Dva su kapitalca slijepe osobe unutar teritorija popularne glazbe. Riječ je naravno o Rayu Charlesu i Stevieju Wonderu. Tvrditi kako im je uskraćeno osjetilo vida pojačalo ono drugo,osjetilo sluha, možda bi i bilo ispravno jer je poznato kako gubitak jednog, najčešće istakne izraženije signale kod nekih od preostalih čula.
U jednom od najdražih mi filmova vrlo zanimljive i na trenutke briljantne jugoslovenske kinematografije,Balkanskom Špijunu, pomahnitali i pogubljeni Danilo Bata Stojković,tumačeći naoko organiziranog i skoncentriranog rusofila Iliju Čvorovića,kaže bezrazložno zatočenom podstanaru Jakovljeviću (Bora Todorović) kako sebe ne može vidjeti sa strane. Na njegovu veliku žalost,a na ogromnu sreću svih zahvalnih gledatelja,to je apsolutna istina; kao i činjenica da je nepravda ne biti Stevieju moguće vidjeti nepregledne valove zadovoljne publike pred koji dan u londonskom Hyde Parku.
No na to nažalost nije mogao utjecati,kao niti autori koji su progovarali o ovoj tematici iz različitih kutova. A to su sljedeći.

BLIND - Talking Heads (1988)

Za posljednji studijski uradak osobnih mi njujorških i svjetskih prvaka,angažirana je čitava vojska gostujućih svirača.
Sumirajući ne pretjerano dugo,no uzbudljivo,uspješno i nadahnjujuće bandovo putovanje, album Naked je častan oproštaj sastava u trenucima kada su Tina i Chris već dobrano zabavljeni oko Tom Tom Cluba,a Byrne će nakon zadivljujuće korištenih afro ritmova kroz novovalnu svojinu,proširiti plesne korake ka latino meridijanima.
Osjeti se to već u pjesmi Blind,sa klavirskim orijentacijama iz Afrike ka Brazilu i Kubi,izraženim udaraljkama i friškim puhačima koji unisono gitari određuju funk ritam,dok se Davidov glas izdiže nad sviračkom kupolom samo njemu svojstvenim načinom.
Točka na i fantastičnog sastava neće zaustaviti planet,no dugo će odjekivati standing ovation jednoj veličanstvenoj karijeri.

LOVE IS BLINDNESS - U2 (1991)

Potpuno svjestan koliko je Edge nevjerojatnih gitarskih tema,dionica,pa i lekcija,usadio u šarolike jezgre U2 srebrnine,ovaj bolni solo snajper koji dolazi odvesti melodiju njezinom kraju,svrstavam među pet najdojmljivije odsviranih.
Da,ponovno smo na čarobnom Achtung Baby albumu i posljednjoj stanici nezaboravnog izleta nakon kojega bandu više ništa neće biti isto - premda im je odavna domaći teren postao čitav svijet,uslijediti će turneja koja će gladnim medijskim moćnicima i pet minuta slave (ili jada) žednim uskraćenim umovima,biti predloškom reality show formata,prvima donoseći ogromnu zaradu,a drugima instant zadovoljstvo i čavao u glavu.
I kao što je sjajni literarni uglednik Petar Popović,inače Riječanin,fratar i autor Kuta Gledanja (toplo preporučam svima koji vole dobru glazbu,riječ i misao) napisao: Bog je u detaljima,a kako Love Is Blindness obiluje detaljima,zaključak donesite sami.
Pjesma je to čiji stil,aranžmane,mističnost i stihove jednostavno morate zavoljeti i voljeti; Bono je preuzeo dio Edgeove patnje i otpjevao gotovo savršeno,no završiti moram kako sam i počeo,diveći se bluesu,boli i bujici koja vrišti iz tonova Evansove gitare.



WHEN A BLIND MAN CRIES - Deep Purple (1972)

Kakav je to bio luksuz koji su si mogli priuštiti samo odabrani,da jednu od najljepših balada ikada napisanih,ne stave na album (Machine Head), nego na B-stranu singla Never Before!
Povijest ih ipak nije kaznila jer su sa navedenom pločom postigli ogroman,najveći uspjeh karijere,što je i razumljivo znamo li da na njoj sviraju Smoke On The Water i Highway Star,kao i najdraži mi komad albuma,sjajna Lazy.
Dakle na originalnom vinilnom izdanju iz 1972. spomenute pjesme nema,no cd izdan povodom 25. godišnjice albuma,jedino je ovu molsku skladbu pridodao izvorniku.
Za divno čudo maestro Lord na Hammondu služi (samo ovoga puta) kao harmonijsko zaleđe zajedno sa Paiceom i Gloverom,no zato sva svjetla pozornice ciljaju Gillana i Blackmorea jer fantastični blues vapaj istreniran i emotivan,ulazi pod kožu i tu i ostaje.
Svirka koja vrijedi svake suze.

I'D RATHER GO BLIND - Beth Hart i Joe Bonamassa (2014)

Zanimljivo kako se stvari nekada znaju poklopiti - npr. nikada nisam bio neki ljubitelj niti Beth Hart,a niti Joea Bonamasse,iako moram naglasiti kako su oboje vrsni izvođači,virtuozi,svakako veliki i važni.
Kažem "nisam" ljubitelj,no prepjev klasika Ette James uživo iz Amsterdama u njihovoj izvedbi naprosto oduševljava svaki put iznova.
Prateći bend je odličan,dinamički briljira i rekao bih da su zapravo oslonac i dobar dio razloga zašto smo od Beth i Joea dobili toliko empatičnu,emotivnu i ekstatičnu koncertnu dimenziju pjesme - kalifornijska pjevačica i njujorški blueser te su amsterdamske večeri pronašli neku posebnu vezu,posegnuli u duboko skrivena čula i bacili ih pred publiku,jer njihova soul/blues inačica objedinjuje bonacu i neverin,diže i spušta,razoružava sadržajem i utiskom. Njezin glas je nježan,vatren i valovit,a njegova gitara za solo dionice ima takve postavke,da djeluje poput univerzalnog lijeka za svaku bol i ranu.
Jednostavno prekrasno,posebno i bogomdano!

COULD I'VE BEEN SO BLIND - The Black Crowes (1990)

Braća Robinson znali su ugoditi pravim omjerom Stones ritmike i južnjačke vreline u krvi.
I doista sam sretan što sam ih vidio uživo na djelu,taj je ljubljanski koncert u Tivoliju '97 ispunio sva očekivanja i udario pečat odličnom live sastavu razuzdanog karaktera i sviračke širine.
Primijeti se to i u pjesmi iz naslova koja nosi ostavštinu Richards/Taylor ograda sa bitnim intenzitetom bubanj i bas nosivosti,dok stariji brat Chris za mikrofonom pjeva bluesom opkoračene stihove tipičnim southern naglaskom,a refren je lepršav i pamtljiv,znalački naglašen i melodički lako plovan.
Albumom prvijencem sa početka 90ih postali su dečki novi mezimci američke publike - Shake Your Money Maker vratio je glazbeno poimanje 70ih ponovno u fokus,Rich sa silnim potencijalom darovitog skladatelja će rasti i dominirati,a Chris po uzoru na Jaggera,davno patentiranim izgledom rock zvijezde,na pozornici okretan i živ,no glasa znatno slojevitijeg od uzorovog,nositi će band do neslućenog uspjeha.
I trajati će to jedno solidno vrijeme,sve dok bratska ljubav prestane biti istosmjerna i čvrsta.

(I'M GONNA) CRY MYSELF BLIND - Primal Scream (1994)

Ovako zvuči kada Škoti zađu u vode soul i roots miljea.
Valja napomenuti kako je kritika nakon oduševljenja prethodnom Screamadelicom (1991) sa zvukom nemalo psihodeličnim,mančesterski plesnim i ciljano tripoidnim,album Give Out But Don't Give Up uglavnom posula blatom i negirala mu kvalitetu,sa čime se ni najmanje ne slažem. Slušajući ovu pjesmu primjerice,ne nalazim ništa loše, odbojno,odiozno ili plitko,što im se imputiralo,nego upravo suprotno - stilska posveta Stonesima iz Let It Bleed/Sticky Fingers faze,uz jasan pogled ka američkim južnim krajevima i roots/soul zvukovlju sa gitarama dobro poznatih skala i aranžerskih boja,no ipak prilično britanski intoniranih.
Bobby Gillespie se okušao na više tematskih osmatračnica i sa svake je znao kamo i kako gledati.

NUMBER ONE BLIND - Veruca Salt (1994)

Čikaški alter-rock sastav unutar svojih redova pronašao je fin balans i pjevačko-gitarske uloge igrale su Nina Gordon i Louise Post,dok su nositelji ritma bili dečki Jim Shapiro (bubnjevi) i Steve Lack (bas).
Prekopavajući po naslovima zadane tematike,sasvim mi je slučajno sinuo i ovaj,te iako vrlo solidan debi album American Things sa ovom "slijepom" numerom koja se na više načina referira na Pixies (citiraju Stormy Weather), ostao je i jedini bandov koji sam preslušavao dajući mu i vremena i prostora.
I doista mi se ova pjesma sviđa,Nina pjeva mazno i zavodljivo,na refrenu stiže i Louisein prateći vokal,gitarske teme i ritam vrlo lako će prepoznati svi ljubitelji Pixiesa,distorzirani i bučni refren sa podignutom fus pedalom bubnja udara kontrolirano i snažno,a solo gitarska imaginacija je odlična i ne bi je se postidio niti Joey Santiago.
Odlična žensko-muška suradnja,oba palca gore!

BLINDED BY THE LIGHT - Manfred Mann's Earth Band (1976)

Naravno da je Bossov original odličan,no za ovu verziju sam se odlučio zbog sjajnih klavijatura koje prepjevu daju potpuno drugu dimenziju,svemirsku prog-rock misiju koja završava pretežno artističkim hepiendom.
Rock glazba je kroz 70e godine doživjela mnoge zanimljive podžanrove,a aludirajući na prije navedeni glazbeni koncept, takav format datira još iz 60ih sa albumima Moody Bluesa primjerice,ili na samom zalazu desetljeća odličnom Crimsonovom pločom In The Court Of The Crimson King. Premda je znatno veći broj prilično dosadnih i napornih bandova koji spadaju pod nazivnik takvog usmjerenja, određena gomila kao što su Tool,Zappa,Rush,ali i Pink Floyd sa dvije-tri maestralne progresivne ploče, ostati će zlatnim slovima zabilježeni kao biseri takvih glazbenih definicija.
Nažalost MMEB nisu ni blizu velikim i važnim imenima,ali ugrabili su komad slave na račun originalnog predloška jednog velikana i,priznajem,potpuno pogodili sa aranžerskim dionicama i postigli hit koji će ih zauvijek obilježiti.



I HEARD LOVE IS BLIND - Amy Winehouse (2003)

"Yes,he looked like you
But I heard love is blind"

Ima li zapravo načina opravdati nevjeru?
Amy to ne čini,nego stavlja iskreno priznanje u stihove i pokušavam se sjetiti, no nitko mi ne pada na pamet,da je to napravio na način kao ova sjajna pjevačica.
Imala je glas neusporediv sa bilo čijim,a svjesna njegove snage i kakvoće,dotjerala ga je do savršenstva birajući boju za prigodno vodstvo svake pojedine pjesme,jer ma kako dobro svirački aranžmani u njezinim komadima zvučali,glavnu rolu uvijek igra njezin karakteristični vibrato i savršeno odabrana dinamika.
Album Frank je sjajan album,kao što je i ovdje opjevana nevjera - sirovo,nedotjerano i začinjeno tek gitarom,blagim bubnjevima i povremenim puhačima,ali rezonantna simultanka jazz/soul tonova njezinih glasnica kandidira je za sami vrh najvećih pjevačica svih vremena.
I ona je nažalost skončala u onom nesretnom glazbenom klubu 27.

IMAGINATION BLIND - Dinosaur Jr. (2009)

Priznajem da sam manje naklon stvarima ovog banda,koje ne pjeva J Mascis,ali ipak nešto jasniji i smireniji Barlowov glas ovdje čak i nije loš izbor.
Nalazimo se kod albuma Farm,devetog studijskog ovih sjajnih alternativaca,uživo toliko glasnih da razina buke ostavlja traga još danima nakon koncerta,pa ako to i jest cijena,rado bih je platio još koji put,jer pamtim da mi je nakon zagrebačke svirke zujalo u ušima još neko vrijeme.
Takav zvučni zid im je zaštitni znak,a Mascisa toliko volim da ga svrštavam među 20ak najutjecajnijih gitarista ikada,premda on sam ističe koliko su za njegov stil i zvuk zaslužni Sonic Youth,Green On Red,Dream Syndicate,ali i Black Sabbath,Neil Young,te Caveov Birthday Party. No bombastični feedback i noise distorzija biti će sfera i misao vodilja mnogim bandovima 90ih; Mascis će se sa Louom svađati i miriti,grupu umiroviti i ponovno aktivirati,a jedinstveni gitarski poklič sa Murphom i Louom u zaleđu vrijediti će kao iznimka i pravilo alternativnog rocka,noisea,punka - koji god papirić sa nazivom pravca izvučete,na njemu će pisati ime ovog velikog banda.
Oni nikada nisu tapkali u mjestu.

dario b. // 20/07/2025