Bez ikakvih hipoteza se moglo pretpostaviti da će "Bad Magic" Motorheada biti posljednji album Lemmyja koji je tek godinu dana stariji od Bowiea, ali se nikako ne može pretpostaviti da je "Blackstar" posljednji Bowiev rad jer se unatoč laganijeg srčanog udara 2004. još uvijek zdravstveno drži dobro, a bome je i u sjajnoj kreativnoj kondiciji.

Kao provjereni majstor za kamuflaže, metamorfoze i česte promjene stila i žanrova, nije se libio niti totalno promjeniti ekipu muzičara uzevši za glavnu okosnicu maleni combo-jazz sastav iz New Yorka predvođen Donny McCaslinom, elem saksofonistom, flautistom i vrsnim maestrom za drvene duhačke instrumente. No, to ne znači da je Bowie otišao u jazz mada mu je ovom prilikom najbliže u čitavoj karijeri. Vješto je iskoristio ritam sekciju Tim Lefebvre (bas) i Mark Guiliana (bubnjevi, udaraljke), pridodao im snene i prozračne klavijature i piano Jason Lindera, te pritajene background konotacije gitarista Ben Mondera što pomalo, tu i tamo nalikuju na ono učešće Robert Frippa na albumu "Heroes" stvorivši visoki pandam sveprisutnom indie-rocku umnogočemu ukorijenjenom na ostavštinama Roxy Music i naravno, Bowiea samoga. Tu se prije svega osjeća dijapazon njegove berlinske faze i proto new-romanticsa kojeg su stilski endemično nastavili Japan što se nazire kroz drugi singl "Lazarus", laganoj kompoziciji ko' proizašloj iz faze albuma "Quiet Life" (1979) i "Gentlemen Take Polaroids" (1980) kad su Sylvian i ekipa napustili svoja tinejdžerska nadahnuća glam-rockom, post-punkom i proto-punkom New York Dollsa.

Međutim, Bowie se nije specificirao samo za svoj davni klasicizam kojeg je kasnije iz Berlina spretno komercijalizirao tijekom 80-ih pretvorivši ga u unosan, ali i očajno bižuteriziran mainstream pop i dance-rock. Naprotiv, ekipa jazzera mu je pridodala psihodeličnost i d'n'b elemente koje je zadnji put iskušao na dvadesetak godina starom albumu "Earthling" što se ovom prilikom konkretizira u pjesmi "Sue (or in a season of crime)", ponešto one mračne industrial forme s "Outside" kroz temu "Girl loves me" nabijenu tromim vojničkim maršom i zajedljivim refrenom 'jebate, kuda to ode ponedjeljak?' ('where the fuck did Monday go?'), a ima i njegovih povrataka na stara ishodišta kasnih 60-ih i početaka 70-ih kada se još tražio na relacijama The Beatles i The Rolling Stones što je uočljivo u soft-rock detaljima "Dollars days" koji pak prizivaju i ponešto atmosferičnosti soul-funk-jazzy bluesa Steely Dan. Za kompoziciju "Girl loves me" sam producent Tony Visconti je izjavio da je jedan od bitnih utjecaja na Bowiea ovom prigodom imao Kendrick Lamar "To pimp a butterfly" što se baš i ne treba pretjerano čuditi isto kao što je Bowie za "Outside" kazao kako su ga nadahnuli švicarski The Young Gods. Sasvim lako je moguće da se naslušao Young Thug i Future poput nekad recimo Pixies, The Fall i Suicide za koje je također u jednom interviewu spomenuo kako mu se dopadaju, ali bi bilo protiv njegove umjetničke etike da te principe koristi u svojoj glazbi.



U posljednjoj temi, ritmički minimalističkom i rasplesanom soft-rocku s daškom soula i funka "I can't give everything away" individualizira svoje mogućnosti što se tiče živih nastupa; možda više uopće nikad neće održavati koncerte, a pogotovo ne naporne i iscrpljujuće turneje, dok se u centralnoj temi, vrlo obimnom 10-minutnom singlu "Blackstar" nakon mnogo vremena vraća na kompleksnost materije zdušno obuhvativši vrlo široki spektar progressive obrasca s uvodnim modern-classic interludijem, electro-funk konotacijama, raspršenim jazz obligacijama saksofoniste McCaslina, metamorfozom u natruhe laganijeg d'n'b-a, obaveznom psihodelijom, aranžmanskim preobratom u ambijentalnu sferu, potpuno drastičnim prelazom u baladičnost i za njega, netipično kompleksno gradacijske glazbene dramatizacije. Tu je još jedan ranije realiziran, ali i prilično neprimjetan plesni singl "'Tis a pity she was a whore" objavljen još 2014. s radikalnim pomacima k neo/dance-rocku, baš upravo kao što je podučio rock ergelu 70-ih da nije sva snaga samo u riffovima i gitarskim solažama. Jeste, na čitavom albumu je gitara marginalizirana, no kad se pojavi, ima itekakvog dekoriranog efekta, a njenu ulogu preuzeo je McCaslin koji je izjavio da naslovna pjesma govori o ISIS-u i svim nedavnim događajima koji potresaju srednju Aziju, Bliski istok i Europu.

Shodno tome, i sama tematika albuma je vrlo zbunjujuća, često metaforizirana i prilično spetljana kroz dinamičku fabulu koja ne predstavlja kolekciju pjesama već konkretan koncept. Dakako artistički poput recimo onoga kada je u filmu "Čovjek koji je pao na zemlju" 1976. glumio nostalgičnog vanzemaljca. Ovaj puta se okreće k čovjeku izbrazdanog ožiljcima, osobi koja ne živi u ovome vremenu već nosi fikcije paralelnog svijeta, daleko spokojnijeg, no mora se suočiti sa stvarnošću kao crna ovca u stadu što se prepoznaje u ljudskoj ideologiji prostitucije, seksualne distopije, kriminala, terorizma, raznih vulgarizama i sve manjem stupnju korekcije i općenitog dostojanstva izmrcvarenog duha.

S mnogo croonerskog vokalizma i jecaja, te lirski mračnu noir atmosferu s ponešto okultizma uvijenog u melodramatičnost jezivo mirne aluzije ekscentrika, "Blackstar" s pravom nosi i ideogram omotnicu crne zvijezde koja ne donosi ništa dobro, a pogotovo ne sretan završetak na američki filmski način. Uostalom, čiji život ima sretan završetak? A vratimo li se na početak ovog teksta, Lemmy ga je proživio po svome, no na koncu je ipak priznao da bi radije poživio još koje desetljeće da ga nije onako samodestruktivno hoblao do iznemoglosti. Zdravlje i psihičko stanje su bitni, a Bowie se još uvijek doima itekako prisebnim velikim umjetnikom koji je i dalje moderno sukladan s vremenom u kome živi, te radi i stvara onda kada osjeća potrebu da ima nešto važno za reći. Ovih samo 7 kompozicija u trajanju od 40 minuta nikako nisu roba za instant potrošnju, uostalom kao niti svi njegovi albumi izuzev one komercijalne šrot-pop ekspanzije iz 80-ih. Uvijek je na svoj specifičan način demagogizirao i personificirao teme i glazbu donoseći nova i svježa riješenja, a bome, u ovim godinama je još uvijek spreman da istražuje nove teritorije i da sklada intrigantnu art pjesmaricu punu eksperimentalnih i intelektualnih klopki za razbijanje glave.

Naslovi: 1.Blackstar, 2.'Tis a pity she was a whore, 3.Lazarus, 4.Sue (or in a season of crime), 5.Girl loves me, 6.Dollar days, 7.I can't give everything away

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 08/01/2016