Dečki dobro zvuče uživo, ali - žele li nastaviti smjerom ka izvrsnim tezgarošima - trebali bi poraditi na komunikaciji s publikom i usmjeriti repertoar prema više plesnoj glazbi.

Odlučio sam provjeriti kako izgledaju i zvuče te rock večeri u Saxu tijekom kojih Sane svira uživo potaknut odličnim videom tog trojca na YouTubeu, u kojem razvaljuju Adelinu "Someone Like You" bez puno pardona.

Svidjelo mi se što su tu pjesmu vrlo uspješno prebacili u muški rod - pod čime ne mislim samo na promjene u tekstu, već i posvojili u aranžmanskom, ali i emotivnom smislu, obilježivši ju vlastitiom ogoljenom sirovišću bez imalo kompleksa i strahopoštovanja prema megahitu.

To je obećavalo. S obzirom na dugu povijest, moglo se pretpostaviti da je riječ o bendu koji ne prepušta slučaju pojedinosti poput dobrog vladanja instrumentima, uvježbanosti i dobrog zvuka, tako da je to bio minimum koji sam od njih očekivao.

No, dalo se naslutiti da bi dečki iz Sanea mogli ići i korak dalje od pukog tezgarenja, prema domeni u kojoj se ne sviraju obrade, već pjesme reinterpretiraju, uklapaju u vlastiti izričaj i viziju svijeta, pa i iz spajanja raznovrsnih elemenata iznjedre nešto posve novo.

Najpoznatiji primjer takvog puta vjerojatno su The Beatles, koje je gola tezga po hamburškim klubovima pročistila i izbrusila do te mjere da su se do povratka u Liverpool preobrazili u do danas nenadmašen izdanak popularne glazbe.

Na žalost, nakon što sam ih poslušao uživo, ne čini mi se da su Sane krenuli tom stazom.

Svirka je krenula oko 11. Bila je podijeljena u dva seta. Nemalo me iznenadilo što su najjače adute - uz spomenutu Adele, tu je i obrada "Ja bih preživio" Dine Dvornika - ostavili za kraj prvog, umjesto drugog dijela. No, dobro. Poslušavši sve, ne mogu reći da bi drukčiji raspored ozbiljnije promijenio dojam.

Svirački i pjevački, sve je bilo na mjestu. Momci su dobro utegnuti i fino se nadopunjuju u formi tria. Ništa spektakularno, ali dojam koji su ostavili bio je i više nego solidan. Znaju stvoriti dobar štimung i podići publiku na noge. Činilo se da ih dobar dio ekipe okupljene te večeri u Saxu dobro poznaje te da znaju što mogu očekivati.

Sane gotovo sve što sviraju provlače kroz jak filter, formiran negdje '90-tih godina prošlog stoljeća, u vrijeme dok su zemljom carevali grunge i srodni mu muzički žanrovi i podžanrovi. To znači da ćete čuti, recimo, Lennonovu "Imagine" ili "I Will Always Love You" Whitney Houston u aranžmanu za koji bi se odlučili, recimo, Pearl Jam.

Volite li takvu vrst mjuze, to može biti zabavno, pa na trenutke čak i intrigantno. Ali, protegne li se na cijelu večer, postane jednolično i pomalo dosadi.

Naročito kad se na to nalijepi debilna komunikacija s publikom, kojoj se bubnjar Stjepan Krznarić - bez očitog povoda i razloga - svako malo obraćao s "ljubice" i "miceki". Majstore, ako nemaš nešto pametno i duhovito za reći, bolje šuti i sviraj. Nikog, ali zbilja nikog ne zanima volite li vi u bendu gay touch ili group hug.

Od grunge obrasca malo su se odmakli u obradi "Beat It" Michaela Jacksona. Otišli su u reggae, i to je super sjelo.

Da sam na njihovom mjestu, više bih istraživao u tom smjeru. Točnije, više bih na živim nastupima kakav je bio ovaj u Saxu svirao reggae, ska, pa i funk. Plesnu glazbu s jakim bas dionicama, koja će publiku nakon tri runde za šankom natjerati na cjelovečernji mrdoguz, s poželjnim totalnim raspašojem na kraju.

Zanimljiv mi je bio i izlet koji su napravili s "Teardrop" Massive Attacka, iako u njihovim setovima ne vidim puno prostora za još takvih eksperimenata. Odlično zvuči, ali spusti raspoloženje više no što je dobro.

Ono što im nije trebalo bila je obrada Magazinove "Sve bi seke ljubile mornare". Ne, ne i ne. Fuj. Čak ni kao ironično sprdanje, čak ni u žestokom izdanju. Cajkama nije mjesto u takvom repertoaru. Nemojte to više raditi.

siro // 12/03/2012