Autobus pun bendova i dragih ljudi (iako se u nekim situacijama te kategorije, u ovom slučaju u potpunosti, podudaraju). Postoji taj moment regresa kad se četrdesetak ljudi sličnih svjetonazora i sličnog glazbenog senzibiliteta nađe u autobusu s više litara alkohola. Odjednom opet kao da ste na maturalcu, jedino što vas razrednica ne može špotati jer morate stati na bengi svakih četrdeset i pet minuta. Razlog zašto je ova konkretna karavana, ovaj putujući cirkus oformljen? Indirekt festival, jesensko izdanje. Indirekt nije potrebno previše predstavljati, ali posegnuvši za tom konstrukcijom očito je kako mi je to namjera. Indirekt je festival koji dijagonalno da dijagonalnije ne ide od abominacija poput Inmusica. Što to znači? Nakon nekoliko inicijalnih godina, Inmusic je postajao sve masivniji, redovi za kojekakve bonove, hranu i piće sve nesnosniji, a izvođači sve nezanimljiviji. Slična je sudbina zadesila zadnji "pravi" Terraneo 2013. Daleko od toga da ti festivali nisu bili predivni noćni karnevali nakon kojih smo ujutro (a ujutro bi svanulo oko dva ili tri popodne) slagali mozaike ludila, ali jednostavno mi je nešto nedostajalo, nešto se izgubilo u toj masivnosti. A onda mi je prošle godine ekipa iz Baden-Badena ispričala kako se predivno provela na umaškom Indirektu. Unatoč tome što su djelovali iscrpljeno, momci kao da su se vratili napunjenih baterija, a festival je, osim što je promovirao svježa imena iz regije i manja imena iz okolnih zemalja (dobro, čak ne samo okolnih), promovirao i vizualnu umjetnost u vidu street arta na fasadama. Ista je priča bila i ove godine, s tim da su u miks dodali književni program u kojem smo sudjelovali Andrija Škare i ja. Opuštenost, humanost, Indirekt je festival po mjeri čovjeka i možda je njegova najbitnija karakteristika, koliko god blago perfidno zvučala, mogućnost umrežavanja ili jednostavno komuniciranja s izvođačima, izlagačima, štoveć. Festival je na svoj skroman način doprinio vidljivosti mladoj, hajde, nezavisnoj, umjetničkoj sceni. Logičan nastavak cijele priče je da Indirekt pređe granicu, tj. granice. I tako bi. U suradnji s Ammonite Records (izdavači kompilacije "English As a Second Language") dogovoren je festival, opet multidisciplinarni, ali ovaj put u Beogradu. Fokus je bio, kao i na samoj kompilaciji, na bendovima tj. autorima koji naginju folku i nekoj inačici americane te pjevaju na engleskom jeziku. Osim Beograda, sviralo se i u Novom Sadu. Tu je opet bio i književni program. Dobra izlika za otići u Beograd, složit ćete se. Jedina zamjerka festivalu (dobro, osim izbora beogradskog lokala za svirke koji svakako nije idealan koncertni prostor, ali bože moj) je upravo ta vrsta isključivosti u selekciji izvođača. Zasigurno bi stilska raznovrsnost (makar Nikol, Luka i Vedran i, ne znam, Nellcote, crpe nadahnuće iz sasvim različitih vrela) privukla više publike, a i uvela više dinamike.
Ipak, riječ je o iznimno mladom festivalu koji operira s malenim budžetom, ali privlači sve više pažnje te dobiva sve više pohvala. S razlogom. Nastupi Vlade Kuzmana, Wooden Ambulence, Elephant and the Moon, Mylutin, Ana Ćurčin, On Tour, Nellcote i Sofie from Seattle samo su djelići mozaika koji se slagao do rano ujutro. Dvije noći zaredom. Dvije noći i dva iznimno mamurna i mutna jutra. Dobro, podneva. Prilika da se akteri različitih gradskih, ali i glazbenih scena upoznaju je ovdje najbitnija priča, kao i njihovi podržavatelji, da ne posežem za onom otrcanom frazom kako su granice samo u našim glavama. Dakle, Indirekt spašava i stvara scenu? Ne, taj je festival svakako jedan od katalizatora, ali nikakav festival, nikakvi natječaji i manifestacije ne mogu spasiti ili pomoći tom novom valu. Sve ovisi o tim mladim, pomalo ludim i iznimno tvrdoglavim ljudima. Sve što iza Indirekta ostaje, da parafraziram njemačkog pisca Franza Doblera, jest nekoliko dobrih priča i nekoliko dobrih ljudi. A to je možda na kraju krajeva i najbitnije. Autor: Sven Popović

terapija // 27/10/2015