Ovo je bila večer iznenađenja.

Prvo iznenađenje je bila predgrupa Hypnotized. Počelo je dosta nevino, sa mainstream rock-om bliskim britpopu, ili barem modernoj inačici istog, nešto kao Kaiser chiefs uz povremena Stereolab-ovska eksperimentiranja. Ništa posebno, što je zaključila i većina ljudi što ih je došla poslušati pa je tako na sredini nastupa KSET bio skoro potpuno prazan, osim separe-a i frontmena KKN Olivera koji je već bio u takvom stanju da bi mu se vjerojatno bilo koji zvuk sa pozornice svidio. Negdje nakon pola sata nastupa, uslijedio je prvi šok. Naime, na pozornicu se popeo drugi pjevač, izvjesni Đole, nakon čega je uslijedio radikalni zaokret prema black/death metalu budućie je Đole bio zadužen za growlanje. Navedeni zaokret je iznenadio malobrojne okupljene uključujući i mene kojem je to bio pozitivan šok pogotovo uzimajući u obzir tehničku kvalitetu odsviranog. Nakon što su ovim nesvakidašnjim potezom privukli pažnju i ekipe izvana, odlučili su upotrijebiti tajno oružje. Odsvirali su dva narodnjaka na black/death metal način maksimalno iskorištavajući sve žanrovske odlike i potpuno prilagođavajući folk izričaj metalu. Čini se da su Brkovi i Pero Deformerro dobili opasnu konkurenciju. Što se tiče KKN, oni su isporučili očekivanu reggae i altern rock fuziju uz čvrstu i kompaktnu svirku. Svi sastojci su bili tu: hipnotizirajuća igra dviju gitara Janka Mostarlića i Nenada Pejovića, dubom inspirirana, ali ne time ograničena ritam sekcija bubnjara Vladana Rajovića i basista Branislava Dragovića te unikatni i kao i uvijek alkoholom natopljeni vokal Olivera Nektarijevića koji usprkos dojmu da ne zna gdje se nalazi, svejedno savršeno uspjeva odraditi svoju ulogu na visini. Ovaj put su malo više odvrljili distorziju i zgusnuli ritam, pa su pjesme bile bliže nekom čvrstom alternativnom rocku, pogotovo Divni dani i Prekidi stvarnosti, ali to nije bilo jedino iznenađenje. Jednostavno od nikud su izveli Crossroads, nakon čega nekakvu blues poemu o brendy-ima, whisky-ju, zašto jedno, a ne drugo, što, kako, kada... Uglavnom, uhvatili su me nespremnog. Nikad nisam očekivao da bi bend poput KKN izveo ovakvo nešto, zapravo je samo potvrda kako neke inspiracije ne zastarjevaju. Kad sam se oporavio od početnog šoka, zanimalo me kako će to izvesti. Dobro, za bend ne nije bilo strah, ostavljaju dojam kao bi mogli odsvirati bilo što, ali brinuo sam se kako će Oliver u stanju u kojem je bio otpjevati. Na kraju je ispalo da je briga bila bespotrebna budući je Oliver suzdržanom izvedbom sa poštenjem tretirao pjesmu. Ostatak setliste se očekivano sastojao od pjesama sa zadnja tri albuma sa posebnim naglaskom na Prekide stvarnosti. Na pjesme iz prošlog stoljeća su se vraćali samo kada su htjeli odaslati svojevrsnu političku poruku. Vrhunac koncerta kao i svaki put do sada je bio onaj već legendarni ubrzavajući break u Danas nebo silazi u grad. Budući KKN imaju korijene u jazzu jednako kao i reggae-u, potajno sam očekivao i malo improvizacija, ali toga baš nije bilo, bend se uglavnom držao studijskih verzija. Zapravo jedine improvizacije su bili govori Olivera između pjesama koji su se doticali najrazličitijih tema od služenja vojske, međuljudskih odnosa, Sanadera, izbora u Srbiji, Istre, Dubrovnika, otoka, vreća za spavanje itd. Kada bi ti govori postali predugački, bend je jednostavno počeo svirati i time prisilio Olivera na suradnju, nešto slično kao na Oscarima. Pred kraj koncerta to je postalo sve teže pa se tako zaključna Izlazim pretvorila u spoken-word improvizaciju. Publika je znala što očekuje i to je dobila čime je fuzija benda i publike bila u potpunosti ostvarena. Bilo je negdje oko dvjesto ljudi, ali bitnije je da su skoro svi znali riječi pjesama što znači da se KKN duboko ukorijenio kao kultni bend na ovim prostorima te da je baza stvorena i jedini logičan put je proširenje iste.

tomislav // 12/05/2012