Kraj jedne epohe. Kada veliki umjetnici i autori napuštaju ovaj svijet tada često govorimo o krajevima epoha. Tako je i 10. siječnja 2016. završila jedna epoha. Otišao je David Bowie. Glazbeni svijet još nije ražalovao Lemmya, legendu koja se nikada nije mijenjala, a napustila nas je legenda koja se uvijek mijenjala. Lemmy i Bowie, dva rijetko dosljedna autora, tako su obilježili ovozimske obituarije, iako je rockerskih obituarija nažalost uslijedilo još. Koristim ovu priliku prisjetiti se dva zagrebačka Bowieva nastupa, kojima sam objema imao čast, sreću i zadovoljstvo nazočiti.

David Bowie i ja znali smo se godinama, više niti ne pamtim kada sam ga prvi puta skužio i slušao, valjda oko albuma Let's dance, a prva njegova ploča koju sam dobio bila je Never let me down. Sve te faze i transformacije: Ziggy Stardust, Thin White Duke, Major Tom, onaj art detektiv sa albuma Outside, pa i svi side projecti, kao Tin Machine ili suradnja sa Qiuncyem Jonesom ili Queen, i spašavanje zabludjelih suvremenika iz propalih karijera, poglavito Loua Reeda i Iggy Popa, brojne filmske uloge i umjetnički projekti, sve je to bio moj stari znanac David Bowie. Prava i iskonska ikona stila, prava veličina na sceni.
Moglo bi se reći da mu je karijera bila u nekom blagom padu još od početka osamdesetih, valjda još od albuma Scary monsters. Ali koji su to kriteriji za određivanje pada nečije karijere? Broj prodanih albuma? Ma dajte... Možda mu devedesete nisu bile najjače desetljeće, ali to je desetljeće u kojem smo ga susretali, i slijedili. Ima tu i osobnog dosta. Događaj koji nikada neću zaboraviti, 5. rujna 1990. Dinamov stadion, turneja "Sound and vision". Ta kiša koja nas je prala, nas pedesetak tisuća ljudi, te večeri koja je bila grandiozni završetak osamdesetih u Zagrebu. Možda mi nije bio baš prvi koncert u životu, ali je bio prvi veliki domaći koncert, moj svojevrsni debitanski nastup na društvenoj i koncertnoj sceni, pa i prvi put da sam došao doma nakon ponoći. Ako mogu ukazati na točku u vremenu kada je počela moja rockerska priča, neka to bude onda taj rujanski dan davne 1990. U našem svijetu koji se ubrzano mijenjao, prije teških godina koje će uslijediti, Zagreb je živio u tek službeno otkrivenom slobodnom društvu, očekujući najspektakularniji strani koncert do tada. Zapamtili smo mu to čekanje po nemilosrdnoj kiši, dok smo morali gledati Puljiza u nastupu koji je krajnje predugo trajao za predgrupu (svaka čast grupi Boa, veliki sam fan, ali to ipak nije bila njihova večer) i zapamtili smo mu da je zaboravio bis nakon Van Morrisonove "Glorie". Nije to bio najbolji koncert, ali je bio događaj koji ćemo pamtiti i o kojem ćemo govoriti budućim generacijama, kako smo bili na Bowieu u Zagrebu, kako smo bili heroji, pa bar za jedan dan.

U za njega ne pretjerano uspješnim devedesetima, u 1997., godini Bowie se vratio pred publiku kojoj je ostao dužan. I dočekali smo ga, u sramotno malom broju u polupraznoj dvorani Doma sportova (koncert je izvorno trebao biti na stadionu u Kranjčevićevoj, ali je zbog malo prodanih karata prebačen u Dom sportova). Za razliku od distanciranog performera na stadionu, Bowie se pred Domom sportova (možda zahvaljujući relativnoj praznini) opustio i odlično komunicirao sa publikom. Iskupio se za stadion, svirao je samo za nas, rijetku ekipu u Domu sportova, i potpuno me oduševio nastupom, iako uvijek imam prigovore na setliste (tipa zašto nije svirao Sufragette city, ili tako što). Bila je to već 1997. godina, Zagreb je bio bitno drugačiji od 1990., a i mi smo se promijenili.

U godinama koje su uslijedile Bowie je nekako stabilizirao karijeru. Hours je bio odličan album, a Thursday's child meni jedna od njegovih najdražih stvari. Kada je 2004. prestao sa live nastupima zbog zdravstvenih problema nekako sam očekivao da će se ipak prije ili kasnije vratiti svirkama. To se nije dogodilo, ali je izdao još par dobrih albuma, kao The next day, Blackstar još nisam poslušao. U tom zadnjem razdoblju Bowieva rada nekako mi je najtopliji dojam ostavio njegov nastup sa Arcade fire na Fashion rocks 2005. kada je odsvirao njihovu Wake up. Kao i svojevremeni Springsteenov nastup s Gaslightima, bila je to međugeneracijska solidarnost ili predaja štafete, a možda i jedno i drugo.
Kako god bilo, štafeta je predana (i to ne samo Arcade fire, nego i mnogim drugim glazbenicima), i David Bowie je nakon hvaljenog Blackstara sišao sa scene. Toga 10. siječnja 2016. godine temelji glazbene povijesti su se zatresli i jedna epoha je završena. Čovjeka više nema, ali ostala su djela, ostalo je nasljeđe, a za mnoge od nas koji smo s njegovom glazbom živjeli ostale su i uspomene.

Za ovaj tekst iskoristio sam jedan davnašnji post na svom odavno umirovljenom blogu, kojeg sam napisao povodom Bowievog šezdesetog rođendana. Okolnosti su sada drugačije, ali su emocije ostale iste.

lovel // 25/01/2016