Da je Forrest Gump u četvrtak bio u Vip clubu, ne bi tako pričao o bombonjeri. Ili bi, ali s bitnim dodatkom..

U izuzetno pozitivno blagoj i snenoj atmosferi četvrtkaste večeri otkriven je odgovor na pitanje kako se nježnost i snaga, dva potpuno suprotna pojma, daju stopiti u jedno.
Vip club, uz čitav Good vibrations koncept čini se kao pun pogodak, i kao odličan prostor izvođačima, i kao utočište tražiocima opuštajućeg i otkrivajućeg zvuka.

Veličanstveno spontan i razigran dvojac (ili dvojčice) Choco jazz, umirujuća Nina Romić uz prateći bend, te kvalitetni, i pomalo samozatajni Nelcotte osunčali su večer svakom namjerniku i štovatelju kvalitetne glazbe.

Choco jazz čine dvije ubertalentirane mlade djevojke, koje vješto vladaju glasovima, binom i instrumentima u uspješnom kuhanju muzičkih emocija. Istodobno se poigravaju glasovima i tonovima, dok pritom grade mali i pamtljivi glazbeni performans. Da ne trkeljam više s epitetima, naježila sam se nekoliko puta dok sam ih slušala. Spontanost i opuštenost, a u istoj mjeri i posvećenost i ozbiljnost, možda najbolje opisuju njihov vipovski nastup.

Nina Romić nakon njih, nježnosti dodaje dimenziju snage. Iako već, poslovično, navikli na Ninin izuzetan i emotivan nastup, apsolutno ga nikad nije dosta. Ispunjen Vip samo je jedna u nizu potvrda i pozdrava Nininoj posebnosti i životnosti u izvedbi, uz koju ste jednostavno pozvani istraživati i odlutati na svoja sigurna mjesta. Dok je slušaš toneš, dok toneš zapravo letiš, i tu nema apsolutno ničeg suviše niti premalo. Citiram i sanjivi komentar jednog od svjedoka takvog putovanja: "...u muzičkom magnovenju slatkih melankolija, nekog blago pozadinskog svijeta koji nam se ne daje jasnom konturom već zavodi maglovitošću oblika...takvim krajobrazom provela nas je Nina....uz njen svileno nježan nenametljiv ton..." Ako dosada niste, prilika za čuti Ninu će na naše zadovoljstvo i dalje biti, a slijedeća je 10. travnja u Vintage Industrial Baru kada Nina nastupa uz Mika Male.

Nelcotte su večer zaokružili eklektičkom blues i r'n'r prašinom (ne prašenjem) i laganim ljuljajućim tonovima. Vrlo zanimljivi i pomalo sramežljivo, ali apsolutno, bivali su uklopljeni u čitav sanjiv štih prostora, prethodnih izvođača i treptavih zvjezdica na bini. Priželjkivala sam malo više glasnoće tokom svirke, ali zapravo nije bilo ni potrebe, čini mi se da su i ovako uspjeli publici prenijeti sve što su priželjkivali.

Možda život i je kao čokoladna bombonjera u kojoj nikad ne znaš što ćeš dobiti, ali postoje izvođači koji ono životno i neizvjesno učine izvjesnim i još k tome magičnim. Takvi su nas oduševili baš u četvrtak.

suzie q // 25/03/2013