Pomalo umornog od Goribora u petak, čekali su me Cinkuši na istom mjestu dan poslije ali u manjem prostoru. Stručno sam izračunao kako svirka neće početi prije 22h pa sam par minuta prije zacrtanog ušao taman da naručim pivo i stanem ispred bine. Gore se uz svo čudo instrumenata nalazilo i sedam mikrofona. Bit će gužve, pomislio sam, i na bini i ispred nje. Tako i bi jer ubrzo nas je veseli oktet lagano uveo u početak svirke sa ''Neka cijeli svijet'' (ncos) s kojom su svi oni raštrkani po malom pogonu osjetila usmjerili ravno prema njima i jednostavno se stopili s masom. Cinkuši su ipak velemajstori koji točno znaju kako postaviti stvari i nastavak slijedi s nabrijanom ''Grad se beli''. Raja je jedva dočekala da se mrdne uz neki ritam pa i ja počeh uživati u blagodatima kojima su nas sipali. Oni su se, iako onako ograničeni slobodnim prostorom, doimali poprilično živima a kako su već u prvih pet ili 6 pjesama ispreskakali skoro dva puta preko njihova tri studijska albuma, dalo se naslutiti da se kraj nastupu ne bliži skoro jer bilo je očito da šibaju po cijelom opusu, navođeni samo svojom intuiciom i iskustvom. S obzirom da im je postava bila pojačana trombonistom Nikolom Santro i usnoharmonikašem Krešom Oremušom, Mali pogon je ovu večer brujao od melodija. I taman kad mi se do nosnica došuljao fini cvjetni miris svježe oprane ženske kose a zaklopljene oči u duetu s opojnim mirisom ugledala jednu drugu idiličnu sliku, u mene se zaletio goli znojni lik. Pojavila su se odma dva ili tri pratioca koja su valjda pokušavali pogati ili nekaj slično tome, no kako nikoga nisu baš previše zanimali, a i valjda su skužili da im se ljudi miču s puta s pogledom ''odjebi od mene'', smirili su se nakon nekog vremena. Kako je svirka odmicala, Cinkuši su i dalje svirali stvari na preskokce no kako je početni adrenalin splasnuo, osjetilo se kako se publika skupa s njima stopila s onim što je izlazilo iz njihovih instrumenata i glasova. Kasnije kad sam krenuo okinuti koju sliku, zamjetio sam na set listi pjesmu ''Došli smo rano'' koje se ne sjećam jer sam kratko bio i u prostoru ispred garderobe a koje za sad na albumima nije bilo pa je s obzirom na to da se našla na listi možda možemo očekivati na nekom od njihovih budućih izdanja. No pitanje je dal razmišljaju oni u opće o tome s obzirom na njihov tempo izdavanja albuma što u prosjeku znači cca. svakih 5 godina i na to da su nedavno izdali live ''Uživanciju'' koja zaokružuje dosadašnji rad sastava. Kako god, ovako pojačani Cinkuši su svojim reinkarnacijama starih pjesama publici pružili ono po što su došli. Cinkuše se sluša s dušom. Nisu oni za sirovost ili neke ekstreme. Oni su spojili blato i mulj, maglu sa polja i veselje seljaka, skupa sa svime što se na etno zvukovlje i rifove gitare može nakačiti. Od jazz bubnjeva, violina koje su se odlično nadopunjavale, usne harmonike, trombona, gitara, kontrabasa i mandoline i pretvorili u nešto što je radi glazbe zanimljivo nama običnim smrtnicima koji se rađamo i umiremo na asfaltu i na neke stvari smo odavno zaboravili. Cinkuši su u svojoj glazbi zatočili moment koji će ostati takav i onda kad će ta slika, nekim (ne)sretnicima još uvijek realnost, biti potpuno isčezla i zaboravljena. Lako je snimiti cd u studiju i zvučati veličanstveno no drugo je kad to sve u živo zvuči još punije, emotivnije, i puno glasnije nego inače. Oni svoju misiju ispunjavaju svaki put iznova, na svakom koncertu, i to je svaki put razlog zašto su njihove svirke uvijek prave poslastice. Oni koji to nisu skužili u subotu, palac dole. Cinkušima uvijek gore! Živeli!

mario m. // 21/03/2012

> vidi sve fotke // see all photos