Riječ je o skupini svestranih muzičara koji fluktuiraju kroz razne sastave i solo albume, a zajednička postava dolazi sa velikom reputacijom i nizom priznanja kako pojedinih članova tako i benda u cjelini, čiji su albumi ovjenčani nizom sjajnih kritika nekih od najprestižnijih jazz časopisa.

Njihov gotovo punk nastup malo koga može ostaviti ravnodušnim, a za ovu priliku bilo bi bolje da su organizatori maknuli stolice - možda bi netko zaplesao pogo! Jer upravo tako djeluje silna količina energije koju su u rafalnoj paljbi istresli prema publici vođa benda Moppa Elliott na basu, divlji Kevin Shea na bubnjevima, uvaženi improvizator eksperimentalne jazz scene Peter Evans na trubi i Jon Irabagon na saxofonu (osim što je dobitnik nagrade Thelonious Monk International Saxophone Competition radio je i sa Conor Oberstom u Bright Eyes). Gornji poziv na pogo nije bez osnova - bubnjar Kevin Shea, neobuzdanom energijom na trenutke podsjeća na bubnjara iz Muppet-a (sjeća se netko još mr.Animala?), a između mnoštva projekata u kojima istiskuje višak energije snimao je i sa Steve Albinijem (na istoimenom albumu experimental/noise benda 'Storm & Stress' za Touch&Go etiketu).
Glazba je to koja sa dozom humora i velikom količinom energije, uz sjajnu tehniku i poigravanje sa svim strukturalnim elementima jazz-a, u dijeliću sekunde prelazi iz dixieland poskočice u zaglušujući tornado free jazz improvizacija, miješajući u svom kipućem loncu svaki komad muzike koji stignu dohvatiti. Na trenutke tako njihovi instrumenti kao da vode uljudni razgovor, da bi samo nekoliko trenutaka kasnije prelazili u glasnu riku na granici svađe, oscilirajući poput kakvog hiperaktivnog seizmografa između područja sigurnog za život i zaglušujućeg razornog zemljotresa.

Usprkos ironičnom odmaku i blagoj parodiji kojim ta artiljerijska jedinica prilazi teksturi vlastitih skladbi ili jazz standarda, jasno je da se iza anarhiodne destrukcije krije veliko poznavanje i ljubav prema materiji. Naslov i omot njihova albuma "This is our Moosic" sasvim nedvojbeno odaju počast naslijeđu Ornette Coleman-a, jednom od najvećih inovatora free jazz-a, na čijoj ostavštini grade vlastitu glazbu. (Slične posvete jazz baštini otisnuli su i na ostalim albumima)

Mr. Moppa , glavni kohezivni element i autor svih skladbi benda, koje su činile jezgru ovog nastupa, kao vođa benda zabavljao je publiku svojim (više-manje duhovitim) doskočicama kroz koje je pomalo relativizirao koliko ozbiljno shvaćaju glazbu. Ipak, sigurnost i strast kojom je tukao po basu pokazuje da glazbu shvaćaju puno ozbiljnije nego što to priznaju.

Sjajna međuigra prednje linije puhača, koja se ekspresivno poigravala međusobnim dodavanjima ili pak solo napadima, prezentirala je nevjerojatne tehničke mogućnosti i dobar osjećaj za međusobno doigravanje.

Bubnjar Shea, velikih tehničkih mogućnosti i sjajno raspoložen, možda je tražio mrvicu previše pažnje, pa je na trenutke gotovo dominirao nad ostatkom, odajući dojam da je on vođa benda. Osim divlje energije kojom je tukao po setu bubnjeva, mr. Shea je puštao i elektroničke zvukove, svojevrsni cartoon-ish dodatak koji je dio publike prilično zabavljao (zašto ljudi uvijek padaju na najjeftinije fore?!), i osobno ga smatram najlošijim dijelom njihova nastupa. Misli li se ozbiljnije igrati samplovima možda bi trebao uzeti koju lekciju kod sugrađanina Pete Rock-a; ovako to je samo jeftini trik za publiku.

Baražna paljba njihove artiljerije uzela je i nešto kolateralnih žrtava, što se nekako moglo pročitati u malo kraćem pljesku na kraju (nego što je to bilo večer prije kada je Medeski imao priliku uzeti kratki predah prije izlaska na bis) a i brzini kojom se publika podizala sa stolica nakon bisa. Nije ih za kriviti - ovakva vrsta glazbe zbilja ovisi o osobnim preferencijama slušatelja i zahtijeva vrlo visok prag koncentracije, pogotovo kad moraš mirno sjediti.

Bila je to uzbudljiva, eksplozivna i energetski nabijena druga večer festivala i nastup koji će još dugo pamtiti, svi preživjeli.

Bajt

terapija // 10/11/2012