Biti ću izravan i potpisati kako su mi najdraži oni koji ograđuju kutove koje drži žena - kraljica svake normalne kuće, dok kao potpunu suprotnost volim negirati, nažalost ne tek metaforičke, one podignute kao znak mržnje, netrpeljivosti, isključivosti i zazora, evo betoniranih u granicama Lijepe Naše u trenucima završetka prve kalendarske četvrtine 21. stoljeća.
Stoga kada i dođu takve situacije, ne libimo se i sami izgraditi jedan kao granicu ljudskoj negativnosti, takav odgovor bi bio jednak betonskoj konstrukciji koja vraća svo loše u lice onima koji to upućuju.
No van metaforičkih, zidovi opipljive strukture znače svojinu, opet granicu, često i zaštitu; svima su nam poznati svjetski značajni bedemi Kineskog zida, zatim jeruzalemskog Zida plača, ili npr. terasasti zidovi Machu Picchua, a zadnjih nekoliko desetljeća svjetskim turističkim fenomenima pridružile su se i dubrovačke zidine, podignute zbog opasnosti od prodora Mlečana (građene od 13. do 17. stoljeća), da bi iz istog razloga visoke bedeme sagradili i u Stonu (također za vrijeme Dubrovačke Republike), neophodne za obranu naše južne solane.
Gradili su i pjevači, te svirački prvaci, mahom uspjelim materijalima.

WALLS COME TUMBLING DOWN - The Style Council (1985)

Paul Weller je 1982. raspustio The Jam, promijenio frizuru i mod sound, estetiku i oblačenje, ali i sa Talbotom kroz Style Council, nastavio je putovanje glavnom cestom glazbene povijesti (ne samo) Otoka, donijevši novovalom energijom smisleni i ukusni pop komfor naelektriziran soul konfetima (ploča Our Favourite Shop iz 1985e) - šaren, rasplesan i nadasve kvalitetan.
Afirmativna kretanja singla Walls Come Tumbling Down uprizorila su tako vremešnu soul glazbu u novonastalim okvirima a la Weller, čiji vokal tretira melodiju posve prijateljski, brass linije, klavir i ritam svijetle i otvaraju prostor ukupno pozitivnoj retorici sastava, a autora i nadalje zadržava na pravom kursu sa kojega neće skrenuti do dana današnjega.

"You see things can change
Walls can come tumbling down"



ZID - Ekatarina Velika (1987)

Jedan od dojmljivijih trenutaka beogradskog sastava crne karme, ne samo na albumu na kojem je uvrštena, pjesma je Zid (Ljubav, 1987), artističko opredjeljenje ne na prvu tamnih značajki, no zadubimo li se konkretnije u melodiju, detektirati ćemo romantičarski, ali i gotički pristup Margitinih synth aranžmana naglašenih akromatskim korom na krilima produkcije Australca Theodorea Yannija i premda je mnogima izbor akustične gitare Milana Mladenovića iznenađenje, ona je uz kuštrav bubanj Žike Todorovića sasvim u službi melodije kojoj kritika ne ističe dubinu, a sazdana je između ostalog i Milanovim molbama, baš dubokim i opterećenim.

"Poljubi prvo one nesrećne
Pa onda smiri one nemirne"

Pogotovo druga strofa ocrtava izdašno polomljenu autorovu svijest ("...iz crnog mrtvog praznog mrtvila..."), ali niti tu nema prepreka osigurati numeri boravak među bedemima ponajboljih dosega kasnih 80ih - sastav izuzetnih umjetničkih atributa posjedovao je (toliku) strast, luč i individualnu bol velikih jedinica, što i nije moglo donijeti nego ovakve pakete emocija, ma kako oblačno one obučene bile.

"Zajaši vetar prema brdima
U brdu kamen, so u nedrima"

WALLS - Kings Of Leon (2016)

Tri brata Followill i rođak im Matthew, iako mi najdraži iz vremena dok su prašili Molly's Chambers garažne riffove, ovdje duboko već u dvije tisućitima i popularni toliko da pune stadione, pritisnuti pak (prvenstveno autor Caleb) urušenim temeljima ljubavne veze, smjestili su navedenu tematiku u pjesmu istovjetnu nazivu sedmog studijskog albuma grupe (Walls, 2016), te springsteenovski mirno secirali emocije u posljednjim minutama uratka koji te intimne osjećaje ne kupuje, ali ih treba.
Akronim WALLS (We All Love Love Songs) zapravo otkriva mnogo - dečki na ovoj ploči njeguju odavno oprobani i dobitni pristup, ali se i ne ustručavaju ići ka slušateljstvu otvorena srca i kroz devet brojeva, uspinjanja i padanja, sretnih i tugaljvih, najčešće srednjestrujaških rock (rjeđe indie) trenutaka, stižemo do naslovljene, desete i posljednje postaje, sa akustičnom gitarom, klavirom i Calebovim vokalom, te nam je svima koji smo bili tu gdje je on sa emocijama i stihovima, lako razumjeti njegovu ranu. Pa ipak, njegova je sreća da ima glazbu na svojoj strani, a veću utjehu i bolju terapiju čovjek do danas nije otkrio.

"I'm just here to fight the fire
Oh a man ain't a man 'less he has desire"

CLIMBING UP THE WALLS - Radiohead (1997)

Generali čije bitke i glazbeni ogledi čine ogromnu razliku, nakon dva odlična albuma, Pablo Honey (1993) i The Bands (1995), počastili su svijet, vrijeme i zrak koji udišemo remek-djelom pristiglim iz budućnosti, pločom OK Computer (1997).
Uradak bez loše točke, ispodprosječnog aranžmana, škakljivog tona i ideje, zrcali godinu objavljivanja, pored svih fantastičnih djela kolega iz branše (Björk, Cave, Blur, Prodigy, Buena Vista Social Club...) ipak tek u svojem i u pravcu Massive Attacka (Mezzanine); Climbing Up The Walls se, okružena silnim nevjerojatnim pjesmama, nije probila u prvi plan glazbenih dragulja, iako je i sama toliko vrijedna.
Ne možete li je se sjetiti, evo tek natuknica pa uživajte u slušanju - Greenwood i York briljiraju sa svim studijskim suplementima, nalaze genijalna rješenja artističkim gitarama i klavijaturama, stringsi, bubanj i zvukovlje kao izvučeno iz Enoove baze upravo se uspinju zidom melodije koja putuje mračnom stranom Thomove psihe koja ga na koncu natjera i na vrisak.
Dečki su postavili izazov preda se, ustvari i obavezu, potrebu, pronaći bolje verzije svojih glazbenih bića i naciljali su rezultat povijesno senzacionalan - naravno, ravno u sridu!

WALL OF GLASS - Liam Gallagher (2017)

Nakon raspada Oasisa, te uoči premijernog solo pojavljivanja mlađeg brata Gallagher, nametale su se sumnje i množili upitnici oko samostalnog glazbenog puta popularnog pjevača. A Liam je odgovorio uvjerljivo, glasno, prilično arogantno kao i obično, no ideju i izvedbu zaključio je vrlo uspješnom prodajom bez ogromnog hypea nošenog starom slavom.
Bratec Noel je do 2017. sa svojim High Flying Birdsima objavio već dva vrlo dobra albuma, dok se Liam sa Beady Eyeom baš i nije proslavio, no u listopadu spomenute godine svjetlo dana je ugledala ploča As You Were i konačno su stvari sjele na svoje mjesto - Gallagherov vokal vratio je staru formu, a nakloniti se imao sjajnom Gregu Kurstinu koji je odsvirao sve instrumente, producirao, te je većinski autorski vlasnik snimljenog materijala (Wall Of Glass) koji nije mogao nego ići u pravcu uspjeha, budući je Greg melodiju podigao iznad zida širokim, glamuroznim zvukom sa smečevima dobitnih gitara, basom i usnom harmonikom koji ne lebde, nego grade i svim silnim klavijaturama u njedrima pjesme, a ne na njezinim rubovima.
Britanija je ponovno živnula, dosegnuta je platinasta naklada, a brat Noel je mjesec dana nakon Liamove ploče objavio još bolji album (Who Built The Moon) - rukavice su i dalje nastavili bacati, povremeno i blato jedan prema drugome, što je zapravo potvrda kako uz nesložnu braću vrlo lako zaboravite na dosadu.

ANOTHER BRICK IN THE WALL, PT. 2 - Pink Floyd (1979)

Najpopularniji zid popularne glazbe autorski gotovo u cijelosti potpisuje Roger Waters. Koncept objavljen na zalazu 70ih masivno je, intimno i polikromatski složeno prog-rock ostvarenje izuzetnih trenutaka, unikatnog skripta i artikulacije, sa bandovim najvećim hitom čiji početni stih ("We don't need no education"), mislim, zna velika većina žitelja našeg planeta. Ujedno je to numera osovljena na netipičnom stilskom pogonu Gilmourove gitare koja će pjesmu okončati još jednim famoznim solom sa vanserijskim tonskim izborom i soundom nadaleko prepoznatljivim - pjevanje su unisono obavili autor Waters i Dave zahvativši povremeno protestni motiv iz stihova, a što je pojačala i nazočnost dječjeg zbora, vrlo dojmljivo ukalupljenog u najzad i radijski hit izvođača čije će ime naučiti i sasvim slučajni posjetitelji komercijanih i anonimnih melodičnih frekvencija. Sa druge strane, mogu razumjeti i zagrižene Floyd fanove koji ovu stvar baš i ne simpatiziraju, ali joj veličinu i postojanu strukturu ne mogu negirati - svaka cigla tog zida je vrijedna.

CAT ON THE WALL - PJ Harvey (2004)

Glazbena heroina stasala u 90ima svoju je umjetničku putanju nastavila jahati i kroz novi milenij. Svojom raznolikošću me začudna diva alternativnog predznaka u pjesmama kao što je ova, podsjeća na grčke boginje, Zeusove kćeri poput recimo Artemide ili Atene - preuzela je Polly Jean njihov dobar snop mudrosti, intelekta, odvažnosti i energije, te obznanila vlastito poimanje glazbene standardizacije više na vanjskim stijenkama, nego u srži indie/art-rock/alter žanrovskih definiranja (Cat On The Wall). Uspješno se poigravajući sa zvučnim signalima (maglovito efektni bas koji puni skladbu), PJ nam šalje razglednicu dojmljivog krajolika i sadržaja - odsvirala je sve sama i taj proces je potrajao oko dvije godine, no rezultiralo je albumom (Uh Huh Her, 2017) ne toliko nakladno izdašnim poput prethodnika Stories From The City, Stories From The Sea (2000), ali snaga njegova intimističkog, sirovog i direktnog udarca ostaje osjetilno duboko ispod površine.

FLY ON THE WALL - The Jesus Lizard (1994)

Nisam potpuno siguran, ali čini mi se da mi je pažnju na teksaške udarače istovremeno robusnih i estetski privlačnih riffova, skrenuo preminuli brat dragog mi prijatelja - sumnjam da ću ponovno sresti osobu tolike enciklopedijske naslušanosti, kakvu je imao Toni. Sama prilagodba na teškaše sjajno sinkopiranih prijelaza, gdje Denisonove gitare najviše podsjećaju na Gang Of Four (Gill) i Killing Joke (Walker), a znaju povući i na Hüsker Dü ili Black Flag, mjerila se minutama i energija sastava koji cilja ka dobro režiranom trileru, te dobro ugođenom hororu, skače dobitno iz jednog do sljedećeg prizora.
Numera Fly On The Wall premijerno je svirana u njujorškom CBGB klubu i taj je koncert zabilježen live albumom Show (1994), a ista će se kroz posljednju studijsku suradnju sa Steveom Albinijem pridružiti ostalim pjesmama albuma Down objavljenog iste godine.
Buka kakvu volim podiže prašinu udarcima palicama po dignutom fusu i činelama, a sekvence basa i gitare prati glas vrlo nemirnog Davida Yowa kojeg niti možemo, niti želimo slušati u drukčijim vokalnim ulogama. Pa tko voli, nek' izvoli.



OVER THE WALL - Echo & The Bunnymen (1981)

Najuspješnije trenutke proživljavati će dečki iz Liverpoola nekih 4-5 godina od izlaska albuma Heaven Up Here (1981) na kojem svira naslovna, odlična post-punk mantra Over The Wall. Nalazimo tu metode i produkciju istovjetne zvučnim obredima suvremenika iz Simple Mindsa primjerice, ponajviše u stilu i kakvoći vokalne prakse frontmana McCullocha/Kerra, dok se tmasti oblici odličnih bubnjeva i basa ističu koliko i favorizirani razgranati tonovi psihodelične gitare Willa Sergeanta.

Možda možemo stoga pronaći kompromis i bilježiti kako tvorbene jedinice kasnijih popularnih brojeva sa ploča Ocean Rain (1984) i Echo & The Bunnymen (1987), nešto mekšeg ozračja, odnose pobjedu svojom prijemčivošću, no daleko od toga da su superiorne klasičnim mračnim kristalima vjerojatno mi i najdraže skladbe sastava koji je uzburkao struje rijeke Mersey i premda nije uživao popularnost jednih Beatlesa ili Frankie Goes To Hollywood, prilično se primakao kvaliteti prvo spomenutih - očigledno ima nešto posebno u glazbenim vjetrovima sjeverozapada Engleske.

CLOCK ON THE WALL - The Guess Who (1966)

Iako se čini kako se pjevač Burton Cummings bori sa dubokim tonovima već na početku pjesme, zapravo je takvom bojom doprinio upečatljivoj pop-rock psihodeliji kanadskog banda sa otkucavajućim brojem čija vokalna prilika asocira na prljavi diskurs Erica Burdona.
Odlična i odmjerena gitara Randyja Bachmana, ujedno i autora pjesme, efektnim reverbom slijedi melodiju bivajući joj atmosferičan domaćin vrlo sugestivnim aranžerskim trenucima; čak i naslovnica albuma sa fotkom grupe na debeloj grani stabla implicira magličasta događanja, iako se u bržim pjesmama na trećoj ploči It's Time (1966) ocrtava garažni stisak sjevernoameričkih rockera.

Tek će sljedećim albumom (Wheatfield Soul, 1969) osjetiti internacionalni uspjeh odredivši si put klasičnijim rock izričajem, da bi vrh ugledali zgoditkom American Woman (1970); ja sam ipak sasvim zadovoljan zbivanjima iz '66 kada je sat na zidu dao naslutiti da je pravo vrijeme za rock u Winnipegu.

Uz srdačan pozdrav poštovanom čitateljstvu, iskrenim čestitkama povodom skorog Božića, te željama da Vas služi zdravlje, prate ljubav i sreća u glazbeno uzbudljivoj 2026oj, odjavljujem se uoči spisateljske pauze u trajanju od dva, moguće i tri tjedna. Živjeli!

dario b. // 14/12/2025