Vrlo čest problem planiranja godišnjeg odmora jest kako na jednom mjestu okupiti sve ljude s kojima biste barem na kratko isti htjeli provesti. Svatko ima drugačije mogućnosti, želje, afinitete, termine, pa je teško sve uskladiti. Ako niste manijak koji će jurcati s jedne lokacije na drugu, kako bi se podružio sa svima (ti znaš na koga mislim, majstore:), obično se s prvim danima srpnja ekipa rasturi, te ponovo okupi nakon dvomjesečnog razdoblja godišnjih.
Od prošle godine ekipa okupljena oko Terraneo festivala ponudila nam je rješenje i za taj problem. Bivša vojarna u Šibeniku ove je godine po drugi puta na četiri dana postala poprište muziciranja, druženja, edukacije, igranja, uživanja, ali prije svega dobra zabave i nezaboravnog ljetnog šušura začinjenog svjetski poznatim i manje poznatim glazbenim imenima. Gdje ćeš bolje okupiti draga lica koja viđaš često ili rijetko tijekom ostatka godine? Tako je ovaj festival u Šibeniku postao ljetno poprište za susrete starih školskih prijatelja, fakultetskih kolega, bivših ljubavi, novih ljubavi, znanaca i neznanaca, koji u pozitivnom ozračju čine populaciju ovog sve većeg i organiziranijeg festivala. Dan Mangan u pjesmi "About as helpful as you can be without being any help at all" pjeva o tome kako je skoro zaboravio da se sve mijenja. I mi smo izgleda, jer smo u Šibenik stigli zazivajući prošlogodišnje izdanje, kako u glazbenoj ponudi, tako i zabavi, te intimnoj atmosferi. No, ne zaboravimo također da se stvari mijenjaju i na bolje. Ono što smo dobili ove godine neke je razočaralo, druge oduševilo, no sveukupni dojam dobre ljetne zabave ostao je s nama i drugi dan Terranea.

Pedja je već opisao svoje viđenje glazbenog dijela prvog dana festivala, koji je, uz par iznimki, na svim pozornicama ponudio uglavnom nastupe bendova uvelike fuzioniranih elektronikom i plesnim ritmovima. Drugi dan donio je više uživanja za rocka žedne uši, te uglavnom premijerna predstavljanja aktualnih bendova, uz dvije glazbene legende. Drugi dan otvorili su Mika Male, miljenici Terapije i vrhunski bend za sladokusce, muzičko čedo dragog nam Orlana. Uslijed neobjašnjenog zadržavanja posjetitelja na nesmiljenom suncu, ulaz u festival otvoren je tik pred njihov nastup te su stoga imali nezahvalnu ulogu otvoriti festival gotovo bez publike. Zbog toga smo prve stvari mogli čuti samo iz daljine i u nadglasavanju s tonskom probom riječkih metalaca Father, koji su se pripremali na glavnom stejdžu. Zahvaljujem Mika Male što su unatoč takvoj nezavidnoj situaciji u svoju set listu uključili izvedbu pjesme Večeras smo sami, koja jednako prožima kao i prvi put kad sam ju čuo, a koju nisu već dulje vrijeme izvodili uživo. Nakon nastupa Mika Male, Father su me zabavili svojim neobičnim scenskim outfitom, koji je uključivao crne dimije, rozu gitaru i biciklističke tajice, no neshvatljivi početak stvari indijanskim zavijanjem u koje su pokušali uključiti i publiku, da bi ga zatim prekinuli prog metal rifovima, bio mi je znak da se preselim u hladovinu i uz pivu pričekam sljedeći bend. Obećali su nam jetpackove koje nismo dobili, ali smo svejedno poletjeli nošeni energijom nastupa Škota We were promised jetpacks. WWPJ pokazali su da nisu samo vješti učenici svojih poznatijih sunarodnjaka The Twilight Sad i Mogwai, već su ravnopravan takmac koji svoje energične i himnične melodije upotpunjene post-rock pasažima uživo prezentira sa zadivljujućom energijom i umješnošću. Početak s instrumentalnim uvodom u "Act on impulse" bio je tragu prošlogodišnjeg otvaranja seta Mogwai s White noise - polagano građenje slojeva i slojeva melodije koje vodi k neobuzdanom prazniku buke. Sigurnost u svirci i pokazano nam iskustvo u diskrepanciji je s njihovom mladolikošću, pa su WWPJ privlačili sve veći broj slušatelja kako je nastup trajao. Šteta (ili prednost?) je što su počeli u ranovečernjem terminu, a kako se danje svjetlo gasilo igra svjetala pozornice dodala je dodatnu dinamiku njihovom sve žešćem setu. Dan Mangan pratio je koncert WWPJ sjedeći sa strane u publici i bit će da je bio podjednako impresioniran viđenim i poslušanim, jer je svoj nastup započeo trudeći se biti i glasniji i energičniji od Jetpacksa. S obzirom da je to činio uz bend koji je uključivao dvije akustične gitare, violinu, bas i bubanj, efekt je bio i više nego zadovoljavajući. Imao sam krivu predodžbu o njegovom radu kao akustičarskom i melodičnom kantautorstvu i ovakav početak ugodno me iznenadio, a budući da je postava benda uključivala i violinu, koja je u ovogodišnjem lineupu festivala bila rijetko viđen instrument, Dan me kupio instantno, čak i prije izvedbe country poskočice Sold. Iako najavljivan kao pandan Franku Turneru od prošle godine, Dan je u muzičkom smislu srodniji The National, s kojima u nekim svojim stvarima dijeli sklonost mračnim baladama poput Nationalove "Start a war". U daljnjem nastupu smjenjivale su se balade, poskočice i usmjerena buka, a Dan je nakon nekog vremena i progovorio, te u konačnici ostvario prisan kontakt s publikom koji je kuliminrao u zajedničkom zazivanju ljubavi u završnom dijelu stvari Robots.:"Robots need love too, they want to be loved by you." Sing along uvijek pali, pa smo dobili još jedan highlight dana. Nakon Dana Mangana, Aqua stejdž je zatvorila jedna od dviju legendi koje su nastupale tu večer. Stephen Malkmus upisan je u glazbeni mem svakog pratitelja alternativne scene devedesetih kao dio indie velikana Pavement i njegovo se prvo pojavljivanje pred hrvatskom publikom ne propušta. Stephenov ležeran pristup sviranju gitare nadasve je zabavno iskustvo za gledanje. Naizmjence svirajući na fender stratocasteru i jaguaru, sa svoja svoja skoro dva metra visine, izgleda kao da se igra gitarama, dok ih prebacuje oko sebe svirajući svoje psihodelično strukturirane i aranžirane pjesme. Taman se ufuramo u dječji zaraznu melodiju koja naglo skrene u kakvu kompliciranu solažu. Čitajući ovaj izvještaj moglo bi se pomisliti da je Terraneo festival ponudio nastupe samo na jednoj pozornici, no druge dvije pozornice također su zabavljale svoju publiku. Istovremeno s Dan Manganom, na najmanjem Aero stejdžu događao se jedan od propusta organizatora. Naime, hajp zvan Dječaci na taj je stejdž privukao dječake i djevojčice svih uzrasta koji su komotno mogli ispuniti ledinu ispred glavnog i najvećeg Terra stejdža i sasvim je nejasno zašto ova trojica dječaka nisu nastupali tamo. S obzirom na gužvu, u zadnjim redovima zvuk koji je dolazio s pozornice skoro se uopće nije čuo, a kako sam se ipak odlučio u to vrijeme pratiti Manganov nastup, prve dvije stvari Dječaka koje sam poslušao ostavile su na mene dojam prazninjakvog zvuka i nerazaznavajućeg vokala. Greška organizatora ili benda, morat ću provjeriti na nekom sljedećem nastupu. Nakon Dječaka, nastup šarene Merill Garbus i Tune-Yards predstavljao je za mnoge ugodno iznenađenje festivala, u što ne sumnjam jer sam ju već dva puta gledao. Ovdje sam ju propustio u korist Malkmusa s kojim je djelila termin u satnici. Pred kraj nastupa Stephen Malkmusa, na glavnom stejdžu još jedan legendaran bend okupio je tu večer najveći broj posjetitelja. The Roots su svoj nastup otvorili posvetom Adamu MCA Yauchu obradom stvari "Paul Revere" Beastie Boys i digli na noge masu pred sobom. Svojom pokretljivošću i sviračkim angažmanom na stejdžu stvarno su se potrudili upriličiti vrhunski šou, skoro kao Janelle Monae na istom jestu prošle godine. U meni je ipak glazbeni dio šoua nakon nekog vremena stvorio zamor zbog jednoličosti, pa sam odlutao u potragu za tekućim osvježenjem. Niti bendovi koji su prethodili The Roots nisu u meni pobudili želju za praćenjem cijelog njihovog nastupa. Naime, s obzirom na prevagu britanskih bendova na glavnom stejdžu i kvalitetu njihovih nastupa, može se zaključiti da je ovogodišnji Terraneo festival razotkrio veliku britansku rock prevaru, jer su upravo izvođači s otoka činili najslabiju kariku u programu. Dok su se jučer takvima pokazali nastupi The Ting Tingsa i Anne Calvi, sada su im se pridružila još dva benda. The Horrors su me svojim statičnim pozerstvom razočarali u Beogradu prije mjesec dana, a ni ovdje nisu popravili dojam iako su nastupali pred pet puta više publike. Tome je očito pridonijela rupa u satnici, kada su bili jedini bend u programu, jer se publika počela ubrzano osipati kako je nastup odmicao. The Vaccines su na glavni stejdž donijeli retro rock zvuk kakav su početkom dvijetisućitih oživjeli The Strokes i White Stripes. Energija i zarazni ritam uspješno su im priskrbili nekoliko tisuća fanova pred pozornicom, ali meni je to sve nalikovalo ponovnom prežvakavanju promašenih formula i nepotrebnom oživljavanju živih mrtvaca. No ni ova dva britanska razočaranja nisu me mogla pripremiti za najveći šok koji me čekao trećeg dana festivala.

bir // 12/08/2012

> vidi sve fotke // see all photos