DAVID BOWIE: Tryin' to get to heaven/ Mother, single (Rhino/ Parlophone, 2021)
David Bowie je rođen 8., a umro 10. siječnja. Između ta dva datuma proživio je točno 69 godina i 2 dana objavivši 27 studijskih, 21 live albuma, 46 kompilacija, 28 video albuma, 10 EP-ijeva, 128 singlova, 4 soundtracka, 12 box-setova i još 68 različitih albuma, a nakon smrti se zaredalo još čitav niz posthumnih izdanja. Samo u Britaniji je nakon smrti prodano više od 5 milijuna njegovih izdanja - više od 3 milijuna singlova i 2 milijuna albuma.
Za njegovu obljetnicu 74. rođendana i pete godišnjice smrti iz nevjerojatne arhive u kojoj se nalazi i čuva tko zna koliko još 'nikad slušanih' snimaka, Rhino Records je u suradnji s Parlophone dobio pravo na izdavanje ovog posthumnog singla s dvije pjesme snimljene s različitim postavama još 1998. u pauzama kada se producirao obiman živi zapis "LiveAndWell.com" sa tadašnjim gitaristom Reeves Gabrelsom i dugogodišnjim producentom Tony Viscontijem, a 7'' singl je tiskan u ograničenom tiražu od samo 8147 primjeraka prema datumu njegovog rođenja 8.1.47. Hm, zašto ne 811947?
"Tryin' to get to heaven" je originalno objavljena pjesma na Bob Dylanovom albumu "Time Out of Mind" 1997. godine za kojeg je nagrađen Grammyjem, a Bowie je potom napravio svoju verziju s bubnjarem Zach Alfordom, klavijaturistom Mark Platijem, tamnoputom ćelavom basisticom Gail Ann Dorsey i spomenutim Reevesom na gitari. Uz dakako, glavnu vokalnu ulogu punu osebujnih intonacija skoro do živčanih neuroza, odsvirao je i pozadinske linije saksofona pretvorivši onu poprilično smandrljanu i mumljavo režavo otpjevanu Dylanovu pjesmu u svojevrsni remake koji spada u kategoriju obrade bolje od originala.
Lennonova pjesma "Mother" iz vremena Plastic Ono Banda je bio jedini singl s istoimenog albuma "John Lennon/ Plastic Ono Band" 1970. u kome je na bubnjevima bio Ringo Starr, a Phil Spector na klaviru, dok je Yoko Ono samo povremeno uzdisala, a na čitavom albumu je praktički bila nevidljiva i nećujna. Van klišeja, ne treba dvojiti da je Lennon imao snažan karizmatičan vokal, poprilično hrapav i rockerski moćan za ono vrijeme, dok je Bowie svoju interpretaciju izveo croonerski sentimentalno uz daleko bogatiju instrumentalističku pratnju, posebice kada Reeves razvali gitarsku distorziju, a Jordan Ruddess nadopuni klavirske pasaže s mnoštvo minijatura i laid-backom harmonija orgulja što je opet kao i u slučaju Dylanove obrade još jedan plus za palac gore spram originala. Zanimljivo, Tony Visconti je ovdje odsvirao bas gitaru, a Bowie je završnicu fiksirao čvršće i moćnije od Lennona koji je za dotični album pokupio gotovo najveće moguće ocjene i pohvale da mu je to najbolji, najkreativniji i najutjecajniji solistički rad našavši se na mnogim listama među 100 najznačajnijih albuma svih vremena - po časopisu Q no.62., Rolling Stoneu no.22, Pitchfork Medija no.60, po magazinu Time jedan od 100, a dotične 1970. kada je objavljen proglašen je po The Village Voiceu albumom godine. Jedino je Don Heckman iz The New York Times dodao opasku kako mu se čini da je Plastic Ono Band 'grupa praznih i neinventivnih muzičara'.
Dakako, u Bowievu vještinu ne treba ni malo sumnjati premda su mu ove pjesme čamile i nije ih za života našao svrsishodnim da ih uvrsti u službena izdanja. Igrom slučaja, piratskim kanalima dospjele su do youtube još u prvoj deceniji 21. stoljeća, nisu cjelovite i sam Bowie se, vjerojatno nije mnogo sekirao zbog toga što su procurile kao nedorađene snimke s proba na kojima se svašta radilo, sviralo i eksperimentiralo. A da je ove dvije obrade napravio i otpjevao bolje od originala, čak i s pola snage, istina je od koje se ne može pobjeći.