Prvi pravi kišni dan ove jeseni i to baš kad se trebalo dogoditi razbijanje mozgova. Druga loša vijest je da Stonebride zbog više sile nisu mogli nastupiti. Ništa zato, to su domaći dečki i vjerujem da se u ovom slučaju radi samo o odgodi te da će se brzo odužiti. Kao zamjena su uletili francuzi Dure-Mere iz Montpelliera. Oni su nastupili prvi. Radi se od experimentalnom elektro trojcu na bubnjevima, gitari i harmonici/efektima. U svom kratkom setu pružili su nam uvid u svoju instrumentalnu viziju francuske šansone vođene prepoznatljivim zvukom harmonike uz povremena ritmička ubrzanja i ispade agresivnosti, nešto kao Yann Tiersen uz dodatak beatova ili beogradski Vrooom! dok još nisu potpuno prešli na elektroniku na zadnjem albumu. Nakon njih su nastupili berlinski Neume. Oni sviraju uglavnom instrumentalnu varijantu noise-rocka tipa Jesus lizard ili naših upokojenih Regoč isprekidanu povremenim vriskovima tipa 'Let's go' ili 'Fuck you'. Tokom nastupa gitarist Tim je bio vidljivo nezadovoljan zvukovima koji su izlazili iz gitare i ne krivim ga jer je zvuk gitare bio dosta prigušen čime se oduzelo dobar dio snage koju je zvuk gitare trebao prenijeti publici dok je bubnjar (isto) Tim bio manje nego zainteresiran za bilo kakav veći doseg od monotonog držanja ritma, inače mi to ne smeta, ali u ovakvom tipu muzike, pogotovo kad su samo dva instrumenta u igri, očekivao sam malo više promjena ritma, čisto kao nekakav logični slijed glazbenog pravca kojeg su odabrali. Nakon njihovih pola sata, pozornica se počela namještati za jedine domaće predstavnike Seven that spells. Ovaj put su se odlučili za monaški outfit, lako bi ih se zamijenilo za Sunn o))). Iako su izašli na pozornicu sa namjerom da uskrsnu krautrock, meni se nekako više činilo da namjeravaju uskrsnuti King Crimson tamo iz faze Lark's tongue in aspic nego ritmička istraživanja Holgera Czukaya i ostalih. Iako sam album kojeg su promovirali The death and resurrection of krautrock: AUM u određenoj mjeri zvuči kao što bi tadašnji krautrockeri zvučali da danas snime album (pogotovo pjesme Zero i Rock ist krieg), 7TS su se odlučili za sigurnu varijantu te svoj kratki nastup sastavili od dobro poznatih starijih stvari dok sam sa novog albuma prepoznao samo Aum. Nije zgorega spomenuti kako su opet promijenili postavu, ovaj put se promijenio bubnjar, ali to nije nimalo umanjilo kvalitetu svirke koja je po običaju bila vrhunska sa pristojnom dozom zajebancije. Ritam je mljeo sve pred sobom, a gitara Nike Potočnjaka je usmjeravala energiju tamo gdje je trebala ići. Na njihovom nastupu se okupilo najviše ljudi te se stekao dojam da je većina ekipe stigla samo zbog njih unatoč više nego nepovoljnim vremenskim uvjetima. Nakon krautrocka iz 23. stoljeća, uslijedio je blagi povratak u prošlost, berlinski Rotor je zaturirao, još jedni povratnici, premijerni nastup su imali na Up in smoke festivalu. Ono što je odmah upalo u oči je osjetan pad brojnosti posjetitelja što i nije čudno pošto je već prošla ponoć. Ne bih htio rangirati, ali po posjećenosti, Rotor su definitivno gubitnici. Navedeno ih nije sprječilo da daju sve od sebe na pozornici. Njihov zvuk me najviše podsjeća na Tool bez vokala, pogotovo zbog stalnih promjena u ritmu. Osjeća se i utjecaj proto-stoner bendova tipa Sir Lord Baltimore, Leafhound i Primevil. Iako se radi o instrumentalnoj glazbi, nije došlo do zamora ušiju već je kako je nastup odmicao postajalo sve zanimljivije vidjeti kuda će nas njemačka mašina odvesti. Zvuk je ovaj put bio savršeno posložen, ritam je mljeo, a gitara je laserskom preciznošću pogađala sva prava mjesta. Nakon putovanja njemačkim autocestama, bilo je vrijeme za malo dalekoistočnog dosezanja nirvane. Osnovani daleke 1995.g. kao neformalna skupina muzičara pod izravnim utjecajem Daevida Allena i njegovih Gong predvođena gitaristom Kawabatom Makotom (s njim su 7TS snimili album Men from Dystopia iz 2007.g.) Acid Mothers Temple & the Melting Paraiso U.F.O. su prošli put od običnih montažera zvuka pa do ultimativne globalne psihodelične megasile. Suočavajući se sa bendom takvog značaja i snage, ali i dosta velike diskografije (par desetaka albuma računajući sve ogranke AMT), nisam znao što točno očekivati. Ubrzo nakon početka svirke sam shvatio da bilo kakvo poznavanje diskografije jednostavno ne pomaže budući se nastup sastojao od dvije pjesme koje su skoro u potpunosti improvizirane. Dok bi se prva mogla ubaciti u neku svemirsku psihodeliju (prvenstveno zbog električnih efekata Higashi Hiroshi-ja), druga je potpuni monolit sastavljen od živog zida buke koja traje više od pola sata koja se sastoji od ponavljanja istih tonova uz postepeno pojačavanje do krešenda i tako par puta s tim da se nakon završetka jedne dionice mijenja osnovna melodija koja se opet ponavlja i tako u krug. Osim naravno Gonga, zvukovno me još ponajviše podsjećaju na njihove sunarodnjake Mono upravo zbog tih krešenda i zgusnutog zvuka gitara koji ponekad vuče čak i na noise, pogotovo na kraju kada je Kawabata svirao gitaru sa svih djelovima tijela. Dobar dio publike koji je otišao sa Rotora se vratio na ATM da vidi o čemu se tu radi i čemu takav hype. Nadam se da su dobili odgovor na pitanje, znam da ja jesam. Sve u svemu prvi Brainbangers ball je bio uspješan, još da su bili Stonebride, bilo bi još bolje, ali ni Dure-mere nisu bili loši. Jedina zamjerka bi išla kratkoći nastupa što je bila nužnost zbog količine bendova i ograničenog vremena.

U ovom slučaju se radi o bendovima koji bi lagano svaki mogli odsvirati setove od par sati dok su ovdje bili ograničeni na 30-45 minuta, šteta. Nadajmo se da ćemo sve njih vidjeti u samostalnim nastupima kada će pokazati svu raskoš svog talenta. Uz već navedeni Up in smoke i Louder than life, još jedan uspješan bučni festival. Nadajmo se da će zaživjeti.

tomislav // 22/10/2011

> vidi sve fotke // see all photos