Kada su glazbene vedete u naslove svojih pjesama pozicionirali poznate ličnosti ili persone koje su im značajno obilježavale poglavlja u životu,snatrila su tim ipak nešto posebnijim djelima ozračja lišena emotivnih ograda.

Štulić je pjevao o Graciji,Marini,Kipu,Suzy F.,Nele Karajlić je otklonio dvojbe rekavši kako je Hase u Nedjelji ipak Tito,a ne Asim Ferhatović,legendarni nogometaš Sarajeva,Rodov glas i mandolina u Maggie May razgaliti će srca i najsurovijih,dok je Sir Paulova priča o gospođi Eleanor Rigby (napose objašnjenje autora,potražite ga i pročitajte) neuvijena sličica života,koliko tužna,toliko i svakodnevna.

U moru kojim plivaju ribe fantastičnih naslova poput Jumpin' Jack Flash,The Wind Cries Mary,Hey Jude,a mreža ne uhvati primjerice Mr.Crawleya,Mrs.Robinson,Come On Eileen ili Sheena Is A Punk Rocker,te nekoliko Gloria,više sam nego zadovoljan probranim plijenom ulovljenim personaliziranom udicom sa mamcem,naravno,subjektivno skrojenim.
Apetite svih je,jasno,teško zadovoljiti,no možda će lista pjesama koje sviraju na ovom soundtracku ipak potaknuti rasprave o ukusima.
Krenimo tada...

SUGAR KANE - Sonic Youth (1992)

Kada se krene zaplitati klupko Leejevih fenomenalnih gitarskih prizora (u redu,ponešto je i Thurston također ovdje ponudio),uz savršenu ritmičnu kulisu Kim/Steve uzajamnog djelovanja,čak i vjerojatni vrhunac Mooreovog pjevanja pada u drugi plan.
Njujorški osobenjaci na liniji alter-noise vožnji,ovdje poglavito naglašeno u nadahnuto oplemenjenoj sredini pjesme,niti sjajnim Dirty albumom neće Amerima značiti koliko Seattle prvoborci iz grunge redova. Kako god,grunge i sam volim,ali niti Nevermind,ni primjerice Ten,danas mi ne idu u ravan sa Dirtyjem i sjajnom Sugar Kane. Plemenite Ranaldove dionice teško je nadmašiti,a bilo da je Sugar Kane impresija zasnovana na liku Marilyn Monroe,možda asocijacija na opijate,ili pak cannabis sativu,osobno mi je sjajan fragment 90ih i ime koje rado i često čujem, kako ga Thurston pjeva i ponavlja.
Sretan je onaj koji se dodirne i sjene ovoga banda.

JANIE JONES - The Clash (1977)

Pjesma kojom su se Clash predstavili publici otvarajući sjajan nastupni album,val je sirove i iskrene mladenačke energije kojom nas obdare dečki iz zapadnog Londona i podsjete na jedinstvenost njihovog tumačenja žanra kojemu su podarili šarm,čednost i istrenirani svirački algoritam.
Clash su od onih bandova od kojih možete pokušati prepisivati,samo će konačni proizvod biti neslan,nemušt i neukusan. Jer ono što su Clash imali,dobitnu dozu sanjivosti,mistike,energije i glazbene načitanosti bez imalo nadmenosti,ne može se naučiti ili kopirati,jer je to sjeme prirođeno i znano samo njima.
Janie Jones bješe Madame ondašnje liberalne londonske scene i poradi toga završila je iza rešetaka,ali i u Strummerovim stihovima - Joe ovdje pjeva o tipu nezadovoljnom svojim poslom,koji visi kod dama lakog morala i krati vrijeme konzumirajući opijate.
Kakva mu je budućnost ne znamo,ali sjajna bas dionica Paula Simonona,kršni bubanj Chimesa,uz uvriježeno šmekersku Jonesovu gitaru i robusni Strummerov glas - imamo sve što nam je potrebno.
I napretek mladosti u našim venama,dok ovo slušamo.



IN MEMORY OF ELIZABETH REED - The Allman Brothers Band (1970)

Međuigra Dickeya Bettsa i Duanea Allmana svevremenski je klasik nastao na križanju rocka i jazza,session priča nepredvidljivih autorskih zapleta i dovitljivog klimaksa prave glazbene poslastice skladane gitarskim žezlom raspoloženog majstora Dickeya uz savršenu kontrolu banda svježeg i spremnog na najrazličitije puteve dinamične epopeje poput ove o gđi Reed,a što posebno dobro zvuči na koncertnom albumu At Filmore East,gdje je sastav istaknuo kandidaturu za titulu najboljeg live banda ikada.
Sve je tu,potentni ritmični zahvati u režiji Berryja,Jaija i Butcha,Greggova instrumentalna disperzija i mitski zapis gitarske virtuoznosti i ulazak u vječnost velebnih gladijatora sa gitarama,Duanea i Dickeya. Duane je onomad dometnuto kako je za taj live snimak harme i skale slagao slušajući Milesov Kind Of Blue i upravo ta izjava nalazi pedalj savršeno plodnoga tla.
Jer - znati čuti i prepoznati genijalnost je već puno,a istu višestruko prezentirati i nadograđivati,svojstvo je i odlika probranih - što Allmani nepobitno jesu.

SUZANNE - Leonard Cohen (1966)

Od svih prekrasnih pjesama ovdje smještenih,Cohenova Suzanne blješti zamamnom emocijom u pjevačevu glasu i kada refrenom zavapi:
"And You want to travel with her,and You want to travel blind...",nestaju sve barijere i stihovi pjevani nježnim glasom uz pratnju akustične gitare jednako pritajene i vilinskih pratećih vokala,zalaze u dimenziju neskrivene,primjetne divote.
Često opjevane ljubavi bile su bolne,uzvraćene,burne,ali inspirativne,iskale simetriju i odraz u ogledalu.
Cohenova poema o Suzani ne klizi van (iz) tih okvira,a na važnosti će dobiti nakon što ju prvotno objavi Judy Collins 1966.,da bi Leo na debi albumu 1967. zasjao patinom folk ikone,a takvu važnu ulogu igrati će do dana današnjega.
Oniži gospodin sa šeširom na glavi počastio nas je najljepšim koncertom kojem sam svjedočio,sada već davne 2010.,a način suradnje i ophođenja prema pratećem bandu,ističe mistera zvijezdom plemenitih manira,koja sjaji visoko i neće utihnuti godinama nakon Leove smrti.

"He said all men shall be sailors then until the sea shall free them"

ŠEJN - Haustor (1985)

Pjesnici su doista čuđenje u svijetu,parafrazirati ću A.B.Šimića.
A godine 1985. već nije bilo mjesta za obojicu polariziranih pjesnika u grupi,Sacher je odjahao nakon Trećeg Svijeta i Rundek će svog junaka Šejna,temeljenog na stripu,a ne western klasiku,uprizoriti sjajnim tekstom i glazbenim nadahnućem zrelim poput bogatog ploda na albumu Bolero.
Zapravo i ne čudi Rundekova fascinacija stripovskim junakom,jer redatelj,pjesnik i skladatelj teme crpi ne samo iz svih pora umjetnosti,nego i života kao takvoga.

"Dok živim život koji nisam birao sam
O suhom vjetru s juga moja duša sanja "

Sjajna pjesma kojoj pristaje sve - prizor ranjenog konjanika kojemu se primiče kraj,atmosfera leoneovske usne harmonike,Rundekova dinamika u glasu,fantastične gitare,puhači i prateći vokali...
Bez iznimke,veliko djelo velikog autora i banda.
Darko je ostao i uzeo čast.

BETTE DAVIS EYES - Kim Carnes (1981)

Pjesma koja sadrži ljupkost i zavodljivost poput očiju glumice iz naslova predmetne kompozicije.
Prodorna synth tema ovjenčana kremastim zvukom,dobitni je potpis pop/new wave produkcije sa laganim korakom ukucanog bubnja i buketom jednostavne gitare,odgovarajućeg ritma i svežnja skladnih stringsa,dok melodijom gospodari promukla statua jedinstvenog glasa Kim koji je i goropadan i ponizan,instrument koji me osvojio na prvu u pjesmi koju ću slušati dok dišem.
Kim je doista bila aktivna još u 70ima,kroz 80e hvatala široku popularnost pjevajući sa Kennyjem Rogersom ili Barbrom Streisand,preselivši u Nashville u 90ima radišnost se nastavila,kao i snimanje u nadolazećim desetljećima,no prepjev originala Donne Weiss/Jackie DeShannon iz 1974. godine zaslužio je obilježiti joj čitav život.

"She's got Greta Garbo stand-off sighs,she's got Bette Davis eyes"

RHIANNON - Fleetwood Mac (1975)

Vještičje čari u stihovima Stevie Nicks okrenute velškom okultizmu iz srednjega vijeka rezultirale su najdražom mi pjesmom sjajnoga banda prebogate pjesmarice.
Česti stihovni ulazak u tajanstveno jedne od upečatljivih dama rocka 70ih,omalene ljepotice Stevie,čiji je glas do koljena znao potući i puno plećatije tipove,a što je škakljalo maštu Pagea i Planta,koji su iz više razloga zazivali suradnju sa djevom (a što je,predmnijevam,uredno kočio dečko joj Lindsey Buckingham),no ista se dogodila ipak nije.
No dogodila se mistika jedne Rhiannon,stvari jednostavnog akordnog sklopa,sjajnog ugođaja i svirke,a trenutak kada opijatima izrezan vokal prekrasne Stevie upravo zareži blues simbolikom,a istovremeno ga miluju prateća višeglasja dua McVie i Buckinghama,pop manifest Fleetwood Maca sviran rockerskom semantikom poprima lice jedinstveno na sceni,promatrano iz različitih kutova.

"Dreams unwind,love's a state of mind"



CORTEZ THE KILLER - Neil Young (1975)

Iste godine kada su Fleetwoodi izbacili Rhiannon,stari je Shakey objelodanio Zumu,album kojemu često navratim,a kojega krasi Cortez The Killer,spona poezije i proze,utisak kakav trebamo posvuda i u velikim količinama,a poklone nam ga tek poneki,srcu nam dragi.
Pustiti ću na stranu tekst i povijesne teorije vezane uz Corteza (Hernan Cortes,zapravo,konkvistador i istraživač), budući je i sam Neil priznao kako je tekst mješavina provjerenih i neprovjerenih informacija (!),no svirački je ovo remek-djelo ili sjaj sa nemalo prljavim zaleđem Crazy Horsea,pratećeg banda koji je Kanađaninu bio i oslonac i inspiracija za gitarsko manevriranje,suptilno,čarobno i ni sa čim usporedivo.
Ili ukratko,glazba za sve prigode,sva godišnja doba,raspoloženja rumena i plava,balon napuhan kolopletom emocija i mreža koju njiše astečki vjetar,usput nailazeći na Shakeyeve tonove koji veličaju život.
Ave Mr. Young!

ALEX CHILTON - The Replacements (1987)

Alex Chilton je tip pod čijim imenom udaraju nimalo devijantni riffovi,nego najčešće tople gitarske power pop fraze,ili ako baš hoćete,indie onkraj rocka.
Alex Chilton je tip kojega je Paul Westerberg idolizirao i na koga se oslanjao oformivši Replacementse i krenuvši pisati glazbu koja će nas uveseljavati.
Alex Chilton je,dakle,i pjesma skladana čovjeku u čast,posveta ravna klanjanju,a Paulova aura kakvu je ovaj vidio kod svoga idola,zaslužila je Chiltonovo gostovanje na odličnom Please To Meet Me albumu.
Alex Chilton,na koncu,nije svirao u pjesmi Alex Chilton,nego je bio frontman zanimljivih i podatnih bandova The Box Tops i Big Star.
I nimalo se ne susprežem priznati kako u vezi Replacementsa volim baš sve - direkt,odvažnost,hitrinu,flow i energiju:jako mi je drago da sam ih upoznao,jer za njih nema alternative,niti odgovarajuće zamjene.
Tako je govorio i Alex Chilton.
I ovdje svira jer mu ovdje i jest mjesto.
Slušajte i uživajte.

KELLY WATCH THE STARS - Air (1998)

U sjajnim 90ima,kada smo bivali obasipani različitim gitarskim katarzama,mahom uspješnima,kada se trip-hop uspinjao na vrhove glazbenog Olimpa,tih je godina Bowie prigrlio drum'n'bass,a Cave snimao ploče ravne Davidovim iz berlinske faze,da bi se pred kraj desetljeća ukazali Dunckel i Godin,Francuzi koji će koristeći uglavnom analogne sprave,izbaciti Moon Safari,album čiji naslov savršeno pristaje i sugerira zbivanja na dojmljivom prvijencu francuskih psihodeličnih pop elektroničara.
Gotovo da se osjeti miris svemirskoga cvijeća dok jašući na jednoj od zvijezda omogućavaju Kelly da se istima i divi,jezdeći poljima pitomih zviježđa u kompoziciji dalekoj od AI hibrida i gotovo nam kazuju - dok snujemo i lebdimo,vraćamo se na naše tvorničke postavke udišući život nepatvoren,prirodan,zemaljski.

Za ovakvim safarijem ostaje duboki trag,a Air je zrak i udah koji će okružiti čitav naš planet: kod ovih genijalaca sja sve i sva,a osobito svo zlato koje im pripada.

dario b. // 04/05/2025