Još jedan petak bez smisla i svrhe,uspješno utopljen u teškim riffovima.
Oko 22h gitarist i basist (koji u ovom slučaju sjeda za bubnjeve) iz Seven that Spells uspinju se na binu i počinju s izvjesnom statičnom kompozicijom baziranom na jednoličnom drone riffu i ritmičkoj repeticiji. Čišćenje čakri ili zvučnih kanala, ili kako god. To traje 10-tak minuta, i baš kad smo očekivali da će na binu doći i treći član, duo se povlači sa bine... Dvojben potez, ali, moguće je i to da je ovaj minimalistički duo naznaka nekog samostalnog drum and pedals projekta, zvanog po vrsti ptice grabljivice iz porodice Accipitridae.

Temple of the Smoke počinju oko 22:20 i šire svoje kozmičko poimanje glazbe na sve prisutne. Dakle, ovaj beogradski bend, sačinjen od dva gitarista, ispred kojih su i klavijature, bubnjara i basista, njeguje specifičan, žanrovski raznolik pristup psihodeliji. Svega tu ima, klasičnih teških stoner riffova, svemirskih klavijatura, dub jeke, upotrebe neke čudne inačice melodike, dugih i razvedenih kompozicija koje se gube u bezdanu zaborava početka. Sve u svemu, zabavan bend, ambiciozno raznolik, a ipak fokusiran, koji traži svoj izraz i ne ostaje u šabloni. Bit će zanimljivo pratiti gdje će ih njihovi eksperimenti odvesti.

Seven That Spells, lokalni kultisti, počinju oko ponoći, i sabijaju sve prisutne u KSET. Očito je da je većina ljudi došla zbog njih, i da uživaju kultni status, potvrđen u nebrojenim koncertima dosad, od kojih sam, da budem iskren, bio na samo jednom, u istoj postavi. Seveni su beskompromisan bend, to je jasno već iz svake "pušite kurac" Nikine replike na komentare iz publike, a iz same svirke jasno je i da su ubitačan power trio. Iz onoga što sam čuo, razaznao sam gitarsku virtuoznost, bas manijakalnost, ritmično ubijanje, i zid čiste energije, ali ipak samo zid zvuka. Osobno, nisam ljubitelj instrumentalnog dokazivanja uklopljenosti u neku širu strukturu (da ne kažem baš power trio izdrkavanja). Vjerojatno je i duga svirka Temple Of The Smokea, s teškim naglaskom na harmonijama i strukturama, utjecala na to da u svirci Sevena pristupim nekako reduktivno (logičnije bi mi bilo da su Seveni svirali prvi). Dosadni su, zašto nemaju još koju gitaru, klavijature, saksofon? Nisu dosadni, svako sekunda njihove svirke ubija milijune neurona. Ah, koga briga, taj kult s razlogom opstaje. Amo sad staviti na repeat Aumgn od Can-a i utonuti u san bez snova.

i.r. // 27/03/2012