Tri festivalska dana ukratko? Kaiser Chiefs, Parni valjak i Leningrad Cowboys bili su odlični, Majke, Dan D i Viza prilično dobri, a Riblja čorba bezveze.

Od tri veća festivala koje sam posjetio tijekom zadnja dva mjeseca (preostala dva su zagrebački InMusic i novosadski Exit), Schengenfest imao je u prosjeku najmlađu publiku i najviše je bio usmjeren na domaće tržište.

Tridesetak tisuća posjetitelja, koliko se otprilike skupilo tijekom tri dana u mjestu Vinica uz Kupu, u ogromnoj većini su bili studentske dobi, rockerski orijentirani i - Slovenci. Stranaca, bili oni iz bližeg ili daljeg inozemstva, bilo je vrlo, vrlo malo, pa su domaćini dominirali u svakom pogledu, i to usprkos medijskoj podršci nekoliko partnera iz Hrvatske (Terapija je bila jedan od njih).

Pretpostavljam da je tomu kumovalo više toga - od pomalo čudno složenog line-upa (s dosta bendova zanimljivih eventualno publici iz bliže regije), preko toga da do Vinice nije baš jednostavno doći ako nemate auto (a organizirani prijevoz bio je ograničen na Sloveniju) pa do činjenice da ulaznice nisu bile baš jeftine. Najskuplja festivalska koštala je 65 eura (gotovo 500 kuna), a jednodnevna 32 eura (240 kuna).

Ako niste bili ove godine, iskombinirajte nekako i zaletite se iduće. Schengenfest ima puno mladenačkog šarma, odjek duha razuzdanosti i spontanosti velikih rock festivala šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, opuštenu i neobaveznu atmosferu koju treba doživjeti.

Preko dana se ljenčarilo i pijuckalo uz Kupu ili u nekoj od malobrojnih lokalnih birtija. Svirke su počinjale oko pet, šest, ali većina bi ih preskakala zbog nesnosne vrućine. Glavne zvijezde na red bi došle nešto prije ponoći, a svirke se nastavljale do iza četiri ujutro. Ako nekome ni to ne bi bilo dosta, uvijek bi se našlo društvo s gitarom, spremno da uz pjesmu i bocu dočeka jutro.

Sve je bilo puno mlađe, dobro raspoložene ekipe. Još nisam bio na festivalu na kojem je dobar dio posjetitelja bio temeljito pijan prije nastupa prvih headlinera. Plesalo bi se po kantama za smeće, zborno pjevalo, zalijevalo posjetitelje pivom (jedan od najkretenskijih festivalskih običaja ikad)…

Svako malo netko bi zazivao Marjana. To je, navodno, fora koja je zaživjela na Metal Campu i počela se širiti po drugim festivalima. Bilo je smiješno slušati kad bi se netko u jednom dijelu kampa proderao "Marjan!", a ekipa iz drugih dijelova počela na isti način odgovarati.

Logistički, festival je bio prilično dobro organiziran. Parking je bio dovoljno velik za sve koji su pristigli automobilima, kamp dovoljno prostran za vojsku posjetitelja oboružanih šatorima.

Potonji je bio postavljen na prostranoj livadi, što je imalo dobre i loše strane. Dobro je bilo to što je teren bio travnat i ravan, pa se nismo morali gombati s kamenjem, korijenjem i sličnim. Loše je bilo to što bi Sunce već oko osam ujutro šator pretvorilo u pećnicu. Ako ste legli nakon zadnje svirke, nema šanse da uhvatite više od par sati sna.

Bilo je dovoljno kemijskih WC-a, koji su održavani u pristojnom stanju tijekom cijelog festivala te tekuće (ali ne i pitke) vode za pranje zuba i tuširanje. Jest da je nije bilo baš uvijek kad bi vam trebala, ali godilo je uhvatiti trenutke kad bi je bilo, pa sprati sa sebe prašinu i znoj

Nisam primijetio da se u Vinici nudi privatni smještaj za vrijeme trajanja festivala, ali ne sumnjam da će se s vremenom i to pojaviti, ako već nije.

Jedina veća zamjerka logistici je to što nije bilo press centra. To je standard kojeg bi se festival te veličine morao pridržavati.

Što se popratnih sadržaja tiče, ponuda je uključivala nekolicinu štandova (među kojima je bio najzanimljiviji bio Greenpeaceov - mogli ste napuniti mobitel uz pomoć solarnih panela), dvije monokomedije, bubnjarsku radionicu te standardnu hranu i piće.

Klopa je, mora se reći, bila najslabija karika u tom lancu. Suhe lepinje, loše ispečeno meso niske razine kvalitete, sve to za pet eura (35 kuna). Previše iza premalo i loše.

Cijene cuge su, klasika, bile očajno previsoke, a nisu mi se svidjele ni fore koje izvode s bonovima. Recimo, dobijete bon koji vrijedi 2,5 eura. Pepsi košta dva eura. Pola eura ste prisiljeni ostaviti osoblju za frizuru jer vam ne mogu vratiti kusur. Prisilni trinkgelt.

Monokomedije su valjda bile zabavne. Kažem "valjda" zato što sam ih slušao izdaleka, u dubokom hladu - tko bi normalan stajao ispred pozornice u podne dok su oni užareni Celzijevci divljali? - a daleko od toga da je moj slovenski dovoljno dobar da skužim u potpunosti o čemu se radilo.

Program festivala se odvijao dva i pol stejdža - glavni, electro i mali uz Kupu, koji je služio za zabavu tijekom dana. Electro sam posjetio u nekoliko navrata, ali ne pratim baš tu vrstu mjuze, pa mi je sve zvučalo isto.

Prva skupina koju sam pogledao na glavnom stejdžu bila je domaća. Siddharta su opravdali reputaciju čvrstog benda uživo, negdje na razmeđi Placeba, Rammstein i Faith No More, koji ima solidnu domaću bazu obožavatelja.

Svirka je bila kvalitetna, iako pomalo distancirana. Najbolji dojam ostavio je basist Jani Hace, a najgori bubnjar Boštjan Meglič. I to ne zbog bubnjanja, već pjevanja. Postavili su ga za mikrofon tijekom bisa. Jao. Bolje da nisu. Nije baš Ringo Starr.

Siddhartu, kao i bendove koji su nastupali iza njih, mučio je dosta loš zvuk. Promijenio sam nekoliko pozicija ne bih li našao mjesto gdje je bio bolji, bez uspjeha. Situacija je ponešto, ali ne previše, poboljšala tek idući dan. Uz to, dva su stejdža bila preblizu, pa se zvuk znao miješati kad bi se nastupi preklapali.

Američki band Viza mnogi žanrovski svrstavaju u rock, no uživo su zvučali kao Gogol Bordello koji sviraju hard rock umjesto punka, s više orijentalnih primjesa i daleko manje karizme od putujućeg cirkusa Eugenea Hütza. Bili su simpatični, iako je bilo smiješno slušati taj zvuk gitara, koji kao da je stigao iz arsenala Bijelog dugmeta i heavy metala '80-tih. Pretpostavljam da bi bolje sjeli nakon, recimo, pet rakija.

Dio sam generacije koja je odrasla uz Riblju čorbu. Album "Pokvarena mašta i prljave strasti" bio je prvi rock uradak koji sam slušao do iznemoglosti. I priznajem, bio sam jako ljut na to kako se Bora Đorđević ponio prema nama nakon što se zapucalo.

Nije bio problem to što je odabrao stranu, već što je pljunuo po nama koji smo voljeli njegove pjesme. Zato sam ga prestao slušati i kupovati albume. Da nije bio dio festivalskog programa, ne vjerujem da bih im ikad više otišao na koncert.

Po onome što su pokazali, ne bih rekao da bih išta propustio. Čorba je umoran i iscjeđen bend, opasno blizu granice tezgaroškog otaljavanja, kojeg na površini drži samo snaga naboja pjesama iz boljih dana.

Krenuli su s jednom od njih, "Ravnodušan prema plaču". Imao sam dojam da to nije bio slučajan izbor. Da je Bora imao potrebu reći naglas "Ne može mi ništa šljam". Sad kad je, eto, došao svirati i uzeti lovu bečkim konjušarima.

Bio sam, kao što rekoh, ljut na njega. No, kad sam vidio u kakvu se zadriglu podrtinu pretvorio, bilo mi ga je žao. Ima onih koji bi ga rado vidjeli u Hrvatskoj, ali nemojte ga zvati. Ne zovite ruinu posvađanu s cijelim svijetom, kojoj je ostalo malo što osim žuči koju neštedimice prosipa po svima spremnim da ga slušaju.

Ugnjavio je recitiranjem između pjesama. Udavio je bezbrojnim prijevodima "Amsterdama". Udavio je time što je morao pokazati da je Srbin, iako to ama baš nikog nije zanimalo, time što se nabacivao jeftinim provokacijama.

Većina pjesama bila je s prva tri albuma, a Bora je istaknuo "Pogledaj dom svoj, anđele" s "Istine" kao najbolju pjesmu karijere. Bend je korektno odradio svoje - od takvih matorih iskusnjara manje se ni ne očekuje - ali mlako. Tužno za rokere koji su bili vrhunska koncertna atrakcija u doba Juge.

Zato su Leningrad Cowboys bili pravo osvježenje. Urnebesno smiješan bend otpičio je standardno veseli ćušpajz obrada odjeven u mariachi kostime, s prepoznatljivo uvrnutim frizurama.

Posebno dobar trenutak bio je kada je jedan od njih izašao na pozornicu odjeven kao Elvis iz faze tri dana prije smrti, a bend krenuo u "Easy Livin'" Uriah Heep. Baš su nas dobro razgalili.

Idući dan počeo je s Golemom. Momci su bili nabrijani, gnjevni i glasni, unatoč priličnoj vrućini (ili baš zato, možda?) Zvučali su prilično dobro, naročito s obradom pjesme "Milion" zagrebačke grupe Boa.

Goran Bare te je večeri bio lucidniji i bolje raspoložen nego obično. Mučio se s mikrofonijom, koja bi se pojavila svaki put kad bi pokušao prići bliže publici. Neko vrijeme je to trpio, pa i zatražio od tonaca da riješe problem. Na kraju je izvadio bubu i do kraja koncerta pjevao s prstom uhu.

Usprkos tome, imali smo prilike vidjeti jedno od njegovih boljih izdanja, uz uobičajeno tešku, masnu rock svirku Majki. Nije bila bez propusta, ali je bila srčana i autentična.

Problem s mikrofonijom, usput, nije riješen do kraja festivala.

Slušajući slovenski skupinu Dan D, znao sam kako se osjećaju stranci na koncertima Parnog valjka ili Hladnog piva. Predstavljeni su kao veterani i legende, publika zna sve tekstove i pada u trans na svaku drugu pjesmu, a ja nikad čuo za njih.

Ponudili su utegnutu svirku s puno različitih stilskih i žanrovskih elemenata, kojoj su glavna okosnica bili hard i progresivni rock. Veselilo me vidjeti da takav bend ima toliko sljedbenika među publikom studentske dobi.

Parni valjak pokazao je kako svirački i izvođački treba izgledati i zvučati profi festivalski nastup veterana. Kako rockeri mogu dostojanstveno stariti. Nije bilo politike i pametovanja, osim onog što same pjesme nude. Samo čista i glasna zabava, napumpana visokom dozom energije.

Malo su ugnjavili s forsiranjem zborskog pjevanja nakon skoro svake pjesme i izborom set liste. Bolje bi bilo da su uvrstili više pjesama, Valjak ima dovoljno dugu klupu.

Mimo toga, to je bio besprijekoran nastup. Baš nam fali takav mainstream rock bend, koji će držati standarde na visokoj razini. A i Husein Hasanefendić kao aktivniji producent

Lollobrigida je solidnim i živahnim nastupom uspjela zadržati i rasplesati dio ekipe, unatoč tome što su se na stejdž popeli u sitnim satima. Čini se kako za svoj elektro pop imaju publiku i potencijal za osvajanje tržišta u Deželi.

Merqury Band je tribute band koji pliva na nostalgiji za Queenom. Pokazalo se kako su cipele legendarnog britanskog benda prevelike za popuniti u svakom pogledu. Najslabija kariak bio je pjevač. Više je podsjećao na Super Marija koji je pojeo previše krofni nego na pokojnu pjevačku legendu. Ipak, publika ih je svejedno podržala.

Trećeg dana krenuo sam s Parov Stelar, austrijskim bendom koji ovih dana gostuje i na šibenskom Terraneu. Zabavni i plesni, s dosta elemenata swinga, funka i disca, ni uživo nisu izgubili mekoću i suptilnost. Ostavili su općenito dobar dojam, naročito puhačka sekcija.

Big Foot Mama je još jedan bend za kojeg, izgleda, svi Slovenci znaju. I samo oni. Sviraju energičniji gitarski pop rock, zvukom blizak našoj Vatri. Bili su solidni, ali ništa naročito.

Konačno, Kaiser Chiefs otprašili su svoje žestoko. Zarazni indie rock refreni i rifovi te energičan nastup frontmena Rickyja Wilsona naelektrizirali su publiku dok si rekao "keks". Bend voli svirke uživo i to se osjetilo.

Najbolje su primljeni hitovi poput "Every Day I Love You Less And Less", asli nije manje frenetično bilo ni za izvedbi manje poznatih pjesama.

Dobar nastup za dobar kraj dobrog festivala.

siro // 09/08/2012