Prva u potpunosti rasprodana večer Vip Zg Jazz Festivala predstavila je Gretchen Parlato - američku jazz vokalisticu ovjenčanu brojnim domaćim i internacionalnim nagradama i njen prateći trio.

Posljednje večeri ovog festivala onaj je dio korporativne publike, koja je već dvije večeri kiselih lica i zgrčenih osmjeha pratila nastupe avangardnih jazz umjetnika, konačno došla na svoje, i dobila svoju porciju easy-listening jazza. Svi ostali dobili su - pilulu za spavanje.

Gretchen je stigla kao umjetnica vrlo ozbiljne reputacije: osim činjenice da je pobrala pregršt nagrada svih važnijih časopisa jazz glazbe, pohodila Thelonious Monk Institute of Jazz (kao prva vokalistica ikad primljena na institut!), nekoliko godina kasnije osvojila i prestižnu nagradu natjecanja vokalista u organizaciji iste ugledne institucije, a hvalospjevi o njoj stižu iz usta veličina kao što su Wayne Shorter ili Herbie Hancock!

Festivalska promo mašinerija obećavala nam je "magiju", "meditativnost" i "intimnost" (što smo sve dobili već prve večeri u liku J. Medeskija) i dobar cocktail jazz-a i laganijih tonova, ali nažalost ono što nam je bilo servirano više je imalo okus - hladne juhice. Što se same izvedbe tiče - riječ je vjerojatno o lošem spletu okolnosti - problemi s letovima izazvani vremenskim neprilikama na istočnoj obali, problemi s prtljagom, kasna tonska proba i na kraju - umor i prehlada. Uz sve to i sablasno tih razglas vokala, kojim su vjerojatno pokušavali pokriti nedostatak forme vidno iscrpljene vokalistice, zbog čega je konačni rezultat više ličio na tihu misu nego ozbiljan jazz koncert.

Prateći glazbenici su odradili sasvim korektan - na trenutke i maštovit posao (ne treba ni spominjati da je riječ o vrhunskim glazbenicima), čak je i Gretchen usprkos prehladi uspijevala balansirati na leđima sjajne tehničke potkovanosti, ali sama glazba - kao da je bila lišena pravog emocionalnog uzbuđenja. Jednostavnijim rječnikom - bilo je dosadno.

Ustvari, podjednako je zvučalo slušati Gretchen dok izvodi "Butterfly" Herbie Hancocka, vlastite skladbe ili pak pop pjesmuljak Simply Red - lagano se klatiš dok se oči polako sklapaju. Neupitno je da ono što smo čuli nije krajnji domet vokalne umjetnice koja dolazi s tako bogatim referencama i ozbiljnom reputacijom, ali teško mi se oteti dojmu da je riječ o dosadnjikavom jazz-pop proizvodu, namijenjenom za komercijalniju uporabu i koji bi bio sjajna podloga za korporativni chill marketingaša u nekom 'fancy' lounge-baru (kakvih bi tek onda sjajnih ideja bilo?!), a ne za završnicu festivala koji je dvije večeri prije toga pohodio svojevrsni kreativni uragan s istočne obale (zanimljivo, ove je godine festival u potpunosti orijentiran na izvođače čija je baza New York).

Puno efektnija i eksplozivnija završnica festivala bila bi da smo razularene Mostly Other People Do The Killing imali priliku vidjeti zadnju večer, ili pak da je organizacija festivala malo hrabrije slala pozivnice i pozvala npr. Esperanzu Spalding - sjajnu basisticu i vokalisticu (na čija je čak tri albuma Gretchen gostovala), a koja bi s puno više groova - siguran sam, zadovoljila apetite i "mekše" i "tvrđe" jazz publike, ovako je ostao nekako mlak okus na kraju.

No, vjerojatno je dobar dio selekcije ove godine umjesto selektora odradila ona toliko spominjana omražena riječ na "R" a koja nam svima mrsi životne račune, pa valjda trebamo biti sretni što je festival uopće održan. U gradu u kojem od smrti velikog Boška Petrovića, i zabrane svirke "Bacchusu" više ne postoji pravi jazz-klub, gradu u kojem se sustavno uništavaju i zatiru svi oblici urbane kulture u korist nekih maloumnih "kulturnih" koncepata jeftine i zaglupljujuće šatorske zabave - festival kao ovaj svakako je postignuće, zato palčevi gore i držimo fige da opstane i dalje.

Bajt

terapija // 13/11/2012