Eto nam još jednih starih prijatelja iz Kanade. Ovaj put se radi o Nicku Thorburnu i njegovom trenutnom projektu Islands koji su nastali iz legendarnih Unicorns.

Za zagrijavanje su nastupili članovi Islandsa braća Gordon, Evan i Geordie (u bend projektu pod nazivom The Magic) koji su sa par Handsome fur-ovskih (samo sintić i gitara) pjesmica malo rasplesali malobrojnu publiku. Ubrzo nakon njih izašli su Islands u punom sastavu. Budući su posljednja dva albuma Vapours iz 2009.g. i A Sleep & a Forgetting iz ove godine odsvirani bitno drugačije i ogoljenije od prva dva albuma. Naime, na prva dva albuma je bila prisutna ekstenzivna instrumentalizacija puna violina, saksofona i slično, nalik na ostale kanadske indie bendove tipa Broken social scene, Architecture in Helsinki, Los Campesinos! i dr. dok je Nick na posljednja dva albuma odlučio potpuno promijeniti postavu i pojednostaviti zvuk smatrajući kako nema potrebe za ispunjavanjem baš svake praznine. Temeljem navedenog dalo se zaključiti da će Islandsi nastupiti u jednostavnijoj varijanti klasičnog benda od gitare, bubnja, basa i klavijatura bez nepotrebnih dodataka. Obzirom na dosta tihu i ispovjednu narav posljednjeg albuma također bi se dalo zaključiti kako će cijeli nastup biti prigušen podsviran. To se na sreću nije dogodilo. Set lista se je uglavnom sastojala od pjesama sa posljednja dva albuma, ali one su bile prilagođene nastupima uživo pa su bile malo brže i živahnije od studijskih verzija. Pjesme odsvirane na ovakav način su me dosta podsjetile na The Coral pogotovo zbog Nickovog vokala koji je bio malo jači i izražajniji nego na albumima gdje je puno puta prigušen. Tako su u ranijoj, smirenijoj fazi najviše oduševljenja izazvale This is not a song, Hallways i Never go solo, življe pjesme sa posljednjeg albuma nakon čega je uslijedilo par laganijih tipa Switched on, Tender torture i On foreigner kojima malo primirio atmosferu i pripremio za blok od starijih pjesama koji se uglavnom sastojao od pjesama sa albuma Arm's way iz 2008.g. poput The Arm, Creeper i pogotovo Vertigo koja završava sa noise freakoutom. Ove pjesme su pretrpile najveću promjenu budući su u studijskim verzijama pune violina i puhačkih instrumenata. Stalno sam se nadao kako će se pojaviti violina ili saksofon da malo popuni zvuk, ali ništa od toga. Ovaj nedostatak bend pokušao kompenzirati bržim ritmom i izbacivanjem orkestralnih djelova čime su više-manje uspjeli. Na kraju regularnog djela odsvirali su Can't feel my face dok su na bisu odsvirali reggae sa prvog albuma Where there's a will there's a whalebone. Sve u svemu, dobar, ali možda malo prekratak nastup (pogotovo ako uzmemo u obzir da bend ima 4 albuma) simpatičnog benda sa simpatičnim frontmanom. Doduše nisu stvorili improviziranu paradu kako su to znali u ranijim danima, ali nema veze, i ovako je bilo dobro.

tomislav // 04/10/2012

> vidi sve fotke // see all photos