Palo mi je ovih dana na pamet da nisam već dugo ništa pisao o glazbi po internetima, pa sam se odlučio na mini projekt probiranja dvanaest najdražih mi albuma dvijetisućedesetih. Na popisu koji nije još sasvim definiran više se meni omiljenih bendova nije našlo nego što se našlo. Popis nema neku posebnu ideju niti nit vodilju, već sam jednostavno tražio ono što meni predstavlja "Zvuk desetih", i ono što se meni svira.

"Zvuk desetih pt.1"

Zvuk desetih #8. Japandroids "Celebration rock" (2012)

Po zvuku i estetici, Japandroids pripadaju u dvijetisućite. Iako je ovaj album izašao tek 2012., odmah je oduševio pobornike alternativnog glazbenog ukusa. Mene je, moram priznati, malo vratio u dvijetisućite. "Celebration rock" me podsjetio na uzbuđenja prvih preslušavanja "Elephant" od White Stripesa ili "Pawn shoppe heart" od Von Bondiesa (nažalost, to je bilo sve od Von Bondiesa). "Celebration rock" je upravo ono što mu samo ime kaže, prava fešta od rocka, žestica za divljanje i skakanje (ako vam težina i stanje zglobova to dopuštaju). Može se primijetiti da se u ovim mojim osvrtima na dobre albume često ponavljaju riječi "jednostavno" i "žestoko", a kad ja tako vidim rock&roll. Tako je to i kod Japandroidsa, nema previše filozofiranja, samo raspali u MC5-ovskom ritmu. Opet, ima u toj buci itekako artikulacije, pa čak i vrlo catchy melodija. Nisam pratio Japandroidse u zadnje vrijeme, bojim se da je nakon takve energije teško ponovno napraviti album koji će tako pokrenuti publiku. Nadam se da im se neće dogoditi da, poput recimo Arctic Monkeysa, nakon prvotnog oduševljenja izgore u htjenju i velikim očekivanjima. Ali i to je rock&roll, mnogo je kometa, ali malo tko je zvijezda.



Zvuk desetih #7. Destroyer "Kaputt" (2011)

Definitino bend sa najneočekivanijim imenom ikada. Kad sam prije par mjeseci nekim prijateljima govorio da idem na koncert Destroyera svi su mislili da se radi o nekom metalu ili hardcoreu. Zapravo, ovaj projekt kanadskog autora Daniela Bejara je neka vrsta hardcore hipsteraja što ga čini pravim zvukom desetih. Ja sam se na Destroyer navukao u vrijeme prvog Terreanea, kad je skupina nas u prvim redovima pred velikim stageom sa bendom uglas pjevala "Savage night at the opera". Zapravo, ovo je bend sofisticiranog i zahtjevnog pop zvuka. Pjesme nisu baš sing a long, a nisu baš ni za ples, kao tužniji albumi Pet Shop Boysa recimo. Destroyer nije bend za široku publiku, u luksemburškom Rockhalu ga je slušalo manje od pedesetak ljudi. Ovom bogatstvu zvuka i mješavini različitih glazbenih izričaja, od glam rocka preko croonera i britanskih bendova s jakim vokalima do jazza, treba dati priliku. Stil i struktura pjesama nisu baš za svačiji ukus. Dan Bejar se ne čini kao tip koji podilazi publici ili potrebi stvaranja hitova. Imam osjećaj kao da prilično uporno pokušava ostati u sferi alternativnog i avangardnog i to mu uspjeva, što uopće nije loše. Bilo bi nepravedno i krivo ne navesti da je Destroyer 2015. objavio i još bolji album od ovog imenom "Poison season", međutim "Kaputt" se probio na ovaj popis jer je ipak još uvijek značajniji i poznatiji.

Dana Bejara očito autorski i dalje jako ide, i iako je na sceni već više od dvadeset godina, zbog toga ga možemo smatrati pravim zvukom desetih.



Zvuk desetih #6. Public Image Limited "This is PiL" (2012)

Vjerujem da će se mnogi iznenaditi što na ovaj popis stavljam nekoga tko očito pripada u neka druga vremena, a ne u desete godine dvadesetprvog stoljeća, ali ovo mi je bez daljnjega jedan od najjačih albuma ovog desetljeća.

Što reći, John Lydon, sve je poznato. Ne samo što je još uvijek na sceni, nego i dalje ima i što za reči. On sâm jest punk. On je punk i po svom glazbenom usmjerenju i po svom privatnom životu, u kojem nije manjkalo ludila i ekstrema. Glazbeno gledano, Sex Pistolsi su bili loš bend. Skupina socijalnih slučajeva koji su postali glazbenici i na krilima mudre produkcije i dobrog marketinga složili jedan (istina, kultni) album, i još ponešto materijala. Danas se okupljaju kad im zatreba novaca, ali to nije nešto što bih rado slušao uživo. Dok su ostali preživjeli članovi bili prilično mediokritetski glazbenici i potonuli u posvemašnju anonimu, John Lydon imao je drugačije ideje. Public Image Limited nije nikada bio komercijalan bend, nije prihvaćao neku standardnu strukturu stvaranja pjesama i albuma. Lydonu je uvijek bilo važnije odaslati poruku nego napraviti hit, zato se njegove pjesme prilično razlikuju od uobičajenih formata, što ponešto otežava slušanje. To po meni čini PiL više punk nego što su sami Pistolsi bili, ali ga čini i dalje aktualnim i sasvim suvremenim, unatoč više od 35 godina scenske aktivnosti. PiL se dobro uklopio u desete, bolje nego u osamdesete ili devedesete. Takav je ovaj album, nije lagan za slušanje, ima u sebi dozu eksperimentalizma, ali i teatralnosti koja je tipična za Lydona. Bezvremen, osoban i osobenjački, ali ipak nekako odgovara u ovo vrijeme. Dalo se osjetiti i na njihovom zagrebačkom nastupu 2013., Public Image Limited nije postao spomenik samom sebi ili povijesti punk pokreta, nego je ostao autorski vrlo aktualan i aktivan bend. Zato ih ne treba propustiti kad negdje sviraju.



Zvuk desetih #5. Sufjan Stevens "Carrie & Lowell" (2015)

Sufjan Stevens kroz minula desetljeća, zapravo u zadnjih desetak, petnaestak godina izgradio je sui generis poziciju u glazbenom svijetu. Ovog fantastičnog autora teško je svrstati u bilo koju ladicu ili mu nalijepiti bilo kakvu etiketu. Čovjek je prilično originalan, možda ne toliko po glazbi, koliko po konceptu svoga izraza. Svojevremeno je imao namjeru snimiti albume posvećene svih pedesetak saveznih država SAD-a. Srećom, tu ideju ipak nije realizirao u cijelosti, što je dobro jer smatram da i najveći autori imaju samo ograničen broj djela u glavi, i da oni koji pretjeraju dovode sami sebe u stanje inflacije. Ovaj album više je od njegovih uobičajenih koncepata. Ovo je njegov obračun s roditeljima, ne u negativnom smislu riječi, i posveta pokojnoj majci koja ga zbog psihičke bolesti nije odgajala. Rijetko osoban, intiman i emotivan album, na kojem, unatoč pomalo tužnoj introspektivnoj atmosferi, ipak nema gorčine ili žaljenja. Istina je, ovakav koncept traži pun angažman i od slušatelja, nije glazba koja se sluša usput, već potiče na kontemplaciju, a spoznaja traži i vrijeme.

Dojmljivosti ovog albuma pomogao je fantastičan koncert kojem smo nekolicina nas nazočili prije otprilike godinu dana u luksemburškom Grand Theatru. Jedan od onih koncerata kada ne smiješ propustiti niti sekundu nastupa. Sufjan je od luksemburške publike (koju često kritiziram) uspio postići tišinu tijekom pjesama, ali ne tišinu mrtvila i nezainteresiranosti, nego aktivnu tišinu i punu pažnju svakoga u publici. Velik je autor taj Sufjan Stevens, i tko zna kojim će još glazbenim putevima ići.



Nastavak slijedi...

lovel // 28/10/2016