Dan je to koji se često provlačio poezijom i prozom,nekada prije i celuloidnim trakama,a iznimka nisu niti pjesmarice slavnih i manje slavnih glazbenih kreativaca. Mnogima bi se pjesme Prljavog Kazališta ili Parnog Valjka u kojima se pjeva ili spominje nedjelja,našle na ovoj listi,neki bi spremno citirali Zabranjeno Pušenje,no moj izbor izgleda ovako.

BLONDIE: Sunday Girl (1978)

Debbie Harry sinonim je za kulerstvo u rock'n'rollu. Naglasak stavljam na pojavu na stageu: takav glas,stas, pogled i osmijeh,a sve to ispred pet frajera iz banda,malo tko može nadmašiti. Usto,Parallel Lines je album prepun sjajnih pjesama i singlova(Sunday Girl je jedan od njih); mješavina je to new wavea,disca,ali i tadašnjeg west coast zvuka za koji je zaslužan producent Mike Chapman,kalifornijska L.A. faca.
Ako je do tada band plijenio čvršćim i prljavijim punk/new wave zvukom,sa ovim albumom su napravili odmak od toga i danas sa vremenskim protokom, slušajući album,zaključak je da se radi o ponajboljem izdanku pop-rocka kao takvoga. Chapman je doista napravio sjajan posao,snare i hi-hat zvuče duboko i precizno,bas je aorta banda,a gitare i synth su upravo fantastični-ničeg previše,a opet dominantno i ukusno.
No ipak na tron stavljam njujoršku kraljicu coola,kasnije i Warholov model Debbie-nadmoćna i sigurna u sebe,glas koji rado čujem,kako prije 20ak godina,tako i danas.
Zanimljiva poveznica sa Clintom Eastwoodom - ona je Blondie,kao i šutljivi Clint u Leoneovoj trilogiji,a isto tako i Harry: inspektor Calahan imenom prljav i nepotkupljiv i poput Kleopatre,jedinstvena vladarica Debbie.

IGGY POP: Sunday (2016)

Iggy je klasični prototip,zgužvano lice i naličje rock'n'rolla. Pastuh kojega je teško osedlati,mnogima ne baš probavljiv,odbojan i gorak,meni osobno beskrajno velik,utjecajan i drag.
Bilo da spominjemo Stooges kanonade iz smogom ovijenog Detroita,kreativne pogotke u sridu kroz suradnju sa Bowiejem,pa sve do odličnog kalifornijskog izleta sa Hommeom na albumu Post Pop Depression,od mene ima oba palca gore. Josh u numeri Sunday rafalima gitare evocira Carlosa Alomara,ponešto energičnijeg i britkijeg,prateći vokali zazivaju Byrneovo remek-djelo Remain In Light,a Iggy pliva kao riba u vodi,spokojno i sa mjerom.
Prava nedjeljna dizalica sa orkestriranim smirajem u fade outu.
Pljesak i poziv na bis!

DAVID BOWIE: Sunday (2002)

Jedinstven u svakom pogledu i smislu,Bowie je popularnoj kulturi dao kao tek još nekolicina,izbrojana na prstima jedne ruke. Bio on Ziggy,Major Tom,Thin White Duke ili Mr. Bowie iz nešto kasnije etape svog glazbenog putovanja,taj brušeni dijamant neprocjenjive vrijednosti,kameleon prilagodljiv svim stilovima,kao i sukreator mnogih,nadilazi brojne okvire i žanrovske ladice koje posegnete otvoriti.
Sunday otvara Heathen,album iz 2002. na kojemu je Bowie ugostio ekstra poznate junake poput Townshenda i Grohla,a obradama odao počast Neilu Youngu(I've Been Waiting For You) i Pixiesima(Cactus). Mračni je to komad kao stvoren za početnu stvar albuma,Bowie dominira kao i uvijek,Visconti produkcijom gradi stargate za ulazak u novo sazviježđe,a Tornove gitare su prijeteće i strašnije od Nicholsona u Isijavanju.
Sjećanja vode ljubljanskom Tivoliju hladne veljače 1996. i jednako mračnom izlasku na pozornicu uz taktove pjesme Motel.
RIP maestro,svijetu jako nedostaješ!

WILCO: One Sunday Morning (2011)

Kakvom divotom Wilco zatvara album The Whole Love!
Toliko sam već pisao o ovom bandu,skupu genijalaca koje zbilja obožavam. Jeffova akustična gitara koju prati prekrasan klavir,njegov glas je,čini se,netom probuđen iz sna,bubanj zvuči kao da dragoj osobi povjeravate najdublju tajnu,a rasplet pjesme...
Ne,to jednostavno sami morate čuti,ako još niste.
I da,ne žurite se ustati iz kreveta,zavrtite ovo još koji put.

GIL SCOTT-HERON & BRIAN JACKSON: Hello Sunday!Hello Road (1977)

Ovakav sound je duboko ukorijenjen u 60's i 70's funk natuknicama.
Suradnja Gila i Briana rezultirala je sasvim solidnim albumom Bridges,a laboratorij zvuka stvorio je vrlo zanimljivu mješavinu funka,jazza i soula. Biti ću iskren,Gil mi nije značajan i omiljen poput Slya Stonea,Stevieja Wondera ili primjerice Jamesa Browna,ali svakako je vrijedan pažnje i slušanja.
Kada krene groove ove stvari,ne možete sjediti mirno,barem lupkanje nogom ili pucketanje prstima pratiti će smjer basa i bubnja,a odlične klavijature pokrenuti će polako i gornji dio tijela.
Pa neka još netko kaže da je nedjelja dosadna i statična!



HEATHER NOVA: Gloomy Sunday (1999)

Borghesia tvrdi kako je ljubav hladnija od smrti.
Iskreno,ne znam bih li se složio.
Premda tekst ove pjesme upućuje na doista fatalan i bolan kraj života ljubavnika,ponekad je nezahvalno secirati autorove emocije,kao i stilske figure pjesme.
Nastala 30ih godina dvadesetog stoljeća,ova pjesma mađarskog skladatelja Rezsoa Serresa doživjela je kasnija brojna glazbena tumačenja niza veličina poput Billie Holiday,Raya Charlesa ili primjerice Elvisa Costella. A za njemački film Pjesma Ljubavi I Smrti (1999),kantautorica Heather Nova snimila je svoju verziju pjesme Gloomy Sunday. Možda zbog trip-hop podloge i loopova svojstvenih godini izlaska,pjesma će vas navesti na trag Beth Gibbons i Portishead. Ali prevarili biste se.
Hladnoća i sivilo ne stanuju ovdje. Heather je krasna,bogata glasa te originalne izražajnosti i stila. Čujte je i pronaći ćete put ispod duge.
Možda baš jedne nedjelje.

VELVET UNDERGROUND: Sunday Morning (1967)

Nemamo se što lagati,svijet u tom trenutku jednostavno nije bio spreman razumjeti koliko je značajna i velika Velvet ekipa. Godinama kasnije sve će sjesti na svoje mjesto i band će dobiti zasluge koje mu nedvojbeno pripadaju - začetnici su to niza žanrova i podžanrova u domeni garažnog,avangardnog ili art rocka. Ili kao što je rekao Brian Eno: Gotovo svi koji su kupili taj famozni "Banana" album,htjeli su osnovati vlastiti band. Mislim da tu prestaju sva daljnja tumačenja.
A Sunday Morning? Velebna i veličanstvena pjesma. Andy Warhol je mladu njemačku pjevačicu Nico upoznao sa Lou Reedom i ostatkom banda,a to je poznanstvo svijetu podarilo jedan od najvećih albuma ikada snimljenih. Prvotno je glavni vokal trebao pripasti upravo Nico,no nisu se prevarili kada su ga ipak dodijelili Reedu koji je na samo njemu svojstven način iznio pjesmu,ali i snimio vrlo zanimljive gitare. A tek Cale na klaviru i celesti koju je zatekao u studiju i iskoristio na najbolji mogući način...
Kako li je samo izgledao Lou Reed tog nedjeljnog jutra još raštiman zbog viška supstanci unešenih u sebe za izlaska večer ranije?!

MORRISSEY: Everyday Is Like Sunday (1988)

The Smiths su bili među najistaknutijim britanskim bandovima 80ih godina. Staviti ih na tron također (možda) ne bi bilo pogrešno,no krenem li nizati imena poput Depeche Mode,U2,The Cure ili Duran Duran,ugrizao bih se za jezik,stoga preskačem takav čin. No svakako su tvorili izuzetan glazbeni amalgam zahvaljujući profesorski znalačkim gitarskim bravurama,jedinstvenom zvuku i načinu sviranja J.Marra,kao i jednako specifičnom glasu i ekspresiji Morrisseya. Bili su lokomotiva i inspiracija dugovječnijim bandovima koji će nastaviti njihovim stopama,a nakon snimljena četiri albuma,članovi su krenuli suprotnim smjerovima.
Morrissey je nastavio nizati hitove poput ovog "nedjeljnog" sa prvog solo albuma. Viva Hate bio je dobar i prijemčiv,sljedeći Bona Drag također,dok za kasnija ostvarenja ne bih baš stavio ruku u vatru.
Prava je šteta da su Smithsi trajali tako kratko,dali su glazbi tako značajan spektar boja;no pošto su Marr i Morrissey pred kraj konstantno bacali rukavice jedan drugome,kraj je bio neizbježan.
I dajte šapnite Morrisseyu - nedjelja nije nalik drugim danima,gotovo nikad i gotovo nigdje.

KRIS KRISTOFFERSON: Sunday Mornin' Comin' Down (1969)

Ray Stevens sa Krisovom pjesmom i nije postigao zapaženiji uspjeh te godine,no kako su kauboji Kris i Cash veliki prijatelji,Čovjek u crnom je istu objavio sljedeće godine i dosegnuo vrhove country ljestvica i pjesmi ubrizgao vječnu slavu. Istu je i sami autor snimio te mi je upravo njegova verzija i najdraža.
Rođeni Teksašanin vrlo je simpatično i pozitivno lice country glazbe. Outlaw i highwayman autor je brojnih uspješnica,hodao je sa J.Joplin,glumio uz Barbru Streisand,C.Walkena i J.Coburna,pjevao i svirao sa Dolly,Williejem,Dylanom.
Otišao je nedavno,vjerujem da je nebu dragi gost.
Zanimljivo,bješe nedjelja kad je tiho napustio ovaj svijet.



U2: Sunday Bloody Sunday (1983)

"This song is not a rebel song,this song is Sunday Bloody Sunday."

Tim je riječima ispod Red Rocks hridi u Koloradu Bono najavio pjesmu,Larry započeo koračnicu na bubnjevima,a Edge kasnije simulirao rafalnu paljbu strojnica. Bijela zastava je zataknuta,dečki su ušli u povijest.
Mislio sam je izostaviti i ubaciti neku drugu među nedjeljne songove,no ne bi bilo pravedno. Razlog je očigledan jer veće,značajnije i poznatije,barem među ovdje tematskim pjesmama,jednostavno nema. Također je i pjesma kojom započinje album War,osobno među najdraža mi tri veličanstvenih Iraca.
Bio je to svojevrsan početak putovanja kojim su zaradili status istovjetan onom najvećih svjetskih lidera,vladara - mrskih i manje mrskih.
I uspjeli su: od krvave nedjelje do samo običnog dana u uredu.

dario b. // 08/12/2024