvuk im tu i tamo vuče na WS. Mislim da su veću buku digli zbog toga jer su veoma mladi, ako se ne varam 16 i 19 godina, nego zbog toga što sviraju nešto fenomenalno. A onda je red došao na Aloe Blacca kojeg kad čujem izaziva loš osjećaj u želucu. Prvenstveno zbog radio Antene koja je onu, meni nepodnošljivu pjesmu, ''I Need Dollar'' puštala 10 puta dnevno i zgadila mi sve prostorije u kojima sam je pod prisilom morao slušati. Danas više nije tako, a Aloe je koncert počeo upravo s njome. Bljak. No ne cijelu već samo kako bi na kratko zapalio raju. Gledali smo nastup i pokušavali se utopiti u glazbi no nije išlo. Aloe Blacc nas je prizivao, C'mon beautiful people of Croatia! Feel the rhythm in your soul and dance! Ali avaj. Nije išlo. Pokupili smo se i pomalo tužni i nostalgični za jučerašnjim danom liječili tugu u rakijarnici i lutali festivalskom prostorom u nadi da ćemo uloviti neki dobar bend. I konačno mali tračak dobrog zvuka pojavio se s nastupm My Buddy Moose. Riječana koji su prije festivala odradili i mini britansku turneju. Super je da imamo jedan ovakav bend, no šteta da nas njihov nastup nije rasplesao onako kako je to nama trebalo u datom momentu, a vremena je bilo malo jer smo otišli na glavni stage pogledati najveće ime te večeri. Wu- Tang Clan. I sad opet ostajem bez komentara jer smo se za vrijeme njihovog nastupa samo spradali na račun crnačkog repa. Možda će netko čitajući ovo misliti da sam idiot, no gledajući prvo 2, pa 3, 4, 5 ili 6 ogromnih crnčuga kako kenjuckaju i repuckaju u mačo stilu, nama su na pamet padale samo sprdnje na njihov račun. Već smo si i prije festivala rekli kako ćemo pažnju posvetiti samo onima koji će svoju glazbu izvoditi live, a s Wu-Tangom smo prekršili to pravilo. Posljedica toga je bila da nismo vidjeli apsolutno ništa zanimljivo osim brdo repajućih crnaca, a s druge strane popušili smo nastup My Buddy Moosea koji su tad upravo završavali. Izveli su Wu-Tangovci i pokoji od svojih starih hitova, no tokom njihovog nastupa bio sam apsolutno ravnodušan. Probudili su u meni 0 emocija ili bilo čega drugog. Tugu za gitarama ponovno smo otišli ubiti u rakijarnicu. Promatrali smo ostatak lajnapa za tu večer i razmišljali... Blod:ish, dvije plavuše i dj-ice? Ma jok. Dubfire.?.. hmmm teško. Darkwood Dub! To je ono što nam treba i jedini je spas da na spavanje ne odemo gladni plesa i dobre mjuze. Počinjali su u 15 do 2 poslije ponoći i bilo je očito da nismo jedini koji se vesele njihovom nastupu. Zadovoljili smo sve svoje apetite osim onih muzičkih i krenuli zauzeti strateške pozicije. Darkwood Dub su izašli u četveročlanoj postavi a mi smo stajali točno na sredini gdje se križa zvuk koji je dolazi iz lijevog i desnog zvučnika. Kad sam već kod zvuka, on je na svim nastupima bio veoma dobar. Enivej, DD su nas rasplesali i odsvirali nam većinu svojih hitova, no nisam ih prije gledao u ovakvom izdanju. Ovaj put nisu imali niti trunke elektronike u zvuku i sve su prašili na gitarama. Na trenutke, brzina ritma koji se provlačio kroz nastup graničio je sa technom, a raja je na to pomahnitalo plesala. Pomalo čudno bilo je čuti neke pjesme u takvim izdanjima, no sve to nadopunjavali su zbilja energičnom svirkom. Tu i tamo su zađemali, ponekad bi usporili na njima tipičan downtempo i pomiješali ga sa malo psihodelije, no potom opet opalili po gitarama i tako u krug. Po završetku su se također pokupili bez bisa i to je bilo to. SevdahBABY nismo imali više energije čekati a kako smo došli do šatora, mislim da se nitko od nas nije sjećao. Ujutro smo se probudili bez sunca koje je zadnjih dana udaralo u šatore, a vidjevši crnu fleku na nebu pomiješanu s vjetrom koji je duvao to jutro, odlučili smo na brzinu pospremiti šatore i zaputiti se prema Šibeniku.

Na kraju, zajednički smo došli i do nekoliko zaključaka.

Bilo je sitnih propusta ali sveukupno gledajući, makar je lineup ove godine bio slabiji nego prošle, nama je bilo dobro. Čak i više od toga. Pogledali smo nekoliko odličnih nastupa od kojih bi posebno izdvojio, Calexico, Bosnian Rainbows, Woods, Cloud Nothings i Darkwood Dub. Pogledali smo i nekoliko velikih imena koja me osobno nisu niti malo dirnula a to su ovaj puta bili Prodigy, Wu-Tang i MBV. Klopa je kako sam već spomenuo bila okej, mada smo se većinu vremena hranili iz Todorićevih brloga. Cuga, s obzirom na festival i obalu, normalne cijene, no nije mi jasno kako nikad na festivalima nema niti jedne druge pive osim Ožujske ili Karlovačkog. Imamo fenomenalnih domaćih piva koje bi bile apsolutni hit da se pojave na ovakvim mjestima, no očito su u pitanju neki drugi problemi. Čuo sam ljude da su se žalili na zaštitare, no ja s njima nisam imao nikakvih problema. Mogao je možda iz kampa postojati poseban ulaz u festivalski prostor, no i ovako je bilo dobro i bez prevelike gužve. Prvi dan kad smo stigli u Šibenik, vidjelo se da cijeli grad diše za festival i od nikoga nisam čuo niti jednu jedinu negativnu rečenicu u vezi njega. Osoblje u kafićima veselo bi nas sa zanimanjem i smješkom ispitivalo odakle smo i idemo li na festival i svi su nekako bili veseli oko toga, dok recimo ista takva manifestacija u Zagrebu nailazi na razne prepreke i nepremostive probleme. Čiju debelu guzicu treba maknuti sa neke od fotelja da se i kod nas prema ovakvim stvarima odnosi kao prema nečem dobrom i korisnom? Zašto danas InMusic nije u rangu nekih regionalnih festivala, a s obzirom na godine postojanja bi to već trebao biti. Kako npr. Outlook napreduje iz godine u godinu, bez obzira što je to u biti strani festival? No to nije baš tema ovog teksta... Logističke stvari organizacija je riješila veoma efikasno pa se sa narukvicom koja je koštala 50kn mogao neograničen broj puta voziti od festivalskog prostora prema Šibeniku i natrag, ali i na plažu koja je bila udaljena gotovo sat vremena pješačenja. Na Terraneo Beach stageu preko dana glazbu su puštali razni dj-i, no gužva koja je tamo vladala, i buka (pre)komercijalne glazbe svaki dan tjerale su nas prema miru koji je na svu sreću pružala obližnja plaža sa pogledom na tvrđavu Sv. Nikole. Kada se sve zbroji i oduzme, Terraneo valja posjetiti, a ako lineup bude zadovoljavajući, eto nas i druge godine. PS.-preporuka. Nakon Šibenika ekspresno smo se preselili na Zlarin. Otočić (8km kvadratnih) udaljen svega 2km od obale na kojem živi nešto preko 200 stanovnika i na kojem je autima pristup zabranjen. Svi se voze u malim električnim golf autićima ili na biciklima. Tišina i mir kakav nam je trebao da povratimo snagu potrošenu na festivalu koštao nas je 34kn povratne karte za trajekt i 0kn za smještanje šatora u šumi na rubu jedinog mjesta na otoku. Fenomenalna klopa, super opušteni ljudi, veoma ljep gradić i nezagađena priroda specifična za ovako male otoke. Tokom trajanja festivala, dio ekipe koja je otkrila čari ovog malog raja tamo je odlazila na kupanje a festivalskih narukvica na otoku se moglo vidjeti i nakon festivala, stoga ako iduće godine planirate na festival, ostavite još koji dan godišnjega za odmor.. možda se i vidimo.

mario m. // 14/08/2013

> vidi sve fotke // see all photos