Sedam vidljivih godina djelovanja i nešto manje u sjeni undergrounda kao demo bend, po njima samima je bio više nego dovoljno dugačak period koji im je pokazao koliko je vrijedio njihov rad. Ispočetka hvaljeni i dočekivani s velikim nadanjima, kasnije gotovo omalovažavani i kamenovani od dobrog dijela kritike, odlučili su definitivno staviti ključ u bravu i oprostiti se sa svojom publikom u trenutku kada su se našli na vrhuncu kreativnosti sa posljednjim, četvrtim studijskim albumom "Svijet je lijep". Ne sjećam se da je itko u povijesti r'n'r-a učinio ovakav potez kada ima odličan aktualan album, friško objavljen prije 6-7 mjeseci, koji praktički još nije niti zaživio unatoč nekolicini izbačenih singlova. Običaj je da se pričeka barem cijela sezona, da se singlovi i pjesme izvrte na radiju, zatim se onda napravi turneja i koliko-toliko ubere neka 'pinka', pa se tek onda prilazi razlazu kojeg u principu uvijek uzrokuju nesuglasice, svađe ili razmimoilaženje u idejama. Međutim, Ramirez se razilaze praktički samo zbog jednog osnovnog razloga - nisu uspjeli u naumu da postanu veliki bend. Ili barem osrednje veliki koji bi u Zagrebu okupio tisuću ljudi na solo koncertu. Možda nisu bili dovoljno uporni i tvrdoglavi ko' recimo Vatra ili Kawasaki 3P, možda su bili suviše pošteni u ovom nemilosrdnom biznisu i nisu se gurali i laktarili na sve strane održavavši tek 3-4 koncerta godišnje, a možda su usljed svih negativnih kritika s vremenom izgubili volju da održavaju bend pribojavavši se da ne padnu u onu nezahvalnu situaciju kada život vegetira 'na aparatima', onako za krug porodice, rodbinu i susjede, što se desilo mnogim hrvatskim bendovima za koje gotovo više niti ne znamo da li postoje (En Face, Mone, Detour, Stampedo, Bastardz, Fali V, Big White Elephant, Messerschmit, Osmi putnik, Grad...). A mišljenja sam da momci nisu imali dovoljno strpljenja. Neki svjetski bendovi su tek sa šestim - sedmim - osmim albumom postali 'veliki', primjerice Simple Minds, R.E.M., Sonic Youth... i svi su prolazili slične kalvarije, na ovaj ili onaj način, nije bitno.

Veliki pogon Tvornice kulture bio je prepolovljen ogromnim zastorom (nije bilo tribina), ali je zato bio dupke krcat. Kako se ulazilo sa sporednog, tj. Malog pogona, red za čekanje na garderobu je otegnuo početak svirke za dobrih sat vremena. Svirka je startala u 22.20 h, a kako se nije imalo gdje sjesti, samo tek eventualno na nekom čošku dvorane podbočiti, u nekoliko navrata sam izlazio napolje i vidio nekolicinu ljudi da su se muvali u potrazi za kartom viška po predprodajnoj cijeni. Ma nemoj mi reći, ali ima i toga. Neki tipovi su čak mislili da će ovo možda biti eventualni fijasko, pa će ljudi bojkotirati koncert i karte bacati u smeće; htjeli su od manje grupice kupiti karte po 20 kuna. Svašta...

Kao što rekoh, svirka je startala (prvo je s razglasa puštena Sinatrina "My way"), no svi ljudi još uvijek nisu uspjeli ući u dvoranu jer je red na garderobi bio stvarno dugačak. Čitav Mali pogon je bila čekaonica, pa su neki prve skladbe "Ti i ja" i "Barcelona" morali odslušati odande. Naposljetku, nakon toliko čekanja, javlja ekipa sa garderobe da nema više slobodnih mjesta i da preostali ljudi moraju ući u dvoranu sa svojim jaknama, kaputima, bundama, ogrtačima... Tako sam i ja čitav koncert proboravio ogrnut debelom zimskom jaknom, ali koga ga sad briga za to...

A unutra doslovce čovjek na čovjeku. Do šanka se nije moglo doći; čekao sam dobrih petnaestak minuta i na koncu odustao ponukan iskustvom sa garderobe. Jedva sam se uspio progurati kroz onu gomilu na drugi kraj dvorane gdje je bio otvoren i onaj manji šank. E, tu je bilo nešto više mjesta. I da ne duljim, po slobodnoj procjeni, moglo se i bez onog velikog zastora koji je raspolovio dvoranu jer se na koncert uspjelo nagurati nekih 500-600 ljudi. A možda i više. Dojam bi bila možda poluprazna dvorana ili onako od oka, ugodno popunjena, no barem ne bi bila ovakva gužva... Ramirez su prvi set opalili najžešće stvari, a tempo su spustili sa "Čudno je biti tu", skladbom s njihovog debija iz 2004. kada su održali prvi koncert u KSET-u i započeli juriš ka prvoj ligi hrvatskog rocka. Bend se već na ovom uvodnom dijelu večerašnjeg nastupa pokazao potpuno spremnim da će iz gušta opaliti rafal i završni plotun za oproštaj od karijere, pa su odmah usljedili hitovi "Učini nešto danas" i još uvijek nedovoljno afirmirani "Berlin" sa posljednjeg albuma kojem je ovo, koliko sam upućen, praktički bila i jedina prava promocija uživo. Ako ništa drugo, barem su album na ovom koncertu dobro prorešetali izvevši s njega ukupno 9 pjesama, te prema mojem osobnom dojmu, publika ga još uvijek nije dovoljno upila. Neke skladbe su otkrili tek večeras kao potencijalne hitove, osobito režavi posljednji singl "Zbog nas" u maniru TV On The Radio i rasplesani dance-rock "Da li me voli". Baš me interesiralo kako će izvesti sve one elektronske sekvence i synth harmonije budući da nisu imali nikakvog klavijaturista. Primijetio sam da je taj zadatak odrađivao bubnjar Goran Leka koji je imao neki specijalni uređaj, sampler ili nešto slično sa svoje desne strane kojeg je uključivao u pauzama između skladbi. Fino je to zvučalo i ponekad se nije moglo razabrati što dopire sa tog uređaja budući da su i basist Tomislav Šušak i gitarist Saša Jungić izmjenjivali neke efekte sa svojim pedalama s kojima postižu slične elektronske zvukove.

U maniru velikog benda, koncert su nastavili sa meni ponajboljim komadom u karijeri, pjesmom "Od svjetla i ptica" u kojoj im se pojavio specijalni gost - Ivan Dečak (frontmen Vatre) na vokalu, a kasnije im se u "Copy/ paste" pridružio također član Vatre, gitarist Robert Kelemen. U pridodanom medleyu nafilali su obradu Bon Jovija "Livin' on a prayer" koja je odjeknula iznenađujuće, onako s dobrom dozom ironije za finiš karijere.

Od gostiju, na pozornici im se pridružio i Stipe Mađor, trubač Hladnog Piva, pa su izveli kraći set laganica i akustičnih pjesama, da bi finale zvaničnog dijela koncerta uokvirili sa dvije nove skladbe "Spašen" i "Nedodirljiv", te četiri velika hita koje je skandirala cijela dvorana - "Sedam", "1:1", "Sve je ok" i "Loš". Tada se lijepo moglo uočiti da su Ramirez uistinu bili bend predodređen za velike dvorane, skandiranja i gromoglasne arije, no desilo im se to što im se desilo. Kritika ih je sasjekla i nije im dozvolila da se razmašu, a ja sam ostao dojma da su mnogima smetali. Kao da im se tijekom karijere davalo do znanja kako oni nemaju šta tražiti u konkurenciji sa Let 3, Hladnim Pivom, Pipsima, Majkama, The Beat Fleet, Urbanom i Edo Majkom koji odreda pune velike dvorane. Ne znam točan razlog, ali nekako se čini da su fakat bili mnogima trn u oku. U situaciji kada je sve otišlo dođavola, kada klinci radije idu na cajke i zabavnjake, kada se cd-ovi više skoro niti ne prodaju, a rock nam je spao u kategoriju stare krame glomaznog otpada za reciklažu poput Parnog valjka i Prljavog kazališta, podmetanje kajla bilo kojem ambicioznom rock bendu, meni kao strastvenom diskofilu i glazbenom kritičaru je neshvatljivo. Od Ramireza, kao glavnog lučonoše suvremenog indie-rocka u Hrvatskoj, pa i u regionu, mnogi su mogli naći svoju korist: i dvorane, i glazbena industrija, i pivovare, i ljudi zaposleni u ugostiteljskim sektorima, a na koncu i cijela infrastruktura koja je povezana sa rock svirkama i pripadajućim marketingom. Mišljenja sam da je ovaj bend trebalo podržavati jer je imao sve komercijalne osnove i uvjete za visoke standarde. Još kada k tome dodamo ono najbitnije - publiku koja je znatno drugačijeg profila od publike Majki ili The Beat Fleet, te kada vidite te mlade ljude, dečke i lijepe djevojke, fino uređene i našminkane, napaljene na Franz Ferdinand, Editors, Arcade Fire, The National i slične izvođače, neoprostiva je šteta što Ramirez više neće raditi. Više nećemo imati svojeg konja u tom fahu i svi ovi mladi ljudi od kojih je većina dobro situirana i zaposlena, svoj novac će ostavljati tamo nekoj novoj akviziciji. To jest, hoću reći da svi oni koji su negativno rogoborili i rozgali štošta protiv Ramireza nisu razmišljali ekonomski i marketinški, onosno, ponavljam, 'nekome' su zaista smetali. Neshvatljivo... Kao prilog tome valja navesti da je na koncert došla i publika iz Beograda, Srbije, te i iz BiH. Da je bilo onako kako je frontmen Aljoša zamislio, Ramirez su se s vremenom trebali pretvoriti u veliki bend stadionskih razmjera jer je pisao upravo takve himnične pjesme koje krase karijeru veličina poput U2, R.E.M., Bowiea, Radiohead, Muse i sličnih. A to su bile sjajne stvari koje je trebalo medijski gurati; umjesto toga dobili smo Toni Cetinskog i Željka Joksimovića u Areni, Thompsona na Maksimiru, Halida Bešlića u Ciboni i još cijeli serijal estradnih zvijezda o kojima kritika i nema neko osobito mišljenje, ali tko njih pita kad industrija zadovoljno trlja ruke. Nemam ništa protiv, svatko voli ono što voli, a ovakav, kako su ga mnogi znali pogrdno nazvati 'tamo neki šminkerski bend' zbog Aljošine karizme, imao je svoje mjesto za dobro ciljanu publiku koja ne ugrožava ničiji integritet, a štoviše, nikome nije niti nekakva konkurencija.

Što god negativno mislili o Ramirez s ciljem da ih se degradira i omalovaži, ja mislim upravo suprotno. Ostati će u mom srcu kao jedan od najsenzualnijih hrvatskih bendova 21. stoljeća koji je pjevao o ljubavi i emocijama, imao je strasti, iskrenosti i uzbudljive pjesme koje luče adrenalin, te četiri odlična albuma i jedan od najkorektnijih odnosa u čitavom domaćem show-bizu. Naravno, i sjajne video-spotove, temperamentne koncerte razrađene u detalje, definitivno izgrađen suvremeni stil, te svu ljepotu koju jedan moderan rock bend treba imati.

I onda, na bisu je zavladala katarza kada su izveli "Iste cipele". E, pa ako tada nikome nije bilo jasno od onih negativnih kritičara što su Ramirez, onda im nikada niti neće biti jasno. A takvih, koliko sam primijetio, na koncertu nije niti bilo. Mogla se vidjeti i poneka suza u oku, a daleko od toga nije niti bio Aljoša kada je u uvodu posljednje večerašnje pjesme "Žene su lijepe kad plaču", inače i posljednje s posljednjeg albuma, na pozornicu doveo sve ljude koji su nešto značajno pridonjeli bendu. Zaboravio sam reći da je pjesmu "Loš (treća)" na početku bisa odsvirao njihov nekadašnji basist Ozren Ratković... Oprostite, ali zanio sam se tokom koncerta neprekidno razmišljajući kako se nesretna sudbina okomila na njih. Ostati će kao krasna pljuska našem šou-biznisu koji je imao domaću inačicu kurentnog svjetskog zvuka i stila samo ga nije znao ili nije htio prepoznati i gurati.

No, priča o Ramirez možda tek sad počinje kada su postali prošlost. S glazbom se ne opraštaju; Saša radi solo album, Tomislav je član Kino Kluba, a Aljoša ima svoj solo projekt Pavel. A Ramirez će tek otkrivati mladi ljudi kojima mediji nisu skrenuli pažnju na njihovo postojanje. Ne bih se uopće čudio da ih za tko zna koliko godina ili decenija revitalizira neka nova generacija poput one otprije 7-8 godina koja je otkrila EKV i svu draž nekadašnjeg jugoslavenskog novog vala.

horvi // 28/11/2011