Seven That Spells nastavljaju sa serijalom objavljivanja albuma snimljenih tokom druge polovice prošle decenije. Na pretprošlom "Acid Taking And Sweet Love Making" (2011), kao i na "Cosmoerotic Dialogue With Lucifer" (2008) sa Kawabata Makoto i "The Men From Dystopia" (2007) na vokalu je gostovala Lidija iz Afiona, a snimljeni su još 2006/2007. godine. Za ovaj 'novi' ugošćen je Michael Ramey koji svira i piano, a osim njega, tu je i povremeni gostujući gitarist, spomenuti Kawabata Makoto iz Acid Mothers Temple. Postava benda je po običaju bila jedna od onih 'mnogobrojnih' - Niko 'Brain' Potočnjak (gitara), Bruno Motik (bubnjevi), Naranđa (bas) i Lovro Zlopaša (saksofon). Materijal je snimljen 2007. godine kod Nikše i tek sredinom 2012. je ugledao svjetlo dana.

Sa samo 3 oho-ho dugačke kompozicije, ovi zagrebački kraut/space-rockeri, već naveliko priznati u svjetskim okvirima, tumaraju u potrazi za avanturama strasti psihodelične buke i transcedentalne meditacije. Uvodeći u svoj dinamični egzibicionizam 'najkraćom' "The wall" u 14 i pol minuta šibaju frenetični ritam, vokalne 'nijeme' mantre s dalekog istoka, te svoj uobičajeni hipnotički minimalizam koji je ovog puta ritmički posebno izražen kroz kronometarske taktove Rameyovog piana. Kao i po običaju, ništa ne ide bez psihodeličnih gitara nabijenih adrenalinom. Svaki puta Niko ima neka druga, a vrlo slična riješenja. U sredini kompozicije je stavka kraćeg predaha prije napada novog vala improvizatorskih egzibicija.

"Pyramid" je nošena minimalističkim gitarskim repeticijama na koje je nafilano mali milijun zvukova. Nema čega nema. Sloj po sloj kao korak po korak koji odvaja realnost od imaginacije i noge od čvrste podloge sve višlje i višlje, negdje u svemirska prostranstva dodavanjem duhovnih vokalnih mantri, abrazivnih zvukova saksofona i sveopćim ludilom instrumentalizacije.

"Colossus" je kaotični fokus albuma s masivnim i bučnim gitarama, iskrivljenim riffovima i solažama, zvrzlanim bubnjarskim radom i euforičnom orijentalnom mantrom rezultirajući u epskoj agresiji masovne ejakulacije. Zadnjih par minuta se na ovom putovanju sve pretvara u abnormalnu džunglu, poremećenu šizoidnost, ekscentrizam i sveopći de-kompozicijski kaos nalikujući na skretanje s putanje. Moguća saobraćajka u svemirskoj 'transmission' meditaciji? A baš posljednji dio koji traje više od 2 minute je nepodnošljiv šum kakav obično nalazimo na radio i TV kada nema programa.

Ono što je posebno uočljivo u ovom sadržaju je preskakanje preko minimalističkih pregrada s kojima su na ranijim albumima znali ponekad zalutati u monotoniju. Iskonskom snagom kompaktnih instrumentalizacija svakog člana benda i gostiju izgrađene su strahovito slikovite sekvence u neprekinutom nizu kao da su vođene galaktičkom navigacijom s dodatkom obavezne erotske magičnosti. Da li je ovo najbolji njihov album do sada, uistinu je teško procjeniti, ali spada u red najboljih. Možda je nekome težak za uši zbog prenatrpanosti zvukova, no upravo u njima leži ogromno kreativno bogatstvo.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 14/12/2012