"Mrzim narodnjake!", uzvikivao je jednom davno Bata Živojinović dok se kupao u Terazijskoj česmi sažimajući misao generacije, niti ne sluteći da će se kasnije u povijesti Balkana pojaviti nešto puno, puno gore. To puno gore danas znamo pod imenom turbo-folk i u ovom tekstu nećemo govoriti o njemu, nevaljalom sinu, već o majci radodajci, narodnoj muzici. Narodna muzika je, zahvaljujući svojim brojnim osobinama, a ponajprije dobroćudnoj gluposti kakve samo cure sa sela mogu biti, poslije snošaja sa zlim kamiondžijom koji je otkrio kokain I techno, porodila to čudovište koje je svoje pipke raširilo po cijeloj regiji, opasnije od kolere. Ali turbo folk nije tema naše današnje emisije. O njemu se sasvim dobro izjasnio dobri stari Rambo koji je tom bezimenom bastardu dao ime, pa koga zanima ponešto o tome nek posluša istoimenu pjesmu. Ovaj tekst govori o meni i mojoj ljubavi prema narodnjacima iz osamdesetih I s početka devedesetih, koja, kao i svaka poštena ljubav sadrži i zrnce mržnje.

Ispričat ću vam priču. U davna vremena kad smo svi vozili fiće i stojadine, kad bi isti, jadni, pucali od preopterećenja od silnih šunki, krvavica, sandala, gaća, peškira i ostalih gluposti koje su naši roditelji trpali u ta uzana kola, kad bi krenuli na more, kad je radno vrijeme bilo do tri sata popodne, kad je stranka bila samo jedna, tipova majica bilo je pet, hlača jedno tri-četiri, gorivo se točilo svakog parnog datuma, bilo je i stvari koje stvarno nisam mogao svariti. Jedna od njih bio je onaj dijamantni romb koji bi se svako toliko ukazao na televizoru, a ispod njega briljatninom umašćena i ružna njuška Sinana Sakića i njegova koračnica za sve upropaštene duše iz ćoškova kafana , "Ne traži je, sine". Igrom slučaja, tada sam imao male boginje (iliti vodene kozice), žuljao sam neku tvrdu kobasicu od prekjučer , osjećao laganu mučninu u stomaku i ležao tako sam, osuđen na program TV Sarajevo. Još ni dan danas ne znam je li ta mučnina bila od kobasice, boginja ili od sulude kombinacije sjaja i urlikanja na televiziji. Čak ni dan danas ne znam kako se ta nesretna emisija zove. Nedugo zatim život je tražio svoje potvrde. Došlo je vrijeme odrastanja, vrijeme prvog puta.

Prva je cigareta pukla na velikom odmoru iza svlačionice i bila je tako odvratna da sam mislio da ću ispovraćati dim, ali sam umjesto toga sam cijeli dan imao osjećaj da mi je nešto krepalo u ustima. Ni prvo pivo nije bilo bolje. Nikako nisam kontao kakav to gušt odrasli nalaze u silovanju flaše s ustajalim gaziranim znojem. A ni gađenje prema sjajećem rombu i pripadajućem urlikanju također nije splašnjavalo. Čak štoviše, raslo je. Bio je tu i neki Šerif, pa neki Nazif, samo potonji je uvijek bio u pozadini i nešto kombinirao. Kao i sad, uostalom. Bilo je i žena, ne mogu reći da nije. Hanka. Neda. Vesna. Sve su bile dugačke, gibljive, lijepe i sjaj im je nekako dobro stajao. Činio ih je ljepšima nego što stvarno jesu. Najslađe bi mi bilo ugasiti zvuk i diviti im se. Njihova napudrana lica, popunjene usne i krupne sjajne oči sasvim su se dobro slagale s pozadinom mojih mokrih snova.

Bilo je to neko sretno doba kad su narodnjaci bili čisti, umiveni, kad su malo manje izravno, a malo više suptilno znali dotaknuti pijanu dušu, kada su malo više ličili na sevdah, a malo manje na raspalu kafanu. Miroslav Ilić i Toma Zdravković milovali su pijane duše svojim glasovima, napose oba Halida koji su uvijek furali stil "za raju", a tu i tamo bi se pojavio kakav Sinan Sakić koji je najbolje pasao u sitna doba zamračenja kad mrtvo pijana usta više ne govore. Bilo je tu i alternativaca tipa Muharem Serbezovski (autor čuvenih "Čaše lomim, ruke mi krvave" i "Ramo, ramo") koji se našao na pola puta između Bollywooda i Balkana, u oba slučaja bivajući malo pretjerano egzotičan, čak i za Jugoslaviju. Šaban je još vješto balansirao između kafane i sevdaha s "Dođi da ostarimo zajedno", (koju će puno godina kasnije maznuti Let 3 i reciklirati je kao zgaženu plastičnu bocu, zajedno s "Child in Time" i pobrati mast facebook generacije. Kakvi ziceraši, gori od Neparnog Valjka), a Mitar je harao kafanama sa svojim traktoraškim urlikom, previše jakim za televiziju. Umjesto njih, s televizija su pojale Hanka Paldum i Lepa Lukić koje su uspješno kopirale čedni recept Silvane Armenulić i Olivere Katarine. Dok se nekome ovo može učiniti kao još jedan kliše u stilu "prije je bilo bolje, a sad je sranje", toga ću moliti samo da okrene YouTube i da pronjuška po ostavštini toga vremena. Ovo nije nikakva jugonostalgija, ovo je činjenica.

Pa prisjetimo se šta je bilo poslije toga, u osamdesetima. Nada Topčagić svojim niskim crnim štiklama mete lišće i poje o jutru i prijevari ( spot za "Jutro je"), prijespomenuti Sinan Sakić sa svojim grlenim ijujukanjem, koje ni kakav mongolski čoban ne bi mogao proizvesti, oba Halida sa svojim "jaranskim" pojanjem, Mile Kitić pa i Šaban Šaulić Šabanotti i ostala ekipa spremno su otišli korak naprijed i napravili ono što danas znamo kao narodnu muziku osamdesetih. Kurva radodajka zvana "narodna muzika" počela je odrastati i mutirati. Prvi znaci mutacije bili su otkriće električne gitare, bubnjeva i basa, formule koja se počela primjenivati doslovce u svakoj pjesmi. Kakvo je to bilo otkriće za narodnjake! "Neću neću dijamante", "Putuj putuj srećo moja", "Volim da volim", "Nevjesta", "Nije mene dušo ubilo","Zar za mene nema sreće", "Šta će nama šoferima kuća" i bogtepita šta još sve ne. Neću slagati ako kažem da su najviše zasluga za to ponijeli "Južni vetar", predvođeni Miletom Basom koji je napravio barem trideset posto aranžmana tadašnje produkcije, što je s obzirom na tiraž kompletne industrije pozamašan iznos. Za rezultat smo imali sulude kombinacije nespojivog: perzijske skale i bubnjarsko remek-djelo u "Zar za mene nema sreće" Šemse Suljaković, francusku šansonu i dno kafane na Ibarskoj magistrali u "Kafana je moja sudbina" Tome Zdravkovića, riffčinu i kotrljajuću tarabuku u "Putuj putuj srećo moja", terasu na Jadranu i vučji pjev u "Dajte vina hoću lom" Harisa Džinovića, da nabrojim samo neke koje su uspjele. Nema toga što narodnjak ne može otrpjeti. I nema muzike u kojoj se najgluplji tekst može prodati pod najveći hit. Cilj svih tih tekstova bio je da opjeva jade i sreću običnog čovjeka bivše države, mahom traktorašu, seljaku koji čak ni o sabranim djelima Josipa Barkovića (za neupućene: pisac partizanskih priča, ponajviše dječjih) nije imao pojma. Što znači, nikakvih kompliciranih složenica, metafora, poredbi ili ne znam kakvih filozofskih kompliciranih stilskih figura.

Omoti singlica s porculanski bijelim osmjesima Cuneta Gojkovića, ogromnim leptir mašnama Predraga Tozovca, frizurama začešljanim na stranu, krupni planovi lica tupo nacerenih pjevačica ispod kojih se žuti zlato i nakit od kojeg oči ispadaju (Radmila Karaklajić, Lepa Lukić i ostale) su se polako počeli gubiti s polica i prelazile u dio povijesti kojem ćemo se uvijek od srca smijati. A onda se pojavila ona. Koja? Pa, Lepa Brena, kakvo pitanje! Sve su one imale lice i stas, bogami i glas, ali Brena, Brena je imala NOGE, a bogami i ono ostalo koje se nije libila pokazivati. Kad se pojavio, taj je spot bio šok za moju nevinu dušu. Ona obučena u onaj dirigentski plašt s repovima , posut šljokicama prešetava bijelom pozadinom, pokazuje noge, vrti onom frčkavom kosom a još više dupetom (DUPETOM!) dok se u meni pali tada još nedefinirana vatra. Pjesma s tom vatrom nije imala nikakve veze. Da me sad ubijete, nemam pojma kako se zvala, ali to sad stvarno i nije važno. Ostat će zauvijek zabilježena kao ona sa spotom u kojoj Brena pjeva neke gluposti i paradira u oskudnoj odjeći, kao i u većini njenih pjesama, uostalom. Bilo je samo pitanje vremena kad će jedan od neiskvarenih cvjetova s livade početi kopirati Madonnu i pokazati sise i guzove. No, nije bitno. Netko je morao biti prvi. Ružni debeli bradonja u odijelu sa šljokicama stvarno nije smetao da se tu i tamo, poslije Breninih spotova otrči u WC i baci desanka u ritmu one stare "Igraj Boro, lepi Boro, igraj Boro moje oro". Mislim da ima još omladine koja dijeli moju sudbu onanovu.
Nakon nje, u maniru žabe koja je vidjela konja da se potkiva, sve su se počele skidati i davati si priglupe nadimke. Ceca, Veki, Sneki, Muki, Kiki, i naravno Džej, pokazali su da je najveća seljakova opsesija da se makne iz opanaka i da umjesto traktora vozi Citroen AX. Bilo je smeća (ajoj, kakvog smeća), ali negdje je formula upalila.

Iako su makli polja, njive, i potoke iz pjesama i zamjenili ih s mini suknjama, cipelicama i sakoima, glavni motivi su manje više isti :

1. Akteri: uglavnom momci i djevojke u vrtlogu strasti. Većinom u jednini. Ponekad se spominju imenima, poželjno što češćim u narodu da se masa lakše poistovjeti s patnjama ili srećom junaka/junakinje . Tokom pjesama s imenima uvijek puca koja čaša više. Primjeri: Halid Bešlić "Voljela me jedna Esma", Sinan Sakić "Zoko Moja Zoko", Nada Topčagić "Pomiri se Mile sa mnom", Miroslav Ilić "Ajd idemo Rado", Mica Trofrtaljka "Jeremiji kunac do kolena". Ali… niko kao dupe i noge narodne estrade. Lepa Brena je šampion u imenovanju svojih sretnih i nesretnih ljubavi, ali meni je uvjerljivo najjača u "Ljubi me Šabane" (Moj Šabane svaka čast/Tvoj poljubac ima slast/Takvog nisam dugo ljubila već/Moj Šabane časna reč.)

2. Veze između aktera, najčešće ljubav. Po mogućnosti pokidana, prevarena, ali ima i nemali broj pjesama gdje je ljubav jaka i postojana, kao u pjesmi Dragane Mirković "Biću njegova il' ničija" (Ne videla sunca više nikada). Postojanost ljubavi ili njezina prolaznost slavi se ili oplakuje u pjesmama kako srpske, tako i bosanske škole, bez ikakvih pravila. Primjeri: nemojte me zajebavat.

3. Prije su bile rumene ruže, rosne livade, medne usne, potoci bistre vode, seoske kapije, šljive ranke, jorgovani (ništa bez jorgovana), a danas su to suknje mini, džemper guči, džip, jahte i ostali brendovi. Primjer nekadašnjih tekstova: "Noć silazi niz grane orove/Svici pale reke i šorove/Šumi reka kroz guste vrbake/Kroz vrbake i kroz povrtnjake" pjeva Miroslav, u pjesmi "Moravsko predvečerje". Njegov mlađi kolega po mikrofonu, Deni Boneštaj poje moderniju varijantu za sve seljake u Moreschi cipelama "Svako veče crno Meče/da po tebe dolazim/Odmah stižem samo javi/Kada spremna si/Kad si sa mnom da ne brinu/Reci tvojima/Ko kap vode na dlanu/Ću da te čuvam ja". Svjestan modernizacije, ali u duši iskren (ve)seljak, Deni ne zaboravlja tradicionalnu vrijednost ljubavi. Sa svojim "crnim Mečetom" stat će u obranu svoje djeve pred nasrtajima prosaca u disku Trocadero u Budvi.

4. Ponekad se spominju pripadnici drugih manjina, najčešće Romi, i to samo kao Cigani i muzičari. Vrlo se rijetko spominju i dijelovi Ciganova tijela, kao primjerice zlatan zub, magični prsti ili violine koja, začuđujuće, uvijek cvili, pogotovo u pjesmama Tome Zdravkovića. Pripadnici ostalih manjina u narodnoj muzici su stvarno u manjini.

5. Smrt. Nikad fizička smrt, uvijek duševna. Posljedica nevjere, nedostatka ljubavi ili jednostavno prirodno stanje. Neki su izvođači toliko puta umrli i ponovo uskrsnuli u svojim pjesmama da su zajebali Isusa Krista i sva indijska božanstva. Nerijetko se život i smrt spominju u istom stihu da bi se dočarala magična opčinjenost ženom, kao u pjesmi Sinana Sakića "Reci sve želje" (Kada zora snena na istoku rudi/najlepši si poklon što mi život nudi/opija me tvoja nestvarna lepota/Umreću zbog tebe tako mi života)

6. Kafana . Glavni zlikovac u svim narodnim pjesmama, izvor svih ljudskih zala, ponor ljudske duše, mjesto gdje moral i ćudoređe umiru u alkoholnim isparenjima. S druge strane mjesto slatkih malih sloboda kao što su žderanje, pijančenje te štipanje nepoznatih osoba ženskog spola. Bijeg od okova obitelji i posla. Za divno čudo, nema nikakve veze s kavom, pa opet se zove kafana. Sve to prati živa muzika, te pjevač ili pjevačica (češće zvana pevaljka) koji šetaju između stolova i poju ljudima na uho. Kad zabava potraje do u sitne noćne sate, lome se čaše, tanjuri i ostali inventar. Nažalost, danas, takve kafane žive samo u filmovima. Danas je u kafanama živa muzika čovjek sa sintisajzerom i podočnjacima, a pevaljka/pjevačica dotrajala teta sa srednjom ugostiteljskom u zlatnoj suknji do pol guzice. Ponekad je i to luksuz. Sad često biva da se muzika uglavnom pušta sa zvučnika od strane tipova koji su naučili dvije-tri opcije u Magic Mixeru, pevaljke su zamijenile curice na silikonima koje plešu na šankovima oko šipki, a traktorske čizme i plave kute zamijenile su imitacije talijanskih cipela i dignuta kragna. Evolucija je čudo.

7. Muška snaga. Yin, kako kažu Kinezi. Sunce kako vele Egipćani. Ona ga je prevarila, ali on se ne da i sve će preživjeti i ostati svoj. Danas vlada uvriježeno mišljenje da je prototip delije iz narodne muzike balkanski macho mužjak, rasplodna mašina s kilom žutog oko vrata i isturenim dlakama iz raskopčane košulje. Međutim, često nije tako. Ni u jednoj se narodnoj pjesmi ne opisuje dotična figura, ali su figure koje su slušale tu muziku često gajile takav imidž. Uostalom, u neka doba noći, svi mi postajemo machoidna prototipčina koji se vodi vlastitim kurcem umjesto mozgom. O tome govore pjesme Šabana Šaulića "Volim da volim" (Volim da pijem/volim da skitam/I lijepe žene/za ljubav pitam/Bilo ti krivo/bilo ti pravo/Uzmi me takvog/il reci zdravo) i "Ja nisam anđeo" od istog autora (Pališ me mala, sve više ludim/I sanjam da se kraj tebe budim/Postelja bijela i bujna mašta/Hteo bih da ti učinim svaštaaaaa),

8. Ženska snaga. Yang vele Kinezi, Mjesec vele Egipćani. Nevinost seoskih cvjetova u pjesmama Lepe Lukić i Hanke Paldum zamijenila su muda djevojke sa sela koju je školovao gradski asfalt. Pretvorbu neiskvarene djevojčice u asfaltnu kalašturu najbolje prikazuju dvije pjesme Cece Ražnatović-Arkan. Prva se zove "Cvetak Zanovetak" i ide ovako: "Ja sam cvetak, čudan cvetak/Ja sam cvetak zanovetak/Neka znade momče svako/Ubrati me neće lako". Druga se zove "Idealno loša" a tekst je slijedeći: "U mojoj sobi samo tama, samo krš i lom/Tako svuda je u gradu mom/Ako ne znaš s kim bi, gde bi, šta bi/Onda za tebe je to/Ma, idealno loša". Nada Topčagić u fazonu snažne kafanske raskrojguze sa stilom pjeva: "Opiću te poljupcima, joooj/Sve bi dao da si samo mooooj/Ja sam takva nije da se hvalim/ Rođena sam da sam da žarim i paaaaaaalim". I mnoge druge pjevačice pjevaju o tome, no sve ih za šest kopalja šije Lepa Brena, koja je diplomirala na imidžu jake ženske. Pa kaže Fahreta: "Prodaj ćale kuću staru/kupi novu dugmetaru/Ja ću suknju od najlona/Da dođem do mikrofona". No Brena u svom stilu ne staje samo na tome pa u par stihova proglašava vanredno stanje Granda:"Pusti ralo i motiku/Narod voli erotiku/Obuci me minimalno/Da se vidim maksimalno".

9. Alkohol. Pretežno vino, kod uljudnijih predstavnika narodne muzike, kao što su Haris Džinović ("Dajte vina hoću lom"), ili Goran Dimitrijadis Dima ("Nije mene dušo ubilo") ili rakija kod izravnijih predstavnika kao Halid Muslimović "Od rakije nema bolje žene/Po tri dana ona ljulja mene". Često se alkohol spominje samo u formi čaše, pri čemu slušatelj sam mora zamisliti što čaša sadrži, pa tako ono što pije u trenutku slušanja, udara jače. Čaša je višestruki dobitak za pjesmu jer se s njome može svašta: može se napuniti, slomiti, razbiti a nerijetko je i stanište predmeta obožavanja, pretežno osobe ženskog spola, kao u starogradskoj pjesmi sastava Spomenari "Izađi iz moje čaše". U sitnim noćnim satima nije rijetko da i čaše govore: "Reci čašo pijanice/Gdje je žena koju volim/Reci čašo varalice/Kako da je ja prebolim", kako kaže Sinan Sakić u "Reci čašo".

10. Genijalnost, odnosno glupost, kako se kome čini. Slučajni motiv u narodnoj poeziji, ponavlja se od pjesme do pjesme, u većem ili manjem intenzitetu. Nekome jak stih, a nekom goli idiotizam, ali uvijek pogodan za citiranje. Primjera gluposti, tj. genijalnosti ima bezbroj. Pa kaže: "Oči njene nisu sjale/da me gleda nije smela/cigaretu nije htela/uzela je samo dim" ("Kraljica Trotoara", Mile Kitić), "Besnom vrancu mokra griva/dok luduje ispod šljiva/A kraj kapije/Šarov planduje/Amerika/Zemlja velika/Ali metar moga sela/Amerika cela (MIroslav Ilić, "Amerika"), "Kolko ima odavde do mora/toliko je planina i gora/koliko je planina I gora/toliko je odavde do mora" Halid Bešlić ("More i planine"), Snjegovi su kad je hladno/snjegovi su kad je zima/Snjegovi su kad rastanak život sprema/Snjegovi su kad ljubavi nema, (Halid Bešlić, "Snjegovi"), "Dok mi ruka podrhtava/ona negde mirno spava/oooooooooooo" ("U svanuće ne idem do kuće", Mitar Mirić) "Devet osam osam/ako ne znaš ko sam/ Devet i tri/Ako negde gori/Devet osam jedan jedan da te budim/Devet četri mala kada ti poludim" ("Devet osam osam", Mitar Mirić) ,"Ako me ostaviš/klošar postaću/ako ne ostaneš/u paklu goreću/Ako ostaneš idu bolji dani/Ostani ostani (Sinan Sakić, "Klošar"). "Ako si ti normalan/ubio me Bog/Ali šta ću kad ne mogu/Bez pogleda tvog (Nada Topčagić "Ako si ti normalan"), "Ti si brko sila/ti si pravi Bog/ja bih tebe ljubila/života mi mog (Nada Topčagić "Ti si brko sila"). Ali naravno, sve ih uvjerljivo nadjebava Lepa Brena. Ono što je ta žena otpjevala u svojoj godinama dugoj karijeri može učiniti čak i samog Harmsa ljubomornim, a Monty Pythone malom djecom. Udri Fahro: "Mile voli disko, disko/A ja kolo šumadijsko/da budemo blisko, blisko/Harmonika svira disko" ili "Bum Cile bum/ma gricni me za uvce/tu grm, ovde žbun/bum Cile bum/Ma nek mi srce kucne/U šaš pa u drum" ili "I tako mic po mic po mic/Sevnuo je blic/Pozvali smo celo selo/U Šabacki Ric". Niz se može nastaviti u nedogled.

... nastavak slijedi...

djole // 18/09/2011