home > mjuzik > Diskografija 1967 - 2010

kontakt | search |

DAVID BOWIE: Diskografija 1967 - 2010 (Decca, RCA, Virgin, 2010)

Povodom upravo objavljenog dvostrukog koncertnog zapisa "A Reality Tour", donosimo opširan diskografski pregled svih zvaničnih studijskih albuma, kao i nekolicine live i znamenitijih raritenih ostvarenja ovog najvećeg kamelona u rocku.

Datum rođenja: 6.1.1947. London
Pravo ime: David Jones

Žanr: rock, hard-rock, glam-rock, psihodelija, soul, funky, elektronika, new romantics, gothic rock, rock-pop, dance-rock, disco, jazz-pop, house, ambijentalna glazba, eksperimentalna glazba, avangarda, trip-hop, pop

Utjecaji: The Beatles, The Rolling Stones, Bob Dylan, Van Morrison, Jimi Hendrix, T.Rex, Led Zeppelin, Rick Waekman, Pink Floyd, The Velvet Underground, Lou Reed, Frank Sinatra, Them, Yardbirds, The Kinks, The Who, The Beach Boys, John Lennon, Bruce Springsteen, Phil Spector, The Bee Gees, Average White Band, Marvin Gaye, Steely Dan, Can, Kraftwerk, Elvis Presley, Brian Eno, Philip Glass, Steve Reich, Paul Whiteman, Cream, MC5, Suicide, The Fall, Sonic Youth, Pixies, Nile Rodgers, Roxy Music, Frank Zappa, Captain Beefheart And His Magic Band, Nick Cave, Electric Music, The Chemical Brothers, The Prodigy, Goldie

Utjecao na: Iggy Pop, Alice Cooper, Kiss, Gary Glitter, Suzy Quatro, Abba, Bonnie Tyler, Bryan Ferry, Blondie, Talking Heads, The Stranglers, The Boomtown Rats, The Clash, Echo And the Bunnymen, Bauhaus, Japan, Spandau Ballet, The Cure, Joy Division, Magazine, Gary Newman, Ultravox, Devo, P.I.L., Lene Lovich, Pere Ubu, Yello, Simple Minds, XTC, Peter Gabriel, Elvis Costello, The Jam, Teardrop Explodes, Kim Carnes, Visage, Human League, Soft Cell, OMD, Kate Bush, The B-52's, Toyah, Depeche Mode, Yazoo, Kid Creole And The Coconuts, David Byrne, Jerry Harrison, David Sylvian, ABC, Adam And The Ants, Bow Wow Wow, Siouxie And The Banshees, Adam Ant, U2, Thomas Dolby, Gang Of Four, Duran Duran, Boa, Zana, Film, Aerodrom, Bijelo dugme, Jappa, Beograd, Električni orgazam, Xenia, Dorian Gray, Videosex, Jakarta, Laurie Anderson, Eurythmics, The Cure, Thompson Twins, Paul Young, KajaGooGoo, Howard Jones, Blancmange, Tears For Fears, New Order, Frankie Goes To Hollywood, Power Station, Michael Jackson, Kim Wilde, A Flock Of Seagulls, Fashion, Kozmetika, Denis & Denis, Queen, Neil Young, Phil Collins, Mick Jagger, R.E.M., U škripcu, Bajaga & Instruktori, Cocteau Twins, Level 42, Go West, Sting, Arcadia, The Smiths, Mick Karn, Culture Club, The Style Council, Wham, Prince, Madonna, Cyndi Lauper, Belouis Some, The Blow Monkeys, Whitney Houston, Pet Shop Boys, The Housemartins, Andy Summers, Pixies, Jane's Addiction, Simply Red, George Michael, EKV, Vlada Divljan, Psihomodo pop, Inxs, Tanita Tikaram, Fine Young Cannibals, Dejan Cukić, Roxette, Sting, Nirvana, P.J.Harvey, Bjork, Frank Black, Moby, Suede, Blur, Pulp, Radiohead, Cranberries, Marylin Manson, Trans Am, FSK, No Doubt, Robbie Williams, Pink, Placebo, Him, Reef, Yeah Yeah Yeahs, Killers, Bloc Party...
[  ]

DAVID BOWIE - David Bowie (1967, Deram DML / Decca)

Pravim imenom David Jones, prezime mijenja 1964. zbog istog naziva pjevača tada popularnih Monkees. Izbor imena Bowie pao je po junaku Jim Bowieu koji je bio znan po Bowie marki noža. Samo dvije godine prije, David Bowieju je u tučnjavi sa prijateljem zbog jedne djevojke teško stradalo lijevo oko koje je postalo djelomično paralizirano, te je zadobio trajno oštećenje pri raspoznavanju boja i jasnog opažanja.

U to vrijeme Bowie je paralelno sa školovanjem radio kao potrčko u reklamnoj agenciji i svirao saksofon u raznim amaterskim sastavima (The Konrads, The King Bees, The Manish Boys, The Lower Third...) prije nego što će neko vrijeme upasti u rad pantomimičarske artističke skupine koja će bitno utjecati na njegove nastupe uživo.
1966. je uspio uskočiti u diskografsku kompaniju Pye i objavio je dva nezapažena singla. Razočaran prvim korakom, godinu dana kasnije odlazi u Decca Records i pokušava napraviti neki jasniji diskografski projekt. Snimio je niz pjesama šarolikog manirističkog pristupa - od utjecaja The Beatles, pop glazbe šezdesetih, balada, valcera… koje će biti objavljene tek u osamdesetim i devedesetim godinama kao kompilacije pod nazivima "Love You 'Till Tuesday" (1984), "Rock Reflections" (1990), "Early On 1964 - 1966" (1991).
Svoj prvi album realizirao je u dvije verzije - "The World Of David Bowie", objavljen 1967. i daleko cijelovitiju kolekciju "Images 1966-67" u formatu dvostruke kompilacije 1973. godine. Ovaj prvi rad David Bowea je bio skup nabacanih pjesama bez nekog značajnijeg glazbenog profila, tako da je album prošao potpuno nezapaženo i kasnije se ispostavilo da je samo igra slučajnosti odlučila da materijal uopće bude objavljen. Na njemu su snimci "Little bombarder" (valcer), "Maid of Bond street" (mainstream pop 60-ih), "She's got medals" (izlet u istraživanje vlastitog izraza), "Join the gang" (utjecaji flower - powera), "Please mr. gravedigger" (monolog Bowiea kao ubojice djeteta), "Oh mr. Porter" (kombinacija različitih efekata - pljeskanje, zvuk kiše, zvona i lirike)… U njima je Bowie praktički obznanio svoju teatralnost mada je ona vrlo nezgrapno realizirana kroz glazbene zahvate (gudači i duhači) koji su bili pod utjecajima albuma The Beatles - "Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band". Album uključuje još sedam poprilično konfuznih brojeva. Iz tog perioda naknadno će biti objavljen singl "The laughing gnome" koji će postati UK-top 10 hit 1973. godine.

Dvije godine kasnije nakon što je objavljen ovaj album, 1969. Bowie je sa 22 godine prvi puta stupio u brak s Angelom Barnett koji je bio pun neslaganja i nerazmirica. Premda je vješto uspio prikrivati svoj privatni i obiteljski život, izvori tvrde da je Angela imala šovinističko muško ponašanje s lošim stilskim i modnim karakteristikama koje se pripisivalo Bowievim ranim biseksualnim i pretjeranim kičastim glam-rock sklonostima. Njihov jedini sin Zowie (pravo ime Duncan Zowie Haywood Jones) rođen je 30. svibnja 1971., a brak je nakon dugogodišnjeg perioda razdvojenog života okončan razvodom 8. veljače 1980. u Švicarskoj.
[  ]

DAVID BOWIE - Space Oditty (1969, RCA)

Premda je album prvo objavljen pod nazivom "Man Of Words, Man Of Music", 1972. je reizdan pod nazivom "Space Oditty", tako da je u popriličnoj mjeri napravio konfuziju u Bowievom diskografskom početku. Album je lagano poboljšanje početne kompozitorske zbrke prvog albuma gdje je želio spojiti sve i svašta, a uglavnom dobio materijal opterećen utjecajima koji nikog nije zanimao. Vokal mu je i dalje ostao tanak, piskutav i nedorađen, tako da pjesma "Space oditty" apsolutno ništa nije značila u kontekstu čitavog albuma. Čak je i površnim slušateljima bilo jasno da i neke koliko - toliko dotjerane pjesme ("Cygnet committee", "The wild eyed boy from freecloud", "Janine" ili "An occasional dream") uz dašak svježine nose u sebi niz želje za radikalnom promijenom stila što je rezultiralo priličnim neredom u kompozitorskom i vokalnom pogledu. No, zato je sama "Space oditty" bila vrlo umješno ostvarena priča o astronautu Major Tomu koji je bio predodređen da zauvijek putuje svemirom što je u stvari metafora opsesije heroinom. Objavljena je kao singl i postigla iznenađujući uspjeh - UK no.5 u jesen 1969. Kasnije je dospjela i do USA no.15, a 1975. ponovno je objavljena i postala UK hit no. 1. Album je došao do no.17 u Britaniji, a u Americi do no.16. Producirao ga je Tony Visconti.

DAVID BOWIE - The Man Who Sold The World (1970, RCA)

U zbrkanom diskografskom početku, ovaj album je prvotno objavljen za Mercury 1970., da bi u studenome 1972. bio ponovno izdan za RCA. Bowie je shvatio da je vrijeme prekinuti s fazom izdavačkog i kompozitorskog nereda, te se okrenuo izgrađivanju čistog rock profila gdje je zaposlio prateći band Hype (u kome je između ostalih bio i Marc Bolan), a on sam se prihvatio akustične gitare. Album je prvi Bowiev hard rock kojeg će ponoviti tek kasnih osamdesetih s Tin Machine. To je prvi veliki esencijalni Bowiev album u kome je iznio futurističke vizije tehnologije prožete paklom, perverzijama, fiksacijama ludila i paranoje do bola. Album sadrži devet snažnih tematskih pjesama u kojima se prepliću izuzetne Bowieve lirske proporcije - gotovo na granici Kafke opisuje nastrani susret Boga i Sotone ("With of a circle"), bizarno komentira ratne strahote kojima su mediji tih godina obilovali zahvaljujući TV snimcima iz Vijetnama ("Running gun blues"), upušta se u imaginarnu raspravu budućeg društva nad kojim dominira tehnologija koja je nadmašila ljudski intelekt ("Saviour machine"), povodi se za Nietzscheovim idejama nadčovjeka i njegovih potencijala ("The Superman"), dok udarni broj albuma predstavlja ego tema "The man who sold the world" koja je objavljena kao singl-cover Lulu 1974. i osvojila UK no.3. Tom prilikom Bowie je bio koproducent, pjevao je prateće vokale i svirao saksofon. Pjesmu je također obradila i Nirvana na svojem "MTV Unpluggedu" 1994. Album obiluje nizom gitarskih riffova, solaža (Mick Ronson) i vrlo slojevitim rock stilom kojeg su mnogi kritičari prozvali jednom od najvažnijih faza Bowievog stvaralaštva. Naslovnu temu Bowie je 1979.obradio s klavijaturistom grupe Blondie, Jimmy Destrijem, dok je za prateće vokale uposlen nevjerojatni operni falset Klaus Nomi iz Berlina.
Bowie je u to doba pokazivao sklonost ka čudnom, nastranom i bizarnom imageu - ženskim haljinama i make-upu, što će se kasnije iskristalizirati u vrlo osmišljen show bussiness potez. Album je došao samo do no. 26 u Britaniji, dok je u Americi potpuno podbacio, sramežljivo se pojavio na broju 105 i nestao. Ponovno izdanje albuma 1990.obuhvatilo je još i kompozicije "Lightning frightnenig", "Holy holy", "Moonage daydream" i "Hang on to yourself".
[  ]

DAVID BOWIE - Hunky Dory ( 1971, RCA )

Unatoč lošem tiražnom efektu prethodnog albuma, Bowie okuplja band koji će se prozvati The Spiders From Mars - Mick Ronson (gitara, piano), Woody Woodmansey (bubnjevi) i Trevor Bolder (bas) i nastavlja istraživanje vlastitog izraza koje mu je bilo konačno zagarantirano stalnim diskografskim ugovorom za RCA. U vrlo produktivnoj fazi, napisao je niz kompozicija za gotovo tri albuma.
Albumom je zašao u melodičnije sfere za razliku od prethodnog hard-rock ostvarenja. Na čisti, tradicionalni glazbeni obrazac koji se temelji na melodiji uključeni su izraziti klavirski zvukovi Rick Wakemana i bogati orkestralni aranžmani koje je ovaj puta savršeno dobro uklopio u cjeloviti izraz (pogotovo pjesme "Life on Mars", "Eight line poem", "Changes", "Kooks", "Fill your heart") dok je ritmička struktura ovaj puta isključivo u funkciji pratećeg elementa. Gitaristički doprinos je uglavnom akustična ritmika i poneki solo izlet.
Interesantno je da je "Life on Mars" postao no.3 u Britaniji tek 1973. i da je u stvari parodija šlagera Frank Sinatre "My Way", "Song for Bob Dylan" je vrlo nesigurna Bowieva parodija koja je polomila dosta kritičarskih koplja, dok je "Queen Bitch" jedini rock and roll na albumu pod utjecajima Velvet Underground. Ista će se pronaći kao b-strana singla "Rebel, rebel" 1973. "Andy Warhol" je bila očita oda velikanu pop-arta, a i Bowieva želja za uvrštavanje u krug art-čudaka, makar je pjesma vrlo jednostavnog akustičnog tretmana. "Hunky dory" se pokazao idealnim prototipom brit-popa devedesetih. Bonus skladbe ponovno objavljenog albuma 1990. obuhvatile su "Bombers", "The Superman" (alternativna verzija), "Quicksand" (demo) i "The bewlay brothers".
Amerika je i dalje ostala praktički nijema - album je došao do no 93., dok je u Britaniji doživio prvi veliki uspjeh - no.3 zadržavši se u prodaji pune dvije godine.
[  ]

DAVID BOWIE - The Rise And Fall Of Ziggy Stardust And The Spiders From Mars
( 1972. RCA )

O ovome je izrečeno bezbroj pohvala i sasvim je sigurno da je uz Hendrixov "Are You Experienced", Beatlesov "Sgt.Papper's Lonely Heart's Club Band" i Sex Pistols " Never mind the Bollocks", te Nirvanin "Nevermind", ovo album koji je prouzročio najviše rasprava, polemika, utjecaja i glazbenih stilova. Album je to fantastične science - fiction prirode koji govori o vanzemaljcu koji pokorava planetu Zemlju njenim trendovskim oružjem - glam rockom koji je ovdje ispeglan do savršenstva. Bowie je skinuo onovremene značajne protagoniste rocka - T.Rex, Hendrixa, Stonese, Velvet Underground… i oblikovao ih u novi glazbeni izraz, rock podebljan svime i svačime - psihodelijom, soulom, orkestralnim aranžmanima, hard rockom, glamom… Premda je album objavljen istodobno s ekstremno eksperimentalnim prvijencem Roxy Music i djelovao je poput prerađenog popa iz šezdesetih, niz finesa koje je Bowie uskladio ovjekovječile su ga kao najznačajniji album ranih sedamdesetih. Prvenstveno zato jer je na vrijeme shvatio klopku rock and rolla i njegovu suštinu svjetonazora. Album nema slabe točke - svih jedanaest kompozicija su postale ultimativne himne rocka, a "Ziggy Stardust" je postala čestom metom obrada. "Starman" je postao drugi Bowiev UK no.1 hit. "Rock'n'roll suicide" je došao do no.22, a "Suffragette city" samo do no.75. U reizdanju albuma 1990. dodane su još kompozicije "John I'm only dancing" (UK no.12, 1972.), "Velvet goldmine" (b-strana singla "Changes"), "Sweet head" i demo verzije "Ziggy stardust" i "Lady stardust".
Postavljeni termini albuma su uz strahoviti utjecaj na glam i rock sedamdesetih bili i na punk (pjesma "Hang on to yourself"), te cijeli niz važnih britanskih sastava od Echo & The Bunnymen, Bauhaus, The Cure, The Smiths, Suede, Blur, Radiohead…
Veličanstvenim spektakularnim promotivnim koncertom u Londonu otvorio je vrata slave - album je doživio prvi milijunski tiraž (no.5 u Britaniji), a teatralni show kojim je plijenio pažnju, te vanzemaljskim imageom, šminkom i frizurom naslijedio je brdo besramnih imitatora - Alice Cooper, Kiss, Queen, The Cramps, The Cure, Boy George, Prince, Cyndi Lauper, Marylin Manson, te mnoge pop i metal izvođače. Bowie je jasno naglasio važnost imagea u rocku dovevši ga do poimanja životnog svjetonazora što će se posebno istaknuti kod new romantics i gothic izvođača osamdesetih.
Album je svoje treće izdanje doživio u srpnju 2002. te je proširen bonus cd-om nizom demo materijala i b-stranama tadašnjih singlova.

DAVID BOWIE - Alladin Sane (1973, RCA)

Sveopći interes koji je prouzročen "Ziggy" albumom, te velikom i šokantnom američkom turnejom, imageom i poplavom sličnih Bowievih kopija prvenstveno u Britaniji rezultirali su novim komercijalnim pogotkom. Album je zasjeo po prvi puta na UK no.1, a singl "Drive in Saturday" na no.3. U međuvremenu je Bowie producirao album Lou Reeda "Transformer", Iggy Popa i The Stooges "Raw Power", te hit singl skupine Mott The Hoople "All the young dudes".
Album je blago razočarao, ali je pokazao novi Bowiev interes - eksperimentalne egzibicije, klavirske magične improvizacije u pjesmi "Alladin sane" i "Lady grinning soul", psycho eskapade u "Drive in Saturday", cijevastu produkciju u "Panic in Detroit", različite gitarske 'uvrnute' dionice ukalupljene u glam rock relativno jeftinih pop melodija, ali bogatih instrumentalizacija i pratećih vokala, te lirike koncentrirane na galaktičku apokalipsu, samoubojstvo, heteroseksualnost, ispiranje mozga… Najtipičnije glam rock pjesme su "Cracked actor", "Watch that man" i "The prettiest star". Možda je malo čudno što je ovo prvi veći Bowiev uspjeh u Americi (no.17), međutim njegov stil je profilirao najbolje i nejesencijalne tvari koje su činile britanski glam rock i pop koji u Americi nije prolazio. Na albumu se nalazi i obrada The Rolling Stonesa "Let's spend the night together", te pjesma "Jean genie" koja je posvećena Iggy Popu. Ova druga će kasnije postati najprepoznatljiviji dio albuma premda je prvotno objavljena kao najavni singl koji je jedva jedvice prošao na britanskoj top listi budući da je publika očekivala novog vanzemaljca.
[  ]

DAVID BOWIE - Pin - Ups (1973, RCA)

Samo dva mjeseca nakon albuma "Alladin Sane", Bowie objavljuje kolekciju od 14 obrada, uglavnom hitova iz šezdesetih godina - Pink Floyd, The Pretty Things, Them, The Yardbirds, The Who, Kinks..., a veliko iznenađenje je bila obrada tada nepoznatog Bruce Springsteena. Na albumu su svirali svi Spidersi izuzev bubnjara Woodya kojeg je zamijenio Sly Dunbar. Album nije pokupio neke izrazito važne kritike, no pokazao je sve veće Bowieve sklonosti ka stalnim stilskim promjenama, te je bez problema zasjeo na UK no.1, dok je u Americi dogurao do solidnog no.23. Jedini singl skinut s njega bio je "Sorrow" (original The Mersey's, 1966.) koji je dosegao UK no.3.
U srpnju iste godine nakon dvomjesečne britanske turneje u krcatom londonskom Hammersmithu šokantno zaprepešćuje javnost objavljujući da se povlači iz javnih nastupa. Samo dio toga se pokazalo točnim: više nikada nije radio sa Spidersima.

DAVID BOWIE - Diamond Dogs (1974, RCA)

Raspuštanjem čuvenih Spiders From Mars i povlačenjem Bowiea sa scene, diskografska kuća grabi priliku da objavi još nekoliko singlova s ranijih albuma koji su samo služili kao paravan za pripremanje novog terena. Premda je Bowie odlučio da stane na loptu nezadovoljan vlastitim managementom, a i sveopćim ludilom koje je vladalo oko njega bilo gdje da se pojavio, te se i očigledno plašio kako bi njegova karijera mogla prerasti u narcisoidnu paučinu koja će vremenom istrunuti, snima glasoviti "TV Midnight Show" i seli se u Los Angeles. Upravo mu taj televizijski šou pomaže u ideji za koncept novog albuma. Potpuno napušta ideju glam-rocka, šljokica, kičeraja i blještavila, a pomalo se udaljuje i od klasičnog rock stila, te se sve više u novoj okolini počinje zanimati za rhythm and blues i soul. Preuzima ulogu gitariste i stvara image novog Bowiea - promišljenog i sračunatog. Ovdje se Bowie po prvi puta nalazi u ulozi vodećeg producenta lišenog bilo čije suradnje što se pokazalo vrlo uspješnim potezom. Rezultat je bio album pakiran u produkciji sličnoj Phil Spectoru - sa pianom, gudačima, saksofonom, synthesizerom i gitarom, te lirskom tematikom pod utjecajima kultnih spisatelja Willam Burroughsa, Brion Gysina i George Orwella. Tako su nastale vrlo turobne pjesme "1984", "Future legend", "We are dead", "Big brother / Chant of the ever circling skeletal family". Posebni dio albuma čini pjesma "Sweet thing" koja pokazuje pravo novo lice - Bowievi duboki i režavi vokali u dramatično slojevitom glazbenom komadu koji govori o prostituciji i narkomaniji u sklopu bijednog amerikaniziranog života. Osim naslova "Rebel, rebel" i "Diamond dogs", duh rocka je potpuno nestao i najavio fazu 'plastičnog soula' u pjesmi "When you rock'n'roll with me" koji će se nastaviti i na kasnijim albumima. Posljednja pjesma "Big brother" je nastavak "The superman" s albuma "The Man Who Sold The World" samo u totalno obrnutoj poziciji - 'brother' ili 'superman' je svu moć usmjerio na centralizam i špijuniranje.

Kompletna slika albuma prikazala je istovremene krajnosti - život najvećih i potlačenih, te marginalnih ikona u sklopu sistema koji je nametnut nečijom ideologijom. Ponekad eksplicitno, ponekad metaforički, Bowie je ušao u prikaz društva koje može aludirati i na komunizam, ali i na kapitalizam, tako da se ponovno pokazao vještim autorom koji sve više poseže u umjetničku sofistikaciju što mu je donijelo nove pozitivne vibracije u kritičara, ali i do tada najveći komercijalni doseg u Americi gdje je album došao do no.5. U Britaniji je, naravno, bez problema ponovno došao do vrha. Album je objavljen 24. travnja 1974., a posljednji Bowiev glam-rock singl, "Rebel, rebel" ostvario je solidan dojam na top listama i postao jedan od njegovih ultimativnih rock hitova.
[  ]

DAVID BOWIE - David Live 2 lp's (1974, RCA)

Tokom ljeta 1974., Bowie okuplja novi sastav s gitaristom Earl Stickom, glazbenicima Tony Newmanom, Michael Kamenom, Herbie Flowersom, te proširenom duhačkom sekcijom i pratećim vokalima i kreće na 'povratničku' američku turneju kojom je svoju formu izražaja proširio i na vizualnu prezentaciju. Prilično ekstravagantan šou koji je snimljen 14. i 15. srpnja 1974. u Tower Theatru Philadelphia objavljen je 29. listopada 1974. kao dvostruki živi album sa 17 naslova gdje manjkaju svi bitni elementi "Ziggya" predstavljajući tako sliku novog Bowiea koji se postepeno udaljuje od rock svjetonazora i sve više teži ka soulu, funku i rhythm and bluesu. Tako su neke od najmoćnijih Bowievih kompozicija "Rebel, rebel", "Suffragette city", "Diamond dogs" i "Jean genie" ovdje uz dodatak duhačkih aranžmana dobile tipičan soul oblik dok je rock, hard i glam potpuno nestao. Uvrštena je i obrada "Knock on wood" (Eddie Floyd) koja je objavljena kao singl i postala UK no.10, a ovdje je Bowie po prvi puta zabilježio i hit koji je napisao za skupinu Mott The Hoople - "All the young dudes".
Album je doživio novi milijunski tiraž - u Britaniji no.2, a u Americi no.8.
Nakon završetka turneje otpušta svojeg managera koji je od njega napravio marketinšku marionetu i posvećuje se novim istraživanjima koje su u rock štampi protumačene kao 'promjena radi promjene' što je prilično uzdrmalo Bowiev medijski status.

DAVID BOWIE - Young Americans (1975, RCA)

Bowieva glam-rock faza je završila, ali je sklonost ka ekstravagantnom imageu ostala - promijenio je frizuru, odjeću i stil približivši se vizualizaciji otmjenog heteroseksualnog playboya iz mondenih kockarnica i elitističkog načina života. Koliko je glam rock tih godina bio popularan svjedoče brojni hitovi različitih autora (T. Rex, Gary Glitter, Suzy Quatro, Sweet, Slade...) istovremeno je bio i marginaliziran budući da nije bio pogodan stil, pogotovo image za prosječnu populaciju kojoj je više odgovarala relativno jednostavnija verzija bez estravagancije (Led Zeppelin, The Rolling Stones ili Abba), tako je i novi stil koji se rađao tih godina, disco, bio u početku promatran s dozom podsmijeha ili pak potpuno zaobiđen. No, disco nije bio nevidljiv, dapače, američki hitovi no.1 (Hues Corporation - "Rock the boat" ili George Mc Crae - "Rock your baby") su pokazali da disco odgovara i širokoj populaciji samo ga ne uzima suviše ozbiljno. Jedini subkulturni elementi koji su pokazali interes i svjetonazor disco stila bila je ekstravagantnija ženska publika, gay scena koja je tih godina počela rapidno cvasti i crnačka populacija mlađih naraštaja kojoj blues nije bio materinji jezik. Zbog toga su paralele disca i glama vrlo podudarne - oba stila su bila vrlo atraktivno marginalizirana u društvu.
Bowie je u pravom trenutku uskočio u prvi val disco najezde objavivši u kasnu zimu, 7. ožujka 1975. svoj deveti studijski album "Young Americans" pokazavši da se i u ovom stilu vješto snalazi kao i u rocku. Album je vrlo hrabra rekonstrukcija crnačkog novog zvuka u Bowievoj verziji bijelog engleskog pop - stila. Samo osam pjesama prikazale su ga kao autora koji može bez problema parirati izvođačima poput The Bee Gees ili Average White Band, ostvarivši svoj prvi američki hit singl no.1 - "Fame". Na albumu se nalazi i obrada The Beatles "Across the universe" kojoj je dodao snažan funky element, te pjesma koju je napisao s Luther Vandrossom - "Fascination", plesni disco broj s upečatljivim riffom. Ostatak materijala je Bowievo djelo - plesne, soul/ disco funky kompozicije s elementima utjecaja latinske glazbe i obilate potpore elektronskih zvukova. Također je objavljen i singl "Young Americans" koji nije ostvario zadovoljavajući uspjeh na top listama - samo no.18 u Britaniji i no.28 u Americi, ali zato je album bio prvorazredni uspjeh - britanski no.2 i američki no.9.
Snažni utjecaji ovog albuma iskristalizirati će se ranih osamdesetih kroz new romantics, a najjače će doći do izražaja Belouis Somea (veliki hit "Imagination", 1985.), ABC, Simply Red, Spandau Ballet...
[  ]

DAVID BOWIE - Station To Station (1976, RCA)

"Rock je krezuba baba", izjavio je Bowie po izlasku ovog albuma davši do znanja da se ne namjerava vraćati u njega. I zaista, to će učiniti tek u kratkotrajnom izletu s dva blijeda Tin Machine albuma koncem osamdesetih. "Station To Station" je album inspiriran Kraftwerkovim "Autobahn" koji su opisali vožnju automobilom, a Bowie je uskočio u vlak, što su Kraftwerk iskoristili za ideju albuma "Trans Europe Express" godinu dana kasnije. Naslovna skladba opisuje vožnju željeznicom i građena je na hipnotičkoj valjajućoj ritmici koja se gradacijom pretvara u intenzivno nabijenu i brzu ritmičku figuru koja traje iznenađujućih 10 minuta. "Golden years" je plesni soul-funk/disco gdje se Bowie poigrava vokalima i melodramatikom na pragu Elvis Presleya. Mnogi su pjesmu proglasili najboljim Bowievim plesnim dance brojem sedamdesetih. Ista je objavljena i kao singl i postala no.10 u Americi. "Word on a wing" je laganija soul pop pjesma s bogatom melodijom i izuzetnim refrenom, te lepršavim revijalnim zvukom piana. "TV c15" je objavljen kao singl i došao samo do UK no.33 sasvim sigurno zbog vrlo bizarnog teksta gdje djevojka jede televizijski prijemnik. Pjesma je nadahnuta Bowievom nagrađenom ulogom u filmu "The Man Who Felt On Earth" (Čovjek koji je pao na zemlju) Thomas Newtona, kada je bio ozračen katodnim zrakama. Na albumu je još i plesni disco-funky "Stay" sa dramatičnom gitarskom svirkom, te lagana pop - balada "Wild is the wind" obrada Dmitri Tiompkina i Ngo Washingtona iz istoimenog filma Johnny Matisa iz 1956.
Album je objavljen 23. siječnja 1976., te je došao je na UK no.5 i USA no.3. Reizdanje 1991. ovog vrlo kratkog albuma (samo 37 minuta) obuhvatilo je još i dvije snimke uživo - "Word on a wing" i "Stay" snimljene 23. ožujka 1976. na Long Islandu.

DAVID BOWIE - Low (1977, RCA)

Nakon albuma "Station To Station", Bowie je opasno zaglibio u krizu. Shrvan kokainom i fizički gotovo indisponiran pojavljivao se na pozornici tijekom petomjesečne svjetske turneje dajući kojekakve izjave koje su govorile o njegovoj opsjednosti Hitlerom i arijevskom rasom. Neprovjerene su i glasine o njegovom fašističkom salutiranju i nacističkim poklicima u garderobi Victoria Stationa nakon koncerta kao i podrška Britanskoj nacionalnoj fronti kada je izjavio da bi za desničare dao vlastiti bubreg, što je veoma uzdrmalo njegov položaj kao svjetske glazbene zvijezde.
U takvom, prilično lošem medijskom okružju, Bowie početkom 1977., 14. siječnja objavljuje jedanaesti album "Low". Maksimalno kontraverznu situaciju produbila je i punk eksplozija trominutnih brzih, agresivnih i frustrirajućih pjesama naglašavajući novi svijetski rock poredak u koji Bowie očito nije pripadao. Izgledalo je da se njegova karijera ruši, pogotovo što singl "Sound and vision" nije donio zadovoljavajući rezultat. Doduše, smjestio se na UK no.3, ali je ubrzo nestao zbog čitavog medijskog aparata koji mu je potpuno srušio ugled. Iz Los Angelesa se preselio u Berlin gdje je pokupio niz avangardnih glazbenih utjecaja koji će se odraziti na njegov rad. "Low" je unatoč svemu bio veliko iznenađenje; prva strana ploče pjevana, druga instrumentalna, čime je naglasio da se potpuno udaljuje od dotadašnjih rock trendova i okreće elektronskoj glazbi, ambijentu i funku. Na albumu se pojavljuje impresivan broj gostiju - od glavnog majstora eksperimentalne, ambijentalne i elektronske glazbe Brian Eno koji je ovdje dao ogroman doprinos, zatim Denis Davies, producent Tony Visconti, do mnogih studijskih glazbenika, zborova i simfoničara. Svaki naslov je praktički sniman s drugom ekipom i album u potpunosti opravdava naziv eksperimentalan - Eno je kazao da prilikom snimanja nitko nije imao pojma kako bi snimak trebao zvučati i koji je doprinos pojedinog glazbenika u njemu, već je zvuk počeo bivati jasniji tek u završnoj producentskoj obradi.
Album ima jedanaest naslova od čega su šest instrumentali koji čine poseban dio albuma. Dva su kraća i plesna broja ("Speed of life" i "A new carrer in new town") u elektronskom funky stilu, dok su ostali uglavnom nadahnuti avangardnom klasičnom i modernom glazbom, prvenstveno Philip Glassom, Steve Reichom, Paul Whitemanom i dadaističkom filozofijom. "Warszawa" je usporeni minimalizam kojim je Bowie definitivno izašao iz mainstreama, "Art decade" je impresija Zapadnim Berlinom, još jedan spori instrumentalni minimalizam. "Weeping wall" je na pragovima Reicha i Glassa - u njemu Bowie sam svira sve instrumente - ksilofon, vibrafon, gitaru, synth... Album završava "Subterraneans", instrumental kojim je kompletirao impresiju Berlinom, a prvotno je bio predložak za film "The Man Who Felt To Earth" na kojeg nije uvršten. U instrumentalima je obilato iskoristio zbor, simfonijske glazbenike i mnoge elektronske melodijske obrasce. Pet pjevanih pjesama su uglavnom elektronski funky komadi koji će izvršiti ogroman utjecaj na britanski post - punk, gothic i new romantics, pogotovo na stil Joy Division, Gary Newmana, Simple Minds ili koncem devedesetih na Mobya, Trans AM, F.S.K., Death In Vegas i mnoge druge.
Bez obzira na kontraverznost atmosfere koja se podigla izlaskom albuma "Low", Bowie je ostvario vrlo značajan rad koji će imati dalekosežan glazbeni futurizam; to je u potpunosti avangardan rad.
Na britanskoj listi albuma dosegao je no.2, a u Americi no.11. Reizdanje 1991. uključilo je još tri naslova - "Some are", "All saints" i remiks "Sound and vision". Tom prilikom album je došao do UK no. 64.

DAVID BOWIE - Heroes (1977, RCA)

Točno deset mjeseci nakon elektronskog eksperimentalnog albuma "Low", Bowie u jesen, 14. listopada objavljuje novi album kao protutežu ekspanziji punka koji je bio svjetski trend broj jedan. Bowie je ponudio svoj odgovor na punk - profinjeni artistički tro-četvoro akordni pop - rock stil koji je prozvan new wave, a temeljna odrednica mu je očito bila u izvornom leksiku punka s osjetnim pomakom ka umjetničkoj formi jednostavnih melodija i bogatoj instrumentalizaciji u koju se može uklopiti svašta - ponajprije stilističke fraze, eksperimenti, minimalizam s otklonom od mainstreama. Ovaj album je uvelike utjecao na razvoj čitavog kasnijeg new wavea, pogotovo na Talking Heads, The B-52's, XTC i U2.
Snimljen je u berlinskom Hansa studiju u ljeto 1977. uz pomoć gostiju - Carlos Alomar i Robert Fripp (gitare), Denis Davies (bubnjevi), George Murray (bas) i Brian Eno (elektronika, synth, klavijature). Bowie je ovom prilikom svirao saksofon, koto, gitare i klavijature. U konceptualnom pogledu "Heroes" je nadogradnja albumu "Low" - prva strana pjevana (new wave), druga strana instrumentalna (ambijent); sadrži šest pjevanih i četiri instrumentalne kompozicije. Otvara ga singl "Beauty and the beast" (UK no.39), prilično neskladna pjesma puna 'otpadnih' zvukova gitara, funkoidne ritmike i teatralnih Bowievih vokala. "Joe the lion" razmatra tijelo kao art-objekt po uzoru na priču Chris Burdena, ovu formu Bowie će razraditi osamnaest godina kasnije na albumu "Outside". Naslovna skladba "Heroes" spada u sam vrh Bowievih najpoznatijih pjesama premda se kao singl popela samo do UK no.24. Snažan tekst o dvoje zaljubljenih koje razdvaja berlinski zid izrazito je naglašen u sklopu pop obrasca u kome je dominantna Frippova gitarska pozadina i Enove ambijentalne klavijature koje će Eno obilato koristiti osamdesetih i devedesetih prilikom rada sa U2. "Sons of the silent age" je nostalgična futuristička pjesma koja je prebačena nekoliko stoljeća u neko izgubljeno vrijeme, a u glazbenom pogledu je naslonjena na soul stilizaciju. "Blackout" je pjesma koju je Bowie napisao 1976. kada je doživio kolaps, a posljednja pjevana stvar je "The secret life of Arabia", tipični soul funky pop i po nekim mišljenjima najljepša kompozicija na albumu. Instrumentalni dio albuma otvara posveta Florian Schneideru iz Kraftwerka - "V2 Schneider" gdje je uz repetativni militaristički bubnjarski neo-folk ritam dočaran let aviona pomoću elektronskih zvukova i modificiranog vokala, a završnicu čine gitarski zvukovi vratolomnog leta. "Sense of doubt" je minimalistički spoj esencijalno jednostavne nadogradnje elektronske melodije dok su u pozadini prisutni šumovi, što je bio vrlo šaljiv izbor za b-stranu singla "Beauty and the beast". "Moss garden" je ambijentalni rad u kojem Bowie svira japanski žičani instrument koto (sličan gitari), a ambijentalnu pratnju mu održava Brian Eno. Pjesma će znatno utjecati na Spandau Ballet (druga strana albuma "Diamond"), David Sylviana i Cocteau Twins. Posljednji instrumental je turobna tema "Neukoln" s maglovitim zvukom saksofona i režavom gitarom, a atmosferu naglašavaju obredno opaki zvuci klavijatura. Bowie je u suradnji s Enom kompoziciju realizirao pod očitim utjecajima atmosfere Istočnog Berlina u koji su se tih godina naseljavali turski emigranti.

Po časopisu Melody Maker, "Heroes" je proglašen najboljim albumom 1977. Premda su hitovi izostali, album je dosegao UK no.3, dok je u Americi potpuno podbacio došavši samo do no.35 i u roku od samo tri tjedna potpuno nestao s liste top-100 što mu se posljednji put dogodilo 1971. s albumom "Hunky Dory". Iste godine ponovno dobiva glavnu ulogu u filmu "Schoner Gigolo, armer Gigolo" (poznatiji kao "Just a Gigolo").
[  ]

DAVID BOWIE - Stage 2 lp's (1978, RCA)

Drugi album uživo bio je pregled uglavnom elektronskog, soul i funky Bowievog razdoblja uz pet kompozicija iz faze Ziggy Stardust koje su ovdje adaptirane kroz new wave filter - brzi rock "Hang on to yourself", elektrizirana "Ziggy Stardust" obogaćena zvijezdanim zvukom električne violine, te klasične verzije "Five years", "Soul love" i "Star". Ostatak koncerta održanog 29. travnja 1978. u Spectrum Areni u Philadelphiji je skup plesnih electro funky hitova - "Station to station", "Fame", "Heroes"... te ambijentalnih i eksperimentalnih skladbi s albuma "Low" i "Heroes". Uz ekipu koja je bila prisutna na posljednja dva albuma (izuzev Ena i Frippa), u proširenom sastavu između ostalih prisutni su Adrian Belew (gitara), Roger Powel (elektronika, klavijature), te Simon House (električna violina).
Objavljen je i live EP "Ziggy Stardust / Art Decade", ali je dospio samo do UK no.54. Album je objavljen 25. rujna 1978. i ostvario UK no.5, dok je očekivani nastavak uspjeha albuma "David Live" iz 1974. u Americi izostao - samo no.35.

DAVID BOWIE - Lodger (1979, RCA / Bow)

"Lodger" je treći dio trilogije skladane u suradnji s Brian Enom i nije donio nikakve pomake, već stagnaciju tako da je po mnogim mišljenjima najslabiji Bowiev rad u sedamdesetima. Objavljen u vrijeme ekspanzije elektronske glazbe u rocku kada su Bowievi utjecaji bili strahoviti na niz izvođača - pogotovo na Gary Newmana koji je ostvario britanski no.1 sa singlom "Are friends electric?", te čitavu gomilu novonastalih post - punk i new wave imena (Magazine, Ultravox, The Human League, Joy Division, Devo, The Cure, P.I.L.). Album je donio deset poprilično blijedih eklektičnih pjesama koje zvuče kao spoj različitih Bowievih faza od vremena albuma "Hunky Dory" do "Heroes". Vrijedi jedino izdvojiti potcijenjenu "Repetition" s kronometarski preciznim gitarskim riffom koja je jedan od ponajboljih komada albuma. Singl "Boys keep swinging" premda je došao do UK no.7 svojom homo/heteroseksualnošću aludira na američku gay scenu, nije učinio nikakav bitan pečat u njegovoj karijeri kao i pretenciozni pop zahvat u pjesmi "D.J." koji je kao singl došao samo do UK no.29., no unatoč svemu, publika je album vrlo dobro prihvatila. Objavljen je 18. svibnja 1979., te je u Britaniji došao do no.8, a u Americi do no.20, što je sasvim zadovoljavajuće za ovakav ispodprosječni Bowiev rad.

DAVID BOWIE - Scary Monsters And Super Creeps (1980, RCA / Bow)

Prvi Bowiev rad u novom desetljeću bio mu je i posljednji istinski kreativan rad kada se zaista nije moglo ni pretpostaviti da će uslijediti trineastogodišnja skladateljska umjetnička kriza. Zlatna era je završena ovim albumom koji nosi deset izuzetnih pjesama, nisku bisera u kojima je prožeto mnoštvo fuzija i stilizacija, te profinjenih, šminkerski dotjeranih obrazaca. "It's no game (part 1)" otvara album funkoidnim ritmom i ženskim japanskim narativnim vokalom, slijedi "Up the hill backwards" (UK no.32) sa stiliziranom melodijom i Robert Frippovim briljantnim gitarskim figurama. Naslovna tema "Scary monsters" imaginarno priziva narko opsesiju paranoje i šizofrenije uz pratnju lucidnih gitarskih zvukova i funky ritam; pjesma je utrla put mnogim gothic, new wave i new romantics shemama, te postala UK top 20 u siječnju 1981. Briljantni nastavak narko sage "Space oditty" i sam produžetak albuma utkan je u legendarnu "Ashes to ashes", koja je nakon dugog niza godina postala novi Bowiev britanski no. 1 (posljednji mu je bio "Space oditty" 1975.). Još jedan hit, plesna funky disco tema "Fashion" postala je no.5 koja arogantnim tonom progovara o pretencioznom pomodarstvu. Skladba "Teenage wildlife" je svojim šarolikim pop melodijama (višeglasje, gitarske solaže, bogati aranžmani, harmonije) utrla put brojnim brit-pop izvođačima (posebno Suede), a kasnije će se pokazati da je bila i izlazna karta u mainstream za rad na komercijalnim obrascima kasnijih albuma "Let's Dance" i "Tonight". "Scream like a baby" je tipična new wave skladba snažnog ritmičkog udara i Bowievih narativnih vokala koji kulminiraju pri kraju kompozicije u pretvorbu iskrivljenih glasova što će kao osnovni utjecaj uzeti vokal grupe Bauhaus, Peter Murphy. Na albumu se nalazi i obrada skupine Television - "Kingdom come" aranžirana u raskošnoj varijanti Velvet Underground s psihotičnim Bowievim vokalom na pragu fraziranja Barry Gibba, vokala The Bee Gees. Bio je to sjajan Bowiev cover u kome je prepleo niz tada vitalnih trendova. "Because you're young" je još jedna new wave skladba sa nazubljenim zvucima gitare i klavijatura; pokazati će se vrlo bitnim utjecajem za razvoj Echo And The Bunnymen i The Stranglers. Posljednja skladba je nešto umjerenija verzija "It's no game (part 2)".
Album je objavljen 12. rujna 1980. i dosegao je britanski vrh, no.1, prvi puta nakon "Diamond dogs" iz 1974. U Americi je također sjajno prošao s no.12.
Obnovljeno izdanje 1991. uključilo je još skladbe "Space oditty (live)", "Panic in Detroit", "Crystal Japan" i originalna verzija singla "Alabama song" Kurt Weilla koji je u ovom izdanju došao 1980. do britanskog no.23.
[  ]

DAVID BOWIE - Christiane F. - Wir Kinder Vom Bahnhof Zoo, original soundtrack (1981/ 2001, RCA/ EMI)

Ovo Bowievo neslužbeno izdanje objavljeno je u travnju 1981. (reizdanje u rujnu 2001.) i uključuje njegovo gostovanje u potresnom filmu "Mi djeca s kolodvora Zoo" gdje se pojavljuje u jednoj od najupečatljivijih scena prilikom čega je izveo svoj klasik "Station to station". Ovaj soundtrack - kompilacija, bio je dostupan samo na nekim raritetnim piratskim pločama i vrlo teško se tada mogao nabaviti kao oficijelno izdanje jer je objavljen u limitiranom tiražu. Osim uobičajenih verzija Bowievih kompozicija "TVC 15", "V-2 Schneider" i instrumentala "Warszawa", ovdje je svoje mjesto pronašla i raritetna verzija "Heroes/Helden" u englesko-njemačkoj varijanti, te skraćena, singl verzija kompozicije "Stay". Album je prošao potpuno nezapaženo, jedino su ga popratili neki eminentniji glazbeni časopisi i vrlo brzo se izgubio u katalozima sličnih filmskih soundtrackova.

DAVID BOWIE - Let's Dance (1983, EMI)

Nakon albuma "Scary Monsters (And Super Creeps)", Bowie je ponovno zakoračio u potpuno novu fazu. Puna tri mjeseca je nastupao na Broadwayu u kazališnoj predstavi "The Elephant Men" (Čovjek slon), radio je za teatar i film, 1981. objavljuje odličan singl u suradnji s grupom Queen - "Under pressure" koji je postao UK no.1, 1982. piše s Giorgio Moroderom temu za film "Cat People" i objavljuje istoimeni singl koji na veliko iznenađenje nije postao hit došavši samo do no.26. 1983. raskida ugovor s RCA i potpisuje za rekordnih 17 milijuna dolara ugovor s EMI Records. Okuplja provjerenu ekipu: Tony Thompson i Omar Hakim (bubnjevi), Carmins Rojas (bas), Rob Sabino (klavijature), te vrsne Steve Ray Vaughana (gitara) i Neil Rodgersa koji je uz gitaru radio i na savršenoj pop produkciji.
Vrijeme new romanticsa se polako gasilo - sa scene su nestali Bowievi imitatori - Visage, Japan se raspao, Ultravox je potpuno izblijedio, Human League nisu bili aktivni. Jedini u planetarnoj orbiti bili su Duran Duran i Culture Club koji su osim elektronskog funka i dancea prakticirali i poneki izlet u soul i ragga obrasce (pogotovo Boy George), dok se electro pop preselio na neke druge prostore koji su doduše korijenima bili vezani uz isto polazište, no pravac manirizma je krenuo u niz drugačijih smjerova, tako da je Bowie napravio neočekivano komercijalan album bez trunke uobičajenog artizma. Svih osam naslova sa albuma "Let's Dance" koji je objavljen 14. travnja 1983. okrenuto je isključivo diskotekama - pjesme su se pokazale idealnim plesnim temama, a naslovna tema "Let's dance" je postala hit godine osvojivši no.1 s obje strane Atlantika, dok su singlovi "Modern love" i "China girl" (s albuma Iggy Popa "Idiot") postali "samo" no.2 u Britaniji. U Americi su stigli do no.14, odnosno no.10. Kada se uzme u obzir da su b-strane tih singlova sačinjavale kompozicije s albuma, te da se na albumu nalazi i obnovljena verzija singla "Cat people", te obrada malo poznate post - punk skupine The Metros, "Criminal world", tada je jasno da je Bowie na istom materijalu profitirao istovremeno dva puta. Album je doživio nevjerojatan multimilijunski tiraž i na listama najprodavanijih se zadržao čitavu godinu. Jedini prodavaniji albumi te godine bili su "Thriller" Michael Jacksona i "Synchronicity" grupe The Police.
Potpuno oslobođen artističkog pristupa, album obiluje funkom i discom tako da je snažnom ritmikom i najbanalnijim melodijskim i aranžmanskim riješenjima utjecao na poplavu komercijalnog popa i funka - Wham, Madonna, Belouis Some, ABC, Spandau Ballet, Frankie Goes To Hollywood, Eurythmics, Kim Wilde ... a tome nisu čak mogli odoljeti ni The Rolling Stones na svojem albumu "Undercover".

DAVID BOWIE - Ziggy Stardust: The Motion Picture 2 lp's (1983, RCA)

Deset godina nakon pokopa legendarnog Ziggy Stardusta, u listopadu 1983. objavljen je live album kao kompilacijski prikaz različitih faza kroz koje je Ziggy prolazio u 17 pjesama, a uvrštene su i obrade "My death" (Jacques Brel), "White light / White heat" (Lou Reed), te "Let's spend the night together" (Jagger / Richards) kao dostojna sahrana za Ziggyijevo zadovoljstvo. Album nije gromoglasno najavljen pa je u skromnom tiražu prošao kao britanski no.17 i američki no.89.

DAVID BOWIE - Tonight (1984, EMI)

Po prvi puta nakon albuma "Pin-Ups" (1973.), Bowie objavljuje album orijentiran isključivo na revijalni pop, razvodnjenu verziju plesnog disco/funky-popa, što je bio logičan nastavak albuma "Let's dance". Premda je bio ponovno okružen kvalitetnim glazbenicima, provjerenim virtuozima, album je izostavio učešće umjetničkog pristupa i priklonio se struji mainstreama u rangu Phil Collinsa, Billy Joela i sličnih izvođača što je rezultiralo interesom sasvim površnih konzumenata koji su tražili isključivo zabavu. Tri obrade - "I keep forgettin" (Lieber / Stoller), "God only knows" (Brian Wilson / Tony Asher), "Don't look down" (Iggy Pop / Williamson), te nekoliko kolaboracijskih pjesama s Iggy Popom i Carlos Alomarom u kojima su prepleteni komercijalni obrasci reggaea, soula i funka rezultirali su britanskim no.1 albumom i američkim no.11, te hit singlom "Blue Jean" (no.6) uz pratnju dvadesetminutnog komičnog video spota u kome Bowie glumi istovremeno zvijezdu i priprostog mladića - studenta, sasvim sigurno nisu opravdali sve superlative stečene u sedamdesetima. Umjetnik koji je kreirao trendove i svjetonazore mnogih glazbenih žanrova ovim albumom je zašao u teritorij čistog komercijalnog oportunizma.
1985. u suradnji s Pat Methenyem objavljuje hit singl "This is not America" (UK no.14) kao temu za film "The Falcon And The Snowman", mekani pop koji je u Njemačkoj postao Bowiev bestseller. Iste godine nastupa na Live Aidu i tom prilikom promovira projekt u suradnji s Mick Jaggerom, EP "Dancing in the street" (EMI), obradu starog soul klasika Ivy George Huntera, Williama Stevensona i Marvin Gayea iz 1964.
Godinu kasnije, 1986. objavljuje za Virgin Records tri skladbe za film "Absolute Beginners" (režija Julien Temple). Naslovna skladba je postala hit singlom, no više nitko ozbiljan Bowiea nije doživljavao kao tvorca radikalnih glazbenih ostvarenja.
Također radi i soundtrack za film - bajku "Labyrinth" (režija Jim Henson) iste 1986. sa šest autorskih kompozicija od kojih je "Underground" objavljena kao singl i postala britanski no.21. Pod jakim gospel utjecajima ta pjesma je direktno utjecala na Madonnu i stvaranje njenog multimilijunskog hita "Like a prayer" 1989. Također je radio i glazbu za film "Monty Python" Terry Jonesa gdje je uvršteno njegovih pet kompozicija.
[  ]

DAVID BOWIE - Never Let Me Down (1987, EMI)

Ovim radom Bowie je izgubio gotovo cjelokupno poštovanje koje je izgrađivao dva desetljeća, izgubio je publiku i naklonost kritike, a status mu se bitno izmjenio. Po prvi puta u karijeri bio je potpuno odvojen od aktivnog učešća u pop glazbi - postao je ispodprosječna pop ličnost kakvih se u Britaniji pojavljivalo enormno mnogo. Postao je neprimjetan, singlovi su mu prošli katastrofalno loše - "Day - in - day - out" (no.17), "Time will crawl" (no.33), "Never let me down" (no.34), a album je unatoč britanskom no. 6 vrlo brzo nestao iz vidokruga top 100. Bio je to album (objavljen 27. travnja 1987.) koji je poražavajuća mrlja u njegovoj bogatoj karijeri. U doba kada je vrh komercijalne scene diktirala plesna house glazba, hip - hop, heavy metal, a u Britaniji su vodeću ulogu igrali The Smiths, The Cure, The Housemartins, Pet Shop Boys, U2, Eurythmics..., ovaj album je djelovao staro, otrcano i isprazno spram ostalih. Nalik na prizemni komercijalni pop, Bowie je stekao poziciju koja je nalikovala "staroj krezuboj babi" (njegova opaska za rock and roll 1976. kada je objavio album "Station To Station"). Da bi spasio ugled, krenuo je na turneju nazvanu "Spider Glass" prožetu raznim teatralnim štosevima na koje su padali samo naivci - iz publike je izvukao neku 'obožavateljicu' da pleše s njime koja je u stvari bila profesionalni dio ekipe, zatim je koristio namještene finese padanja po pozornici uz teatralnu pratnju plesača, velika platna i ekrane, no sav cirkus je malo tko mogao probaviti kao nešto ozbiljnije i smislenije. Osjećalo se da je Bowie upao u isti pretinac s Chris De Burghom, Chris Reom, George Michaelom, Paul Youngom, Simply Red... Vrlo žalosno za tvorca mnogobrojnih trendova i subkulturnih glazbenih strujanja. Jedino što je odudaralo od njegovog blijedog i neinventivnog tadašnjeg rada bilo je pojavljivanje u kontraverznom filmu Martin Scorsesea "Posljednje Kristovo iskušenje" 1988.

DAVID BOWIE & TIN MACHINE - Tin Machine (1989, EMI)

U trenutku kada je Bowiev ugled katastrofalno pao na jadno parodiranje kroz nastupe na raznim festivalima open-air karaktera, gostovanje kao specijalnog guest stara na nastupima Tine Turner i Eurythmics, a mediji se sjetno prisjećali njegovih kreativnih vrhunaca, rođen je projekt Tin Machine - band sastavljen od braće Sales, Hunt (bubnjevi) i Tony (bas) koji su davnih sedamdesetih radili s Iggy Popom na albumu "Lust For Life" i gitarista Reeves Gabrielsa. Album "Tin Machine" (objavljen 22. svibnja 1989.) je sastavljen od ogoljenog hard/heavy rocka sedamdesetih na natruhama Led Zeppelin, Cream i mjestimičnim disharmonijama i noisea na relaciji Jimi Hendrix - MC5 - Pixies - Sonic Youth. To je prvi ovakav Bowiev rad nakon 17 godina od albuma "The Man Who Sold The World", a baziran je na čvrstoj rhythm and blues strukturi moćnih gitarskih riffova i snažno podebljanom ritmu uz povremene izlete u hard core (pjesme "Pretty thing" i "Tin Machine"), te u psihodelične gitarske detalje. Lišen bilo kakve pomoći elektronske produkcije ili instrumentarija (izuzev mjestimične pozadinske uloge klavijatura) stvoren je sasvim solidan album koji bi možda više odgovarao sedamdesetima, no zbog narušenog Bowievog statusa sasvim je promaknuo pažnji javnosti. Singlovi skinuti s njega - "Heaven's in here", "Prisoner of love" i "Under the god" su jedva uspjeli ući na britanski top 50, album se praćkao svega devet tjedana na top 100 (čak je zauzeoUK no.3), tako da se unatoč zadovoljavajućem sadržaju ne može govoriti o nekom uspješnijem produktu. Većina pjesama je potpisana kao djelo Tin Machine, a pronašla se i obrada John Lennonove "Working class hero".

DAVID BOWIE & TIN MACHINE - Tin Machine II (1991, London Records)

Nakon isteka ugovora s EMI records, Bowie i Tin Machine prelaze u London Records u vrlo kriznoj diskografskoj situaciji za njega. Doduše, prije godinu dana, 1990. nakon prekida ugovora s EMI objavljen je dvostruki kompilacijski album "ChangesBowie" koji je zasjeo na UK no.1, a u Americi na no.39, što je Bowie iskoristio za vrlo uspješnu "Sound + Vision" turneju koja mu je donijela odličnu zaradu (nastupio je i na prepunom zagrebačkom Maksimiru u rujnu 1990.), no njegov rad s Tin Machine očito nije bio sretan izbor. Drugi album ovog projekta (objavljen 2. rujna 1991.) je bio nešto drugačiji od prvijenca - nije više bio naglašen hard/heavy rock u tolikoj mjeri (osim pjesme "A big hurt"), već je bilo mješavine akustičnog gitarskog popa, indie - rocka, klasičnih rock kompozicija, ponešto balada, dok se u produkcijskom pogledu zvuk 'pročistio' različitim efektima, obogaćen je s daleko više klavijatura, a sam Bowie čak i svira saksofon. Interesantno je da je ovdje Bowie dao i dva vodeća vokala Hunt Salesu (u pjesmama "Sorry" i "Stateside") što se do tada u Bowievoj karijeri nikada nije desilo da na albumu nekome prepusti glavne pjevane dionice. Skinuta su dva bezuspješna singla "You belong in rock'n'roll" (no.33) i "Baby universal" (no.49), dok je album prošao katastrofalno loše - na britanskom top 100 bio je svega 3 tjedna! Ovako lošu prodaju Bowie je jedino doživio sa svojim prvim albumom "David Bowie", 1967. godine.
22. srpnja, 1992. je objavljen album uživo "Tin Machine Live: Oy Vey, Baby" (Victory Music) s osam pjesama. Ovaj posljednji rad Bowievog projekta se čak nije niti pojavio na top listama tako da je avantura zvana Tin Machine okončana u potpunoj marginalnosti.
[  ]

DAVID BOWIE - Black Tie, White Noise (1993, Arista)

Nakon obilja kreativne suše koja je u Bowievom radu trajala 13 godina, ovaj blijedi dugački period je konačno završio. 1992. oženio je manekenku iz Somalije, Iman Abdulmajid kojoj je posvetio uvodni instrumental ovog albuma, pjesmu "The wedding", kao i istu verziju u pjevanom izdanju. Bio je to prvi kvalitetan Bowiev album nakon "Scary Monsters And Super Creeps" iz 1980. Albumu je prethodio singl "Real cool world" u ljeto 1992., ali on se nije pojavio na albumu. Četrnaest odličnih, smislenih i jezgrovitih pjesama zaokružuje početak novog Bowievog desetljeća koje će obilježiti nizom kreativnih radova. Otprilike u isto vrijeme, Bowie je dao izjavu da mu se u proteklom periodu najviše dopadalo ono što su radili Suicide, The Fall i Pixies, što se i odrazilo na ovom albumu. Uz izuzetak skupine Pixies o čijim utjecajima na ovome albumu nije potrebno govoriti jer su oni možda važniji bili u vrijeme Tin Machine (sporadično), no Suicide i The Fall su svakako neizbježni - Bowie je po prvi puta nakon albuma "Low" i "Heroes" pribjegao minimalističkoj metodi, no ovaj puta je ona ukalupljena u elektronski plesni pop izmješan sa soulom i funkom. Premda je 1993. daleko moderniji bio alternativni rock, grunge i underground izraz, Bowie ovim albumom nije iskoračio iz duha vremena kao što je to bio slučaj s Tin Machine ili grozomornim albumom "Never Let Me Down". Napravio je blistav i nepretenciozan pop s obiljem nadahnutih melodija, synthesizerskih orkestracija i elektronskih efekata.
Album je objavljen 5. travnja 1993. i najavljen je singlom "Jump they say" koji je postao njegov prvi UK top-10 singl nakon sedam godina (posljednji hit singl bio je "Absolute beginners" 1986!), a po dobrom Bowievom običaju album sadrži i nekoliko obrada - "I feel free" (Bruce / Brown), "Nite flights" skupine Walker Brothers iz 1978., "Don't let me down and down" (Tarha / Valmont), te "It's gonna happen someday" bivšeg pjevača The Smiths, Morrisseya. Od zanimljivijih gostiju na albumu ističe se legendarni jazz trubač Lester Bowie koji je odsvirao fantastične dionice u pjesmama "You've been around", "Black tie, white noise" i "Looking for Lester", te producent Nile Rodgers koji je albumu dao crni, plesni soul/ funky pečat.
Trebalo je gotovo deset godina da Bowiev studijski album ponovno dođe na britanski no.1 (posljednji je bio "Tonight" 1984., ako se ne računa kompilacija "ChangesBowie" iz 1990.). U Americi se praktički nije ni pojavio na listama jer je Bowie potpisao za malu tvrtku Savage koja je u trenutku kada se album pojavio bankrotirala tako da nije bilo nikakve promocije.

DAVID BOWIE - The Buddha Of Suburbia (1993, Arista / BMG)

Premda se album vodi kao original soundtrack za istoimenu televizijsku emisiju BBC-a, on to praktički nije. Prvenstveno zbog toga što je od čitavog materijala s albuma uzeto samo niz slučajnih fragmenata, odnosno BBC je sam izabrao komade koje je Bowie skladao, tako da je album nemušta rekonstrukcija korištene glazbe. Album je svojevrsan Bowiev komercijalno izgubljen rad; objavljen je 8. studenog 1993., a istovremeno je njegova bivša etiketa EMI objavila kompilaciju "Bowie: The Singles Collection" koja je dosegla UK no.9 za vrijeme novogodišnjih blagdana, tako da su potencijalni kupci ostali zbunjeni s dva istovremena njegova izdanja, pogotovo ovim netipičnim soundtrackom, a sam Bowie prilikom izlaska nije dao niti jedan interwiev tako da praktički nitko nije niti znao za ovaj rad.
No, album je odličan Bowiev uglavnom instrumentalan rad koji se nastavlja na epohu albuma "Low" i "Heroes" iz 1977. Snimljen je za samo šest dana sa multiinstrumentalistom Erdal Kizilcayom koji je svirao na dvije Bowieve turneje, Mick Garsonom na pianu, dok je u naslovnoj skladbi gitaru odsvirao Lenny Krawitz. Bowie je odsvirao ostatak instrumentarija - gitaru, klavijature i saksofon. Album sadrži pet pjevanih i pet instrumentalnih kompozicija; kao singlovi su objavljeni "Buddha of suburbia" (UK no.35) i "Strangers when we meet" koja zvuči kao da je uzeta iz vremena Roxy Music albuma "Flash & Blood" 1980., a objavljena je i na albumu "Outside" 1995.
Najzanimljiviji dijelovi albuma su instrumentalističke bravurije na jazz pianu u instrumentalima "South horizon", ambijentalni komad "The mysteries" blizak Brian Enovim radovima, "Sex and church" u kojoj se Bowie okušava izletom u lakši techno - funky s mjestimičnim dodirnim jazz točkama, te "Ian Fish, U.K. heir" usporeni ambijentalni minimalistički komad u kojem se provlači melodija naslovne skladbe usporene do rituala sprovoda uz izuzetnu pozadinsku nadogradnju. Ovo je komad albuma koji će proći neprimjetno jer je stavljen u kontekst pucketanja gramofonske igle na ploči koja je izbačena u prvi plan, dok su ostali zvukovi u debeloj pozadini. Gotovo neslušljivo, ali svakako neobično i veoma interesantno.
Album se pojavio na britanskom no.87 i nestao, a 31. listopada je reizdan prilikom izlaska albuma "Outside".

DAVID BOWIE - Santa Monica '72 (1994, Trident International / Golden Years), limited edition

Ovo je sasvim sigurno najtraženiji Bowiev piratski rad koji je dvadesetak godina kolao po privatnim fonotekama u obliku presnimaka na običnim audio kazetama, a nije teško zaključiti zbog čega. To je originalni snimak radio prijenosa iz Civic Auditoriuma u Santa Monici, 20. listopada 1972. kada je Bowie bio u fazi Ziggy Stardust and The Spiders From Mars. Album nije u glazbenom pogledu važno ostvarenje niti ima neko povijesno obilježje ali je svakako bitan dokument. Na njemu se nalazi 17 snimaka iz vremena albuma "Space Oditty", "The Man Who Sold The World", "Hunky Dory", "Ziggy Stardust" i "Aladdin Sane", a uključuje i dvije obrade - "My death" (Jacques Brel) i do tada neobjavljenu u Bowievoj kolekciji "Waiting for the man" (Lou Reed & Velvet Underground). Izdan je 25. travnja 1994. u ograničenom tiražu od svega 1000 kopija i dospio do britanskog no.74.

DAVID BOWIE - Outside (1995, RCA)

Godinama je izgledalo da Bowie i Brian Eno više ne žele raditi zajedno. Eno je pronašao svoju zlatnu koku u produciranju U2, a Bowie se čeprkao u osamdesetim kroz ljigavi komercijalni bljutavi pop koji mu je nanio više zla nego li koristi, tako da su projekti s Tin Machine bili propast, dok su odlični albumi u devedesetima - "Black Tie, White Noise" i "The Buddha Of Suburbia" bili prihvaćeni s rezervom. Tražeći novi izraz, Bowie je u pomoć pozvao starog prijatelja Brian Enoa za rad na umjetničkom projektu nadahnutog ritualnim artom i neopoganizmom jer su mu albumi u devedesetima bili bez nekog većeg umjetničkog dojma. Za ovu priliku bio je impresioniran britanskim umjetnikom Damien Hirstom koji je postao popularan zahvaljujući izložbi mrtve ovce u staklenki s formalinom. Prvi Bowiev video-singl s albuma, pjesma "Hearts filthy lessons" je potpuno nadahnuta Hirstovim idejama koje je savršeno dobro režirao Samuel Bayer (također režirao video "Smells like teen spirit" Nirvane). Album obiluje mnoštvom sumornih tema - ubojstva, perverzije, kriminal... i sasvim sigurno je najmračniji Bowiev rad, dok je u glazbenom pogledu vrlo vješta kombinacija starih electro - funk obrazaca iz sedamdesetih, ambijentalnih radova, te acid - jazz i techno-electro trendova devedesetih kroz minimalistički art filter. Album je Charles Shaar Murray prozvao "lud, loš, zao i opak album koji zaslužuje najviše ocijene". Uz Brian Ena na albumu su učestvovali bubnjar Sterling Campbell (iz precijenjene grunge skupine Soul Asylum), Kevin Armstrong, Carlos Alomar i Reeves Gabriels, ex-Tin Machine (gitare), multiinstrumentalist Erdal Kizilcay i pijanist Mick Garson. Po prvi puta nakon "The Buddha Of Suburbia" albuma Bowie nije obradio niti jednu tuđu kompoziciju već se pojavljuje kao kompletan autor glazbe i tekstova što je bio slučaj još samo s albumima "The Man Who Sold The World" (1971.) i "Diamond Dogs" (1974.). Također, po prvi puta, album ima nevjerojatnu minutažu - gotovo 80 minuta i obuhvaća čak 19 naslova u kojima se isprepliću Bowievi ludi, iskrivljeni i mračni vokalizmi, te nadasve uznemirujuća glazba minimalističkih crta puna mračnih i turobnih atmosfera i raznih lucidnih eskapada gitara, ritmova, klavirskih i piano solo dionica. Drugi singl skinut s njega bio je "Hello spaceboys" u kolaboraciji s Pet Shop Boys, a treći "Strangers when we meet" prvotno objavljen na albumu "The Buddha Of Suburbia". Međutim singlovi nisu ostvarili nikakav zapaženiji uspjeh. Vrijedi izdvojiti posebno uznemirujuću minimalističku pjesmu "Wishful beginnings" gdje Bowie glumi art-bolesnika koji čupa bubamari krila, naslovnu "Outside", te odličan techno-funky "We prick you". Album ima 5-6 kratkih skitova u kojima Bowie narativno priča vrlo nastrane priče o ubojstvima i slojevitim događajima tako da se naziru paralele s Frank Zappom, Captain Beefheartom, Tom Waitsom i Nick Caveom. U svakom slučaju, "Outside" je Bowiev izuzetan i nekomercijalan album, objavljen 25. rujna 1995. Na britanskoj listi je došao do no.8, a u Americi do no.21 i jedan je od najlošije prodavanih Bowievih albuma upravo zahvaljujući mračnom i turobnom sadržaju. Velika svjetska turneja koja je obuhvatila Ameriku, Europu i Japan uključila je i gostovanje alternativnih industrial electro-rock zvijezda Nine Inch Nails.
[  ]

DAVID BOWIE - Earthling (1997, BMG / Arista)

Uz pomoć samo pet glazbenika - Reeves Gabrielsa (synth, programi, gitare), Mike Garsona (klavijature, piano), Mark Plattija (programi, loopovi, samplovi, klavijature), Gail Ann Dorsey (bas) i Zachary Alford (bubnjevi, loopovi, udaraljke) stvoreno je novo remek djelo, ovaj puta u modernom techno/ jungle/ electro stilu devedesetih. Premda je bio napadnut od kritike da je podlegao trendovima umjesto da ih stvara, "Earthling" je pokazao da Bowie još uvijek ima neograničenu količinu kreativnosti koju ispoljava u svakom stilu kojeg se dotakne. Album otvara odlični jungle singl "Little wonder", brza i plesna stvar kojom ponovno nakon četiri godine dolazi na UK top 10. Kao singl još je skinut "Dead man walking", također brzi i plesni broj u techno-house stilu. Čitavim materijalom odzvanjaju kombinacije žestokih distorziranih gitara, različitih elektronskih efekata, zvukova synthesizera i odriješitih ritmova. Bez mnogo zadiranja u klasični minimalizam koji je obilato koristio na albumu "Outside", Bowie zalazi u daleko melodičniju sferu glazbenog izražavanja kroz melodijske linije korištenja piana, saksofona i gitare koji imaju vodeću ulogu. Aranžmani su daleko popističniji i ne naziru se neke ideje eksperimentalnosti, premda je u ovom slučaju eksperiment povezan isključivo sa zvukom - korištenjem režavih elektriziranih zvukova koji su propušteni kroz različite procesore rezultirali su obiljem novog i svježeg glazbenog okružja. Bio je to odličan album kojim se Bowie potpuno oslobodio tereta osamdesetih i sedamdesetih koji se osjećao kao breme prošlosti na albumima "Black Tie, White Noise", "The Buddha Of Suburbia" i "Outside". Album ima svega devet kompozicija i vrlo kratku minutažu (50 minuta), što je za format albuma devedesetih bila ispodprosječna dužina. Na albumu se osjeti i niz, do tada neprimjećenih utjecaja na Bowiev rad - pogotovo Sonic Youth gitarske buke i bučnih improvizacija (posebno u pjesmi "I'm afraid of americans") i ambijentalnih techno - drivera Orbital (u naslovu "The last thing you should d").
1998. Bowie je gostovao kao vokal na albumu "Saturnzreturn" drum'n'bass majstora Goldiea u pjesmi "Truth".

DAVID BOWIE - Hours (1999, Virgin)

"Hours" je bila radikalna Bowieva promjena stila od svih silnih pokušaja revitaliziranja vlastitog izraza kroz albume devedesetih - ovaj puta je zakoračio u daleko mirniji pop - rock koji su neki kritičari protumačili kao mekani brit-pop za ugodno starenje. Klasični melodični pop singl "Thursday's child" kojim je album najavljen bio je namijenjen publici koja ga je pratila u vrijeme "Absolute beginners" i pokupio je zavidnu količinu uspjeha. "Something in the air" je prva prava Bowieva soul skladba u devedesetima (bez obzira na silan doprinos Neil Rodgersa na albumu "Black Tie, White Noise" koji je bio funky-electro-dance orijentiran), a "The pretty things are going to hell" je jedina klasična rock pjesma.
Album je lagani Bowiev rad kojim je ovjekovječio sve trenutke koje je proživio u glazbi, zbirka je to autobiografskih pjesama - psihodelije ("If I'm dreaming my life"), akustičnog gitarskog stila ("Seven"), distorziranih gitarističkih aranžmana ("What's really happening?"), natruha rocka s mračnijim ugođajem ("New angels of promise") i minimalističkog ambijenta (instrumental "Brilliant adventure"). U svakom slučaju, Bowie je sličan rad posljednji puta ostvario prije 25 godina - daleke 1974. na albumu "Diamond Dogs", ako izuzmemo izlet u hard/heavy rock s Tin Machine koji je u principu teško usporediv s ovime albumom. Premda je album isključivo Bowievog individualnog karaktera s malim pomacima u art, te ga prikazuje u poprilično postaranom izdanju i nema posebnih ili briljantno naglašenih momenata, daleko je od toga da bi se govorilo o nekakvom promašaju. Nakon odrađenog studijskog sessiona, gitarist Reeves Gabriels prekida dugogodišnju suradnju s Bowiem.
[  ]

DAVID BOWIE - Bowie At The BEEB - BBC Sessions 68 - 72 (2000, Dallas)

Katalogizacija neobjavljenih snimaka često je samo dokumentarne vrijednosti i njoj hrle samo numizmatičari. Slične pothvate su ostvarivali Sonic Youth, R.E.M., Pixies, David Sylvian… s neznatnim uspjehom. Međutim, ponekad je velika čar otkriti što su u stvari radili veliki autori u predahu između dva albuma, tako da ovaj trostruki Bowiev set obiluje mnoštvom nesvakidašnjeg iznenađenja. Na prva dva cd-a nalaze se njegove snimke s BBC Sessiona Top Gear, Dave Lee Travis Show i The Sunday Show John Peela u vremenu 1968 - 1972 kada je tek započinjao uspješnu zvijezdanu kameleonsku karijeru. Posebnu draž ostavljaju autentične najave John Peela, a i nadahnute izvedbe nikad objavljenih kompozicija "Amsterdam" (J. Brell), "In the heat of the morning", "London bye ta ta" ili "Janie", a sam Bowie je između 37 pjesama uvrstio i čitav niz neobjavljenih verzija ultimativnih klasika "Ziggy Stardust", "Space oddity", "Starman", te obrade "I'm waiting for the man" i "White light/ White heat" Velvet Undergrounda. Treći cd koji je bio dostupan samo u ograničenom izdanju je u stvari snimak njegovog gostovanja na BBC 1999. godine pred 250 ljudi i predstavljao je ondašnji Bowiev komercijalni repertoar kroz 15 pjesama "Little wonder", "Let's dance", "Seven", "Hello spaceboys", "Absolute beginners" i sl. U sklopu knjižice koja je bogato opremljena nalazi se niz raritetnih fotografija iz različitih faza karijere, podrobnih podataka o svakoj nastaloj snimci, ljudima s kojima je radio, tako da se radi o vrlo vrijednom dokumentarnom materijalu koji je unatoč visokoj cijeni došao do no.3 najprodavanijih britanskih albuma.

DAVID BOWIE - Heathen (2002, Columbia)

Ovaj album je potvrdio tezu da se unatoč odličnim albumima u devedesetim - "Black Tie, White Noise", "The Buddha Of Suburbia", "Outside" i "Earthling", Bowie nikako ne može oporaviti od serije nekreativnih albuma iz osamdesetih.
"Heathen" je prizivanje nekih najvažnijih Bowievih radova, posebno faze rada s Brian Enom, te albuma "Scary Monsters". Na albumu se nalazi niz pozivanja duha prošlosti - pjesma "Sunday" zvuči kao nastavak albuma "Low", "Slow burn" s gostovanjem Pete Townsheda na gitari djeluje kao himnično prisjećanje albuma "Heroes" i "Scary Monsters", a u pomoć je pozvan i Tony Visconti koji je Bowieu naglasio produkcijske finese brojnih značajnih albuma. Po običaju, album ima i obrada - "I've been waiting for you" (Neil Young), "Cactus" (Pixies), ali one ovdje više služe kao popuna prostora nego li kao neki logični konceptualni slijed. Naslovna pjesma "Heathen" se doima kao potraga za određenim Bowievim finesama koje su se vremenom razvodnile i izgubile, dok je "A better future" skoro pa nepotreban dio materijala. Valja izdvojiti baladu "Slip away", te pjesmu zahtjevnog aranžmana "5.15 angels have gone" i plesnu "Everybody says hi".
Prethodni album "Hours" je bio prilično tih i samozatajan album kojeg praktički osim obožavatelja nitko nije ni primjetio, no "Heathen" uz sve dobre momente ima silne karakteristike prethodnika. Sve se čini da je Bowie ponovno u fazi stagnacije i da želi bez osvrtanja na trendove koji vladaju početkom novog milenija ući u položaj mirnog starenja.
Singl "Slow burn" nije donio nikakav uspjeh, album "Heathen" premda je zauzeo UK no.5 i USA no.14, nije bio uvršten ni u izbor top-50 kod kritičara za 2002. godinu, što se Bowieu manje-više redovito događalo kada su okončavani finalni godišnji rezultati čak i u vrijeme grozomornih promašaja u 80-im godinama.

DAVID BOWIE - Reality (2003, Iso/ Columbia)

Izgledalo je da se Bowie definitivno vratio dobroj kompozitorskoj formi nakon stilskih vrludanja u 90-im, te sa dva više retro nego li inovantno osmišljena albuma "Hours" i "Heathen". Praktički kao otac i idejni začetnik svega što se dešavalo u brit-popu ustalivši jednu veliku generaciju sljedbenika (Blur, Pulp, Suede, Radiohead, Oasis...), dozvolio si je luksuz da ostvari album kojim je povezao neke od njegovih glavnih sintagmi 70-ih i nepobitnih utjecaja na scenu 90-ih pretočivši ih u suptilan i vješto odmjeren album. Uz proširenu rock postavu sa čak 4 gitare (Gerry Leonard, Earl Stick, Mark Plati, David Torn) pri čemu se Bowie prihvatio kompletnih vokala, te svirke saksofona, gitare i klavijatura, realiziran je postmodernistički rad kojim se bez ikakvih problema vratio u svoj specifičan i prepoznatljiv stil koji podjednako varira između pop i rock stilizacija s povremenim otklonima u blues ili sitne natruhe folka koje i nije tako često rabio. Glavno težište djela su njegove spontane ispovjedi o neminovnom starenju koje su najuočljivije u pjesmama "The loneliest guy", ironičnoj "Never get old" (u umjerenom funk tempu), "Days" i iznimno nostalgičnoj "Bring me the disco king". Album ima pozamašan elegičan šlih koji je pretvoren u laganije teme koje ponekad poprimaju i dašak revijalnosti (primjerice obrada George Harrisona "Try some, buy some"), a jedini jači brojevi su iznimno snažan naslovni broj "Reality" koji priziva čvrstu rockersku fazu iz 70-ih, zatim plesni singl "New killer star", obrada John Calea i Jonathan Richmana "Pablo Picasso", te bonus skladbe "Fly", "Queen of all tarts (overture)" i po tko zna koji puta prerađena verzija ultimativnog glam-rock hita "Rebel, rebel".

Album je dosegao UK no.3 (USA no.29), te je najavio mogući Bowiev povratak na kompozitorski dorečena i cjelovita djela, no prilikom promotivne 'Reality' turneje, 25. lipnja 2004. u njemačkom Scheefelu je doživio lakši srčani udar, te je time prekinut njegov bilo kakav nastavak kreativnog rada. Operiran je u bolnici u Hamburgu, oporavljao se više od godine dana, a prvi javni nastup održao je 8. rujna 2005. kada je pjevao s kanadskom grupom Arcade Fire na 'Fashion Rocks' festivalu. 8. veljače 2006. dobiva Grammy za životno djelo, te obzanjuje da zbog zdrastvenih razloga do daljnjeg zamrzava svoj kompozitorski rad.

horvi // 09/02/2010

> vidi sve fotke // see all photos

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Zebra

ŠIZA: Zebra (2024)

| 27/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Jugoslavija 1941​-​1945

BRANDKOMMANDO: Jugoslavija 1941​-​1945 (2024)

| 27/03/2024 | edo žuđelović |

>> opširnije


cover: Disgraced Emanations From A Tranquil State

APPARITION: Disgraced Emanations From A Tranquil State (2024)

| 26/03/2024 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Levitate

GHLOW: Levitate (2024)

| 25/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Time to Breathe

SM4LLPOX: Time to Breathe (2024)

| 24/03/2024 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Diskografija 1967 - 2010
  • David Bowie (1967)
  • Space Oditty/ David Bowie (1969, reizdanje 1972)
  • The Man Who Sold The World (1970)
  • Hunky Dory (1971)
  • The Rise And Fall Of Ziggy Stardust And The Spiders From Mars (1972)
  • Aladdin Sane (1973)
  • Pin-Ups (1973)
  • Diamond Dogs (1974)
  • David Live (1974)
  • Young Americans (1975)
  • Station To Station (1976)
  • Low (1977)
  • Heroes (1977)
  • Stage, live (1978)
  • Lodger (1979)
  • Scary Monsters (and Super Creeps) (1980)
  • Christiane F. - Wir Kinder Vom Bahnhof Zoo, original soundtrack (1981)
  • Let's Dance (1983)
  • Ziggy Stardust: The Motion Picture 2 lp's (1983)
  • Tonight (1984)
  • Labyrinth, original soundtrack (1986)
  • Never Let Me Down (1987)
  • Tin Machine (1989)
  • Tin Machine II (1991)
  • Black Tie, White Noise (1993)
  • The Buddha Of Suburbia (1993)
  • Outside (1995)
  • Earthling (1997)
  • Hours (1999)
  • Heathen (2002)
  • Reality (2003)
  • A Reality Tour, live (2010)

> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*