Ima tome jedno 5-6 godina, mada znam točno kada, ali ne želim precizirati i blatiti nečiji mukotrpno stečeni rejting, kako me vođa jednog našeg domaćeg hrvatskog rock benda posvuda po internetu i u živim komunikacijama sasuo drvljem i kamenjem. Razlog je bila moja recenzija albuma njegovog benda kome sam dao ocjenu 8 od mogućih 10, no on time nije bio zadovoljan smatrajući da su napravili savršenstvo. Nešto najbolje od svega što je itko snimio i objavio u Hrvatskoj i na bivšoj ex-Yu sceni. Slao mi je nekoliko opscenih, poduljih e-mailova u kojima je glavnu riječ vodio njegov nevjerojatno naglašen ego u želji za afirmacijom i što bržom popularnošću. Između ostalih raznoraznih šovinističkih tričarija kojima me napadao ('vi kritičari znate jedino pohvalno pisati samo o Let 3, Kawasaki 3P, Majkama i Hladnom Pivu, a za nas alternativne bendove vam se živo jebe'), uhvatio se i za Kurta Cobaina napisavši mi da su takvi nerazboriti kritičari poput mene koji ništa ne razumiju od Nirvaninog megahita "Smells like teen spirit" napravili pjesmi tako lošu reputaciju da je danas upravo zbog tog spisateljskog krda nitko više ne želi slušati. Napisao mi je, citiram 'ti znaš goli kurac o čemu tekst te pjesme govori. Gdje si bio kad je zbog takvih poput tebe opalio sačmaricu? Vi ste ga satrli u grob, pokvarenjaci jedni i sakrili ste se u mišju rupu'. Njegov bend se unatoč strasnoj posesivnoj želji nije uspio odlijepiti od statusa simpatičnih marginalaca, a on nije postao rock zvijezda i nikad se nije pojavio na naslovnici ne samo nekog magazina ili barem u novinama, nego se i njegova slika vrlo rijetko kada pojavila na nekom internetskom portalu. Najviše zato jer je zračio prepotentnošću, arogancijom i bahatošću što se onima od struke, a i publici nije dopadalo nakon kojekakvih izjava po forumima, nekim portalima, ali i živim diskusijama po šankovima klubova i birtija pred većim brojem ljudi ne pazeći što trabunja njegov dugački, zajedljiv i objestan jezik koji je izvalio prije nego što je mozak razmislio. Ipak, dečko je tada smatrao da 'ima muda' i da tako treba ići u proboj.

Kolega Cvrle s kojim sam baš upravo u to vrijeme zajedno radio u istoj firmi, a on je tada bio suradnik www.muzika.hr bio je prisutan na poslu kada sam dobio jedan od ovih e-mailova. Pročitao ga je prokomentiravši da se zbog takvih sitnih smradova ne treba uzrujavati. Kazao mi je da ga dobro poznaje iznjevši još nekoliko pikantnih i nevjerojatno nemoralnih detalja o njemu koji su prilično dobro zaokružili karakter skorojevića željnog karijere što ne štedi sredstva i način reduciranja potencijalne konkurencije. Jedino mi u svemu tome nije bilo najbistrije čime sam ga toliko revoltirao da me zasuo neprijateljski nastrojenim e-mailovima kao da sam mu jedan od glavnih protivnika u njegovoj borbi za afirmaciju. Očito nije shvatio da sam mu mogao biti dobar suradnik, pomagač i medijski promoter, već me izvrijeđao onako kako to obično rade seljačine - direktnom konfrontacijom bez jasnog obrazloženja i neke konstruktivne kritike. Ostavio mi je zbog te 'osmice' gorak dojam ekstremno povrijeđene i razjarene osobe kojoj je Cobain poslužio kao jedan od oštrijih bridova njegovog unutarnjeg hira da je opalio po gubici jednog Horvija, kako je naveo 'kritičara koji zna samo hvaliti one bendove koji mu plaćaju pive'.

Lagao bih kad bi tvrdio da me njegovi e-mailovi nisu zdrmali premda sam sličnih znao dobivati skoro svakodnevno i još uvijek ih dobivam. Katkad i puno više. Nikad se ne javljaju oni koji su polaskani, a redovito se javljaju oni koji su početnici i ne razumiju potpuno svoju funkciju glazbenika. Jasno, kada radiš javno i to u ovakvim domenama rocka i alternative u kojima je dozvoljena puna sloboda bez ikakvih (auto)cenzura, onda moraš i biti spreman za kojekakve radikalne stavove, mišljenja i komentare. Umijem katkad kardinalno zbrljati, zgrešiti, napraviti falševe i zvrzlati čiste faktičke informativne činjenice, no rijetko kada se osjećam krivim zbog subjektivno loše procjene nečijeg rada. A vrlo dobro se sjećam da sam toj recenziji i tom bendu prišao s intenzivnim simpatijama, napisao vrlo pohvalan tekst, te i nakon svega i dalje stojim u uvjerenju da je to dobar i kvalitetan bend, ali s veoma lošim i karakterno neugodnim vođom koji je tek skinuo pelene kada je Nirvana prekrojavala povijest, tadašnjost i budućnost rocka. Kurt i ja smo generacijski vršnjaci godišta 1967. Odrastali smo na različitim stranama svijeta u dva posve oprečna i politički zaraćena društvena sistema, te smo sasvim vjerojatno u isto vrijeme počeli slušati glazbu, kupovati ploče i pomalo sviruckati kao i svaki drugi klinac u vrijeme punka i new-wavea. Ja nisam bio dovoljno uporan kao gitarist, a on jeste. Mene su zbog socijalnih prilika, seoskog 'gruntovečkog' života i gradića Đurđevca u Podravini gdje sam živio, jedini mogući interesni resursi bile gramofonske ploče, bendovi, kupovanje magazina Džuboks, slušanje radija i subotnji odlazak u tada jako dobru i po mišljenju znalaca jednu od najmodernijih tadašnjih diskoteka na područjima Jugoslavije u hotelu Picok gdje sam nešto kasnije počeo raditi kao DJ. Na podiju sam se znao ubiti od pomahnitalog ludila kada mi je DJ pustio Gang Of Four, The Clash, U2, Petera Gabriela ili Simple Minds, a mahom su svi mislili da me treba zatvoriti u ludnicu, nakljukati nekakvim smirujućim sedativima i sistematski liječiti od agresije. Kako sam počeo raditi i na lokalnom radiju emisije o rocku i svemu oko njega, profesor hrvatskog jezika mi je dozvolio da umjesto obavezne školske lektire koju sam redovito čitao i gutao da pišem recenzije ploča koje sam tada slušao. Nagrađivao me peticama, pa sam tinejdžerski obodren s vremenom te svoje slične škrabotine počeo i javno objavljivati.

Pregledavajući stare video snimke Nirvane iz sredine 80-ih, Kurt i ja smo nosili poderane traperice (moje su bile toliko potrgane da su me ljudi pitali 'dečec, jel su te cucki zgrizli, oćeš da pozovemo hitnu?'), nosili smo frizure fudbalerke kada i Bono (1984-1985), a kosu smo pustili kada je Bono na albumu "The Joshua Tree" osvanuo s duljom, prekrasnom kosom. Nakon toga su svi rockeri i sve zvijezde, pa i mi, njihovi fanovi počeli puštati duge kose. Očupavili su Sting, Iggy Pop, David Byrne, pokojni Michael Hutchence, zatim Đoni Štulić, Vlatko Stefanovski, Darko Rundek, Zoran Predin, Henry Rollins, Roland Orzabal (Tears For Fears), Anthony Kields, tada još nedovoljno poznati Michael Stipe, Shaun Ryder, a bome i Milli Vanilli, ha-ha-ha... U2 su bili najveći i najpopularniji rock bend 80-ih. U drugoj polovici tih 80-ih duga kosa kod mladih momaka je bila obavezni dio imagea, a oni koji su tek tad, poput Silvester Stalonea i Mel Gibsona shvatili 'fudbalerku' bili su uglavnom tretirani kao zaostali kmetovi što kaskaju par godina iza trendova. Neki su fudbalerku ukapirali tek 90-ih, recimo Češka nogometna reprezentacija i Trifon Ivanov, čuveni obrambeni kostolomac Bugarske reprezentacije. Čak se i Ida Prester našalila s njime na HTV u vrijeme Mundiala u Južnoj Africi 2010. i pokupila mnoštvo simpatija zbog tog vrlo prijatnog i iskrenog 'gafa'. Mnogi su u razdoblju od 1987. kad sam se vratio iz JNA i počeo puštati kosu, pa sve do 1991. kada sam se ošišao mislili da sam heavy metalac pa su me zvali na svoje heavy tulume gdje sam po prvi puta čuo njemački thrash, te neke vrlo ekstremne black i death bendove. Nirvanu sam prvi puta čuo koncem 1989. godine na Radio 101 koji je tada imao vrlo slab odašiljač samo za šire područje Zagreba i okolice. Mogao se eventualno čuti u Bjelovaru, no kod mene u Đurđevcu nije jer je smetala vrlo niska Bilogora (najvišlji vrh Reka kod Koprivnice je visok tek 209 metara). A kako sam radio na lokalnom radiju i bio upućen u radio valove, osmislio sam vlastitu antenu s kojom sam vrlo kvalitetno hvatao ne samo Radio 101, već i madžarske, austrijske, češke, srpske, bosanske, a koji put i rumunjske i talijanske radio stanice na UKV frekvenciji. Pratio sam koliko glazbene emisije, toliko i nogometne prenose utakmica Steaue kada su harali po Europi u vrijeme Čaušeskovog režima i prilično dobro savladao rumunjski jezik djelomično i zato jer u Đurđevcu postoji romska manjina koja govori jednim od rumunjskih dijalekata. Tada je radijska UKV frekvencija bila podijeljena na zapadni (od 87 do 105 MHz) i istočni blok (od 66 do 86 MHz), a jugoslavenske radio stanice su jedine od tih komunističkih zemalja imale privilegiju 'zapadne' frekvencije. Imao sam tada jedan fantastičan radio prijemnik s obje frekvencije proizvodnje Rudi Čajavec iz Banja Luke na kome se između ostalog mogao i hvatati signal zagrebačke TV jer su radili na 'istočnoj' frekvenciji kako ne bi ometali radio program. Često sam si znao snimati kojekakve glazbene TV emisije s veoma dobrim i čistim signalom na audio kasete. Radio je tada za mene bio najbolji medij, mnogo bolji od TV-a, slušao sam ga skoro više nego omiljene ploče i presnimljene kasete, te sam svaki dan i svaku noć radio koncept programa kao da sam glavni radio urednik i direktor. Tada je radio bio jedini prozor u svijet uz časne iznimke poput časopisa Rock i Ritam (Džuboks se par godina prije zgasio), a 1991. je počeo pred sam sumrak raspada Jugoslavije izlaziti i magazin Heroina u vrlo lijepom A4 dizajnu s mnoštvo kolor fotografija bendova koje je Ante Batinović godinama vrtio u svojim emisijama Radio Zagreba "Po vašem izboru" i "Rock express".

Nirvana se vrtjela i na Omladinskom programu Radio Sarajeva koji je išao svakim radnim danom od 14 do 18 sati. Tamo se moglo čuti mnogo nove glazbe koja se tada zvala 'novi američki rock' mada neki od izvođača uopće nisu bili Amerikanci: Butthole Surfers, R.E.M., Husker Du, Sonic Youth, Pixies, Green On Red, Big Black, Nine Inch Nails, The Smiths, My Bloody Valentine, The Stone Roses... i gotovo svakodnevno sam bio prikovan uz radio u to vrijeme. Nisu puštali nikakve kenjaže i jako dobro se sjećam kad je voditelj nakon "Love song" Simple Minds rekao 'to su bila dobra vremena za njih, ali stvari svakim danom su sve gore i gore'. A kada je počeo rat 1991., sve se stubokom izmjenilo. Taj program je još neko vrijeme egzistirao, rat je u BiH došao tek koncem 1992. kada je Hrvatska bila potpuno devastirana i razrušena, kada smo se danonoćno skrivali po podrumima, kada su bila zamračenja cijele noći i kada su ljudi, oni koji su imali, nosili pancirke u strahu od snajpera. Sjećam se tako jedne od možda ako ne posljednjih, ali vjerojatno među posljednjim emisijama tog Omladinskog programa Radio Sarajeva koji je svakodnevno imao jednu forum temu na koju su se javljali slušatelji, a ona je bila 'što bi ste napravili da ste gradonačelnik Sarajeva?'. I onda su uslijedile žustre polemike slušatelja, pojavio se takav nevjerojatan nacionalizam koji me potpuno deprimirao jer nisam uopće bio pripremljen, a niti nisam do tada imao ama baš nikakvih predrasuda prema nacionalizmu kojeg sam smatrao da je nešto sasvim prirodno u sklopu bratstva i jedinstva svih naroda i narodnosti Jugoslavije. Slušatelji su se javljali da treba Sarajevo podijeliti ili oduzeti svim trim entitetima: muslimanima, Srbima i Hrvatima. Svatko od njih je htio Sarajevo za sebe i svoj entitet degradirajući ostala dva, a onda je voditelj doslovce pošandrcao i povikao u eter: 'pička vam materina seljačka, nema nikakve podijele Sarajeva' dok je u pozadini svirala akustična pjesma Partibrejkersa "Mir, brate, mir". Tada sam konačno shvatio je tadašnja velika zemlja doslovce otišla u kurac i da će nakon Hrvatske biti rata u BiH. U vrijeme služenja JNA u Ljubljani s Aleksandrom Cepušem 1987. mogle su se naslućivati ovakve svinjarije među političko-vojnim odnosima; starješine su bile izrazito grube prema Hrvatima koji su umjesto LEB govorili KRUH, te kada su salutirajući umijesto RAZUMEM kazali RAZUMIJEM. To je bila govnarija za popizdeti koliko te netko može bezveze jebati zbog tvojeg jezika s kojim si se rodio kao da si spram njega okorijelo đubre koje ništa ne vrijedi i ništa ne zna. Mrzim JNA onakvu kakvu sam doživio. Ne samo zbog toga, ima još puno više svinjarija... (pročitajte knjigu Aleksandra Cepuša "Alex Bass v JNA" i sve će vam biti jasno).

Zbog nekakvih osobnih stavova prestao sam biti DJ u jednom tada jako dobrom seoskom diskaču-piceriji "Poberun" u Kalinovcu, selu 3-4 km nedaleko od Đurđevca gdje sam znao ići na 'gaže' autostopom, a najčešće biciklom vozeći na paket-sicu brdo gramofonskih ploča. "Poberun" je tada 1991/92 bio rijetki ugostiteljski objekt na tom području koji je imao satelitsku TV. Tamo smo pratili MTV i najnovije glazbene trendove, imao sam jednu meni jako lijepu i dragu lokalnu djevojku koja je sad na vrlo visokoj funkciji, te se pojavila Nirvana koja me sasjekla od prve kad sam vidio spot "Smells like teen spirit". Isti tjedan sam otišao u zagrebački dućan 'Iz sve snage', našao tu ploču, još usput kupio njihov debi "Bleach", Soundgarden "Badmotorfinger", Nomeansno with Jello Biafra "The Sky Is Falling And I Won't My Mommy", Mudhoney "Every Good Boy Deserves Fudge", te se superiorno i s ponosom vratio u Đurđevac kao da sam Boga uhvatio za jaja dok su oko mene treštala upozorenja da neće biti struje i da JNA pikira napadati Molve, plinska i naftna postrojenja, te sećeranu u Virovitici koju su razorili avionskim napadom.

Vidio sam, onako iz daljine jedne noći, mislim da je bila nedjelja negdje u 10. ili 11. mjesecu 1991., išao sam pješke s gaže iz Kalinovca u Đurđevac, žive duše na cesti nije bilo, nikakvog auta, ma nikakvog štakora, ježa, lasice, kune ili lisice koje su mi znale biti suputnici na komad puta žicajući da im nešto dadem za jesti. Ja sam za živinom jako dobar mada ih se plašim isto koliko i oni mene. Iz "Poberuna" mi je tadašnji gazda Mance znao dati neki sendvič uz jako dobar honorar od tadašnjih 100-150 njemačkih maraka ili samo reći 'Horvi, ako si gladan, odi u frižider i uzmi si, ima šunke, sira, paradajza, šampinjona, reci pic-majstoru da ti ispeče neko tijesto pa da imaš kad ideš kući'. Taj puta nisam imao ništa sa sobom i stvarno me bilo strah kad sam pogledao na istok prema Virovitici, a morila me i vječita glad jer sam bio zadrti protivnik hrane, iskompleksirani mladić koji je stalno htio izgledati boljim nego što izgleda. Nisam bio anoreksičar ili bulimičar, ali sam hranu uzimao na kapaljku. Stalno sam htio biti što vitkiji, trčao sam po 20 kilometara dnevno da budem što savršeniji i da imam što više kondicije za DJ rad od nekih 10 sati puštanja muzike u klubu od cirka 20 do 6h ujutro. To jest naporno, ali meni tada sa 24 godine nimalo nije bilo. Pio sam, znao sam se nalokati i zaspati na nekom šanku, imao sam bijednih 70 kila i oborilo me 5-6 piva. Već od dvije sam bio pijan. Ali tada, te noći me obuzeo veliki strah od smrti.

Nebo je bilo ispunjeno eksplozijama, točno sam vidio avionski napad i granatiranje virovitičke šećerane koja je bila udaljena nešto manje 40 kilometara od mene. Moćni su to bili plotuni i nisu dugo trajali, svega nekih desetak-petnaestak minuta. Točno sam znao što je JNA avijacija gađala, ali me napala druga hipoteza. Kaj ako oni sad počnu granatirati naftna i plinska postrojenja kojih oko mene ima prilično mnogo? Ili zaštićeni botanički rezervat Đurđevački pijesci pored kojeg upravo prolazim? Ta cesta od Kalinovca do Đurđevca je po meni jedno od najljepših mjesta moje rodne grude, s jedne strane šumarci agacije, s druge pijesak zarastao u grabrik. Prije samog ulaska u Đurđevac je romsko naselje Stiska. Toliko sam se plašio, sam u noći na praznoj asfaltiranoj cesti s najlonskom vrećicom LP ploča, kaseta i cd-ova pod pazuhom da će sad netko snajperom ili nekakvim aparatom na navođenje iz aviona shvatiti kako se cestom kreće neko toplokrvno biće kome će oduzeti život. Onako, čisto za zabavu. Imao sam osjećaj da me netko nišani i čekao sam trenutak kad ću biti pogođen. U sebi sam izmolio "Oče naš", "Zdravo Marijo" i "Slava ocu", sjeo na malu uzvišenu bankinicu pored ceste obraslu sasušenom travom i mladicama agacije čekajući svoje zadnje 'ja'. Mislio sam si kako je nepravedno oduzeti mi život jer još ništa nisam postigao, ništa vrijednog nisam napravio, a mnogo toga sam imao u glavi što sam htio realizirati, a naposljetku, ništa tim bombarderima nisam skrivio. Ali rat je rat i ja sam ga se plašio kao i svatko drugi. Kao i one meni drage životinjice kojih tada nije bilo pored mene. Sve su pobjegle. Ostao sam solo sa svojim pločama i svojim strahovima. Tada mi je najviše bilo žao što, ako trebam umrijeti i poginuti, nemam nikakvog svojeg nasljednika, što nisam imao sina ili kćer. Kasnije mi je jedna cura rekla da takvu patetiku u životu uopće ne bi voljela, da joj dijete bude bez oca. Shvatio sam poantu odavno budući da sam bez oca od sedme godine, no u tom trenutku sam dobio životnu svijest. Koliko to što živimo vrijedi i valja, nama i našim bližnjima, okolini i društvu bez obzira na naš unutarnji nemir. Strah je moćan diktator percepcije i još mi je nakon toga trebalo desetak godina da ga se oslobodim kako bih počeo uživati u horror filmovima. Godine čine svoje. Nedugo nakon prvog emitiranja "Smells like teen spirit" svi su pričali o Nirvani. Kurt je preko noći postao miljenik zbog svoje nehajne plave dulje fizure, jedna cura je rekla da je jako lijep dečko, ali joj nije jasno zašto se ne počešlja, njegov image s prugastom zeleno-žutom majicom kratkih rukava ispod koje je majica dugih rukava, poderane traperice i sajmonke na nogama su bile kultni image kojeg se nitko nije tada usudio kopirati. Vladalo je tradicionalno mišljenje ako se obučeš poput svojeg idola da si seljak koji ne umije konstruirati ništa originalno. Ja sam recimo vidio spot Soundgardena "Outshined" u kome se Chris Cornell pojavljuje u kratkim hlačama i štramplama, pa sam bio daleko hrabriji. Navukao sam smeđe vunene čarape koje su sezale nešto sitno iznad koljena, podvezao ih sa žnirancima poput ženskih haltera i obukao kratke karirane crno-bijele pepito hlače do koljena, te sam nabacio krzenu kratku žensku bundu i navukao svileni šal, a na glavu sam počeo stavljati marame najrazličitijih dezena. Znam da sam mnogima izgledao kao pederčina koja se preserava i nešto glumata, ali bio sam svoj i čvrsto uvjeren da je to što me nosi. I uistinu me nosilo. Nikakva primjedba, nikakvi neukusni komentari seoske okoline, degradiranje i mnoštvo podsmjeha na moj račun nisu me uspjeli omesti da se osjećam onako kako hoću. Moji Picoki i kalinovečki Poberuni su me smatrali degenerikom, bedakom i majmunom, a mali broj njih mi je govorio 'Horvi, ti nemaš tu kaj za tražiti, ti si iznad ove selendre'. Ma još davno prije toga shvatio sam da su neupućeni ljudi u r'n'r bez mašte, a Nirvana mi je dala pogonsko gorivo da vlastiti život usmjerim u ono što zaista volim. I što je interesantno, jako sam se sviđao hrabrijim djevojkama jer sam totalno odudarao od svih konvencija koje su im bile na raspolaganju. I k tome jako romantičan...

Muku sam mučio s auto-školom koju sam baš u to vrijeme polazio. Pismeni ispit sam obavio bez greške, ali vožnja me ubijala. Padao sam jedno 6-7 puta, nisam apsolutno sposoban da vozim auto i onda sam očajno odustao. Položio sam tek jedno 4 godine kasnije kad mi je vozački ispit bio neophodan, ali to je sasvim druga priča. U toj auto-školi sprijateljio sam se sa Defom, s kojim sam samo par mjeseci kasnije otvorio rock klub "Podravac" u Virju, prvom naselju 5-6 km zapadno od Đurđevca, inače službeno proglašenim najvećem selu u nekadašnjoj Jugoslaviji. Između ostalog, TV serija "Gruntovčani" je snimana na relaciji Novigrad Podravski - Virje - Đurđevac, a svi mogući slikari-naivci su potekli iz tog rajona zajedno sa pripadajućim selima koja gravitiraju prema Dravi. Seoska idila, pejzaži, kokoši, pjetlovi, svadbe, štale sa kravicom-dvije i ponekim konjem, rijeka Drava, obronci Bilogore, rodna polja, vinogradi, nerodik (akacija), Đurđevački pijesci (sahara) i uglavnom jako pijani ljudi, vrijedni težaci, premoreni i frustrirani zbog svoje nemoći koja se valja stoljećima iz režima u režim. Def i ja smo u nekadašnjoj prćvarnici od restoranske birtije na željezničkoj stanici u Virju otvorili rock klub. Pa gdje ćeš u takvoj selendri rock klub? Jel' si ti idiot? Koji ti je vrag? Tko će ti tu uopće dolaziti? Koga to zanima? Ma, nismo se obazirali i bili smo jako hrabri jer smo vjerovali u ono što radimo, a na samom otvorenju uz besplatnu hranu, točno na Novu 1993. godinu su nam posjetitelji bili (i ostali) mnogi danas poznati i eminentni glazbenici poput prve postave Overflow, Don't koji odavno više ne rade, a kasnije su k nama dolazili sadašnji članovi Vatre, Man Zero, Joe 4, Ico (Razorblade Jr., ex-Ha-Det-Bra) i mnogi drugi koji su tada praktički još bili klinci. Neki nisu bili niti punoljetni. Sve je njih privlačila alternativna glazba, moćan rock, punk, grunge, noise, hardcore, industrial, metal i ostala muzika koju smo prašili jer smo radili i svake subote koncerte. Ima mnogo danas poznatih ljudi koji su dolazili kod nas, navesti ću Sale Dragaša, Andriju Rudića (današnji gradonačelnik Kutine), Viktora Vilića (pisao recenzije za Heroinu, novu), Kizu (Big White Elephant), Bare i Majke, Mile Kekin i Hladno Pivo, slovenski Žambo Žoet Workestrao...

Kurt Cobain je bio idol te generacije. Nekima se nije sviđao jer je bio previše popularan i svaki dan se vrtio po 10 puta na MTV da im je od toga postalo muka. Čak su mi i spočitavali kad bih kao DJ vrtio Nirvanine pjesme 'daj gasi to sranje'. Jedino je Mile Kekin u jednom svome posjetu prokomentirao 'vidiš, Hladno Pivo nije na 1. mjestu vaše top-liste jer je Nirvana objavila novi album' (bio je "In Utero"). Njihova "Pjevajte nešto ljubavno" je tada zauzimala no.2 po glasovima publike... U rano proljeće 1994. Def je rekao da hoće raditi veliki festival i da mu treba moja logistička podrška. Tražio je da napravim elaborat kojeg će plasirati eventualnim sponzorima. Nisam imao nikakvog iskustva kako bi to trebalo napraviti, pa sam počeo pisati o bendovima koji će nastupiti na njemu izostavivši najbitniji faktor zbog čega bi to trebalo biti zanimljivo nekome tko će nam uvaliti neku pinku. Usredotočio sam se na mjuzu da će to biti nešto jako dobro i primamljivo kao što nam je tada to izgledalo, ali smo se debelo prevarili jer smo zbog tog nesretnog festivala ustvari i propali. Bio je to jedan preuranjeno veliki projekt dvojice mladih laika, zamišljen nešto poput prvog "Fiju briju", imali smo goste - Junkfish iz Belgije koji su nastupili umjesto najavljenih The Young Gods koje smo tada svi obožavali, no prodali smo samo jedva jedvice u dva dana nešto više od 120 karata s kojima nismo mogli pokriti niti najminimalnije troškove.

Posudio sam pisaću mašinu od kolegice moje tadašnje djevojke i mahnito pisao. Moja cura je svako veče spavala kod mene i tražila, po običaju, napaljeni seks najmanje 5-6 puta dnevno, a mnogo puta i više jer je bila 'unstoppable sex-machine' (Carter USM, ha-ha-ha). Kako sam stalno danima bio prikovan za pisaću mašinu i usput sam si instalirao satelitsku antenu gledajući uglavnom MTV, tog jutra 9.IV 1994. kad je moja cura još spavala na našem ogromnom i mirišljavom bračnom krevetu, s MTV News je poručeno da je Kurt Cobain pronađen mrtav u svojoj kući opalivši si sačmaricu u glavu. Kazali su da je ustanovljeno kako je samoubojstvo napravio par dana prije, vjerojatno 5.IV, a pronašao ga je električar koji je još ranije bio naručen da instalira alarm. Nisam mogao vjerovati. Koji mu je đavo došao? Toliko popularan i slavan, a još se tada u javnosti nije znalo da je opaki junkoza koji je zaglibio do dna. Ja tada nisam imao nikakvih problema, jedva da sam popušio nekoliko cigareta dnevno uz jutarnju kavicu, a s alkoholom, travicama i sličnim supstancama sam prekinuo jer se to mojoj curi nije sviđalo. Znala je ona jako dobro šta su droge jer ih je i sama ranije konzumirala postavivši mi ultimatum da će me napustiti ako ih se ponovno prihvatim. A bila je sjajan komad žene i osobe, samo godinu dana mlađa od mene. Čista fantazija s kojom sam bio spreman podijeliti čitav život.

Vjest o samoubojstvu Kurta se u mahu proširila po mom Đurđevcu. Kad sam išao po cigarete u obližnju birtiju "Đurđevčanka" koja se od moje kuće nalazi samo 300 metara dalje, svi lokalni ratari i stočari, pravi podravski kauboji, društvo koje se redovito okupljalo svako jutro pored šanka nakon što su odnijeli mlijeko na mlijekaru preko puta i planirali dnevne poslove trakorom, odlaske u vinograde, na njive i u šume već su znali za tu novost mada nikada nisu slušali Nirvanu niti ih je bilo kakav rock zanimao. U "Đurđevčanki" je bio džuboks gdje je bilo svega 3-4 rock pjesme Parnog valjka, Prljavog kazališta, Dugmeta i Azre uz gomilu domaćih zabavnjaka. Ako bi netko kojim slučajem pustio "Balkan" ili "Crno bijeli svijet", kelnerica je odmah gasila tu prokletu mašinu i uključila lokalni radio Đurđevac s kojeg su kreštale milozvučne pjesme Zlokićke, Pejakovića, Miše, Fosila, Krila, Hrnića, Elija Pisaka, Dragovićke... Ja sam uvijek bio uljez te sredine u kojoj sam rođen i odrastao, moje emisije na radiju su se redovito gasile ili se prebacivalo na neki drugi radio program dok ne prođe ta jednosatna Horvijeva tortura, da bi se radio Đurđevac ponovno slušao nakon završetka moje emisije. Nitko me od puka nije volio, ali nikad se nisam brinuo o tom rejtingu. Kad sam stigao u birc uistinu sam bio iznenađen da moji suseljani znaju za samoubojstvo Kurt Cobaina. Uostalom, vidjeli su vijest i na HTV, a čuli su i na državnom radiju mada nisu znali da postoji satelitski program, a još manje što je to MTV. Samo su mi onako odbrusili 'krepal je onaj tvoj nekakov Kurtić Kombajn'. Kurtić je inače prezime koje nije često u Podravini, povezuje se s muškim spolnim organom, malim 'kurčićem', ali ga ima i to su mi odrepali pravim domačim (s tvrdim 'č') odjebom punim ironije i podcijenjivanja makar je kombajn moćan, najmoćniji stroj kojeg je svatko želio. Samo najbolje i najimućnije gazde u Đurđevcu su imale kombajn i kad je bila žetva ubirali su lovu s kojom su mogli živjeti cijele godine i izgraditi si jako lijepe kuće ispred kojih su stavili bijele glinene labudove, male fontane, imali su kosilicu za travu i otvorili poneki bircauz iz kojih su treštali uglavnom narodnjaci i zabavnjaci. Oni oduvijek bili alternativa meni i nikad se s njima nisam mogao složiti ni u čemu. Bilo im je drago što je jedan 'smrad' nestao s ovoga svijeta mada njegov miris nisu udahnuli i nikad ga nisu okusili. Ali za njih je bio neki čupavi kreštavac kojeg su tog jutra vjerojatno prvi puta vidjeli i možda čuli 2-3 takta pjesme, te im u životu nikad ništa nije predstavljao, odmah ga povezujući samnom, do prije par mjeseci čupavom dukokosom protuhom koja je po selu nosila LP ploče pod pazuhom niti ne znajući da ja sustavno širim riječ r'n'r svakom interesentu. Bili su u pravu da me nikad nisu razumijeli, a još manje Kurtića kojeg ne bi mogli u Đurđevcu s nikime povezati da nije bilo mene. Ja sam po njima, kvario njihovu vrijednu djecu svojim nasilničkim pjesmama na radiju zbog kojih nisu htjeli raditi grunt. Moj pokojni tetak u drugom koljenu svome sinu, tj. mome bratiću nikad nije htio kupiti televizor jer je smatrao da će onda samo gledati TV i ništa neće htjeti raditi uz vinograde i brojne hektare oranica, livada i desetak krava u štali.

Kad bi netko došao u moju kuću od takvih tipičnih gruntovčana redovito se iznenadio kolekcijom gomila LP ploča uredno složenih na police po abecednom redu i prilično dobrom audio tehnikom za ono vrijeme. Tad je malo kome u kući trebalo barem 2 gramofona, 2 kasetofona, cd-player, jako pojačalo i 4 zvučnika. 'Kaj si ti to sve slušal? Ja to ne bi mogel podnesti niti 5 minuta, delaš norca od sebe. Imaš 5 rali grunta, a gubiš vreme z bedastoćama mesto da si najdeš nekakvoga pametnetešega posla kak i si drugi'. Prevod: 'zar si ti to sve slušao? Ja to ne bih mogao pretrpjeti niti 5 minuta, ti si luđak. Imaš 5 rali zemlje, a gubiš vrijeme s glupostima umjesto da si nađeš neki pametniji posao kao i svi drugi'.

Jedna od tipičnih sirovinskih poslovica mojeg sela, a i šire uvijek je bila 'ne zna svinja šta je dinja' i redovito se odnosila na nesklad u nerazumijevanju dvije suprotne generacije. One Dudekove, priglupe seljačke i da se razumijemo, filmski sjajno interpretirane koju su svi moji sumještani prihvatili pod svoj 'credo' i one moje, sasvim drugačije, urbanije, svjetske i progresivnije zbog koje sam, naposljetku i morao napustiti selo moje malo kojem očito nisam pripadao. Mnogi su sretni zbog toga što im više ne kvarim djecu, što više nema u njihovom selu nikakvih nasljednika, a ja sam im par godina prije u vlastitom, vrlo kvalitetnom lo-fi undergroundu, doduše na radio Đurđevcu svima njima ispjevao uvrnutu obradu Blaža Lengera "Podravino moja mila" otpočevši solo karijeru kao Tehac.

U mojoj skromnoj kući u Đurđevcu bili su mnogi poznati muzičari tokom kasnih 80-ih, a pogotovo ludih 90-ih kada sam održavao abnormalne tertevenke s napušenim, drogiranim i pijanim seansama. Ne stidim se toga, to je moj dio života i ponosim se mladošću koju nisam uzalud sfućkao na Daleku obalu i Psihomodo pop koji mi nikad ništa nisu značili. Kod mene su se slušali De La Soul, Public Enemy, The House Of Love, The Stone Roses, My Bloody Valentine, Dinosaur Jr., Husker Du, Kraftwerk, Simple Minds, naravno, Gang Of Four i The Birthday Party, The Jesus Lizard, Fugazi, Idoli, Šarlo, rani Orgazam, Boa, Roxy Music, Partibrejkersi, Japan, David Sylvian, Can, Judas Priest, Metallica, R.E.M., Violent Femmes, NoMeansNo, Miladojka Youneed (goli smo trčali po dvorištu u noći slušajući "Bloodylon"!), napušeni ležali na podu uz Pale Saints i Galaxie 500, skakali na Pixies i Sonic Youth, smijali se svinjarijama Monthy Pythona, Ramba Amadeusa i stripovima Alan Forda koje sam imao od A do Ž... uživali smo a da nismo bili svijesni koliko nam je u tom trenutku bilo lijepo i da se to vrijeme nikad neće vratiti.

Bilo mi je uistinu lijepo živjeti u tom vremenu unatoč svim poteškoćama, ratnim ožiljcima i zatucanom seoskom mentalitetu kad je Kurt opalio sačmaricu u glavu. Gdje sam bio? Vodio ljubav, zajebavao se i živio potpuni r'n'r život u izoliranoj selendri 'kuće na kraju sela' koja se 'bojala konja' i strahovala da joj netko 'ne dira ravnicu' dok se 'sije žito a raste grahorica'. Ima i još jedna prispodoba. Kako sam u to vrijeme bio aktivan s bendom Opomena pred isključenje, s frontmenom Anđelo Jurkasom, zamolio me potencijalni manager Damir Tiljak da nabavim nekoliko flaša rakije za koncert Nirvane u Ljubljani 1994. Ja sam ih uzeo na đurđevačkom placu, zauzvrat nisam dobio ništa, Kurt kakav jeste bio sjeban momak od horsa i droga, sve je te flaše smazao misleći da je njegov američki wiskey. Podravska je rakija jaka, puno jača od slavonske šljive ili dalmatinske loze. Tada se radila uglavnom od koštica iz pekmezare u Virju, a metilni alkohol je uzrokovao gubitak vida, slijepoću i ludilo. U selu Budrovec na obroncima Bilogore svaki dan su zvona na groblju dva puta odzvanjala. Danas selo nema niti 500 stanovnika, a bilo ih je dvostruko više. Poludio je mladi čovjek od toga i nije više bio sposoban s 27 godina othrvati se porivu totalne bijesnoće koju izaziva rakija 'koščićarka'. Česti naziv u Podravini za kroničnog alkoholičara jest 'koščićar' i ne povezuje se s Kurtom jer ovu priču nisam nikome, osim Aleksandru Cepušu govorio. Nitko mi ne bi vjerovao. Svi misle da je kriva sačmarica, nije. Ona je samo završila agoniju. Nirvana je nakon koncerta u Ljubljani 27.II 1994. održala još samo jedan, dan kasnije i potom u Njemačkoj prekinula turneju. Kurta je uzela 'koščićarka', opasna rakija kakve nema na svijetu i više se, nadam se, ne proizvodi.

horvi // 05/04/2014