Ako vam nije đir tiskat se s dvjestotinjak osoba u prevrućem klubu, gdje se vlaga cijedi s zidova, a znoj frca svakim zamahom glave, te biti povremeno uvučen u šutku i pomišljati kako bi svjež zrak imao dobru prođu da ga prodaju na šanku, slobodno možete prestati čitati ovaj riport. No u konačnici, ima li boljeg ljetnog provoda u pregrijanom Zagrebu? Mnogi će reć da ima, ali svi koji su ovaj četvrtak bili u Močvari očito su drugačijeg mišljenja. A Močvara je bila puna. Ništa čudno, rekli bi, kad ne bismo znali da se radi o kasnom ljetnom srpanjskom datumu, koji je još k tome u Zagrebu nudio barem dva giga. Publike je bilo, čak štoviše mislim da su svi koji još ne brćkaju noge u plićaku bili u Zg i našli se u dvorištu kluba kraj savskog nasipa. Imaju li Thee Oh Sees stvarno toliko poklonika, je li konačno u dovoljnom broju sazrela klupska publika koja će brčkanje u moru podrediti prvom nastupu jednog garažnog benda ili je to prisilan odraz krize nije ni toliko bitno. Bitno je da nas ima. A da će biti pakleno vruće nismo ni sumnjali. U Močvari bez adekvatne klimatizacije, takav je svaki ljetni (a i poneki drugi) gig. No ni to me nije spriječilo da se uguram u prve redove. Reputacija koja prati Thee Oh Sees govori da se uzavreli nastup zarazno pozitivne atmosfere i manične energije koju ovaj bend odašilje mora osjetiti/doživjeti baš u prvim redovima. Obećano - ispunjeno. Već nakon prve stvari svi su skačući bili u zraku, mokri do kože, kao da je bend pritiskom na prekidač pojačala raširio mahnitost. Direktno-intiman kontakt s publikom i intenzivan doživljaj potencirani su i položajem instrumenata na stejdžu, kako bismo što bolje pratili što izvodi bend. U sredini pred fanovima smjestio se bubanj, pa sve bravure koje inače bubnjari izvode u pozadini sada su nam bile u direktnom vidnom polju, odnosno nadohvat ruke (što je poslije omogućilo jednom oduševljenom obožavatelju da mazne palicu). A Mike Shoun je svoj bubnjarski zadatak izvodio ubojito brzo i precizno kulerski okupljajući bend oko sebe, uz put ubacivši, činilo se ničim izazvan, drum solo dok se ostatak benda između dvije pjesme uštimavao, osvježavao pivom i hvatao dah za nastavak. Sa svake strane bubnjara su pokretač benda, pjevač i gitarist John Dwyer i drugi gitarist/basist Petey (ne divljam u punk bendu samo sam istetoviran od vrata naniže) Dammit! Držeći gitare visoko na prsima, John i Petey su još jedna aktivna vizualno-zvučna atrakcija, jer im taj položaj omogućava gotovo stripovske pokrete pri sviranju, kad ne znaš jesu li im gitare predivno oružje u službi njegovog veličanstva zvuka ili se bore s njima da iz njih silom izvuku baš taj nabrijan zvuk koji liježe kao prekidač. Kolokvijalno bi se reklo "razvaljuju!". I možda je John Dwyer, naizgled najenergičnija figura na stejdžu, koja skače, pljuje, guta mikrofon, pocikuje i falsetirano pjeva svirajući, vrteći i bacakajući gitaru, u kovitlacu tijela i zvuka sva trojica mušketira doprinose uzavreloj atmosferi u prvim redovima, gdje nije dugo trebalo da se stvori znojni mosh pit. Kao kontrapukt tom punk doživljaju, u pozadini je smještena jedina dama u bendu koja upotpunjava zvučnu sliku i doživljaj soliranjem na klavijaturama i prekrasnim vokalom. Muzika koju Thee Oh Sees sviraju savršen je mišung psihodelije i garaže s jangle popom šezdesetih i sedamdesetih. Brzo, ritmično, sunčano. Nakon uvodnog dijela s brzim i kraćim "1-2-3-4" stvarima, smjer zaokreću prema sporijim, dužim i razvučenijim što gitarističkim, što klavijaturističkim stonerskim solažama i drone psihodeliji. I taman kad se uljuljaš u san omamljen vrućinom i ponavljajućim psihodeličnim pasažima (što je neke ponukalo da ih proglase dosadnima i krenu u potragu za zrakom na terasi), pravovremeno si prekinut od zaspivanja falsetiranim Johnovim povikom i ritam opet krene u galop s grooveom benda koji te grmljavinom vraća u poskakivanje i naguravanje. Johnov "A-a-a-a-a-a-a-a" tako postaje motor pokretač još jednog ljudskog grotla uz zborno pjevanje, barem ekipe iz prvih redova, svih stvari. No u tom nizu, na granici između psihodelije i jangle popa s minimalističikm tekstom i nepogrešivim "la la la la" refrenom "I was denied" kipući je vrhunac koji je vrlo lako mogao biti i pravi trenutak da se zapali bengalka usred nastupa, kad bi samo navijački puk pohodio ovakve gigove. Kad sam hladeći se u dvorištu Močvare nakon koncerta komentirao pro(e)življeno, par puta sam istaknuo kako je gig atmosferom i energijom bio u DIY duhu osamdesetih, kad su Black Flag, Husker Du i Fugazi bukom prenosili svoju radnu etiku. I stvarno, slika kojom bih mogao opisati koncert bila bi znojem natopljena majica Johna Dwyera poderanog lijevog ramena, na mjestu izraubanom remenom gitare. Upravo taj znoj i istrošenost govore o iskrenosti i intenzitetu nastupa Thee Oh Sees, koji su vrhunskom usviranošću, predanošću i profesionalnošću odsvirali ovaj nastup, a vjerujem i svaki od stotina nastupa u svojoj karijeri. Nakon toga uopće ne sumnjate u istinitost priča u kojima Thee Oh Sees slove za jedan od najradišnijih bendova današnjice (što zasigurno dokazuje niz od 7 albuma u zadnjih 6 godina i gotovo neprekidna turneja), a uz koju John Dwyer stiže pokrenuti i svoj label (Castle Cafe Records), na kojem izdaje albume glazbenih istomišljenika, poput Tya Segalla. Kad bi Michael Azerrad danas krenuo pisati nova poglavlja za svoju kultnu knjigu "Our band could be your life", poglavlje o Thee Oh Sees sigurno bi se zvalo "This band should be your life".

bir // 28/07/2013

> vidi sve fotke // see all photos