Negdje poslije rata, cigarete i alkohol su mi se gadili sve manje a i život je počeo uzimati sve stvarniju formu, onu koja se ne sastoji od kazeta s muzikom iz stranih zemalja, časopisa i knjiga. Tako sam doznao da para vrti gdje burgija neće (ali mi je trebalo još neko vrijeme da saznam u kojem se to smjeru burgija vrti), da bez muke nema nauke (a kad naučiš opet se mučiš), da ako ne pitaš nećeš ni dobit, te da pijanome ne vrijedi objašnjavati. Na žalost, ili na sreću, te sam stvari naučio iz života koji često nije bio tako savršeno posložen kao muzika koju sam slušao. Tekstovi te muzike su govorili o iskustvima iz drugog svijeta u kojem jedan grad ima stanovnika kao moja država, u kojem se kilometar dalje od moje kuće još uvijek ne nalaze čobani,svinje i traktori, nego zgrade od stakla i čelika u kojima žive nadrkani tinejdžeri koji, umjesto da sjede u četiri zida i kunu svoju sudbinu nadrkanih tinejdžera, uzimaju gitare u ruke i istovaruju svoje bijesove, tuge i nevolje na ploče i kazete. Iako je ta muzika bila puna negativnih i oslobađajućih emocija, govorila je o nekom drugom svijetu, koji se činio daleko bolji od ovog.
Jednom prilikom prijatelj mi je pustio "Kolovođa đavo" od Šabana Šaulića. Sam sam na sebe tada bio ljut što ta pjesma pobuđuje iste osjećaje kao i "Gimme Danger" od Stoogesa. Mogu tisuću puta reći da ne slušam ta sranja, mogu sto puta zaredom preslušati čitav opus Black Sabbatha, King Diamonda, Deicide ili Mercyful Fate koji se svi do jednoga kite baš s krilaticom obožavatelja đavola, ali nitko od njih mi nikad nije mogao približiti nečastivog tako jasno, direktno i bez šminke kao tada Šaban. Nečastivi je, po definiciji, nešto loše, nešto što čovjeka tjera da se opija i ponaša kao budala. Nema ništa uzvišeno i mistično u pijancu. Samo smiješno, a u zadnjim stadijima otužno. Pa tako ni Šabanova pjesma nije mistična ni uzvišena, već šarmantno zajebana, kao i taj ritam dvojke koji ju vodi. Može Tony Iommi imati zlatne ruke, može Ozzy pojesti punu kacu šišmišjih glava, ali ne može doseći taj nivo neukusa na kojeg samo nečastivi i njemu bliski mogu lomiti čaše.
Druga pjesma kriva za to što sam više počeo poštivati narodnu je "Putuj putuj srećo moja" od Halida Muslimovića. Machoidna je to himna muškarčine kojoj je nepoznata ženska osoba slomila srce, s kojom je tek shvatio da ga ima, pa poslije prekida ponovo shvatio da ima sebe. Riff za šminkerske plave pramenove i lelek za povrijeđenu dušu, ova rock-narikača odlično spaja tugu i ekstazu novog početka kao nijedna druga pjesma u povijesti domaćeg rock'n'rolla. Postoji i druga strana ove nedaće, ona ženska, koju najbolje opisuje "Zar za mene nema sreće" Šemse Suljaković. Siktaj zmije šarke, urlik ljute harpije i ubod škorpije, kotrljajuća tarabuka i ekstatična perzijska skala za brodolomce polomljenih srdaca utopljene u alkoholu koji od jada flašama gađaju izo-prozore kafane. "Volim da volim", još jedna razaračica kafana Šabana Šaulića, majstora za razaračice kafana, koju čak ni glupi tekst ne može uništiti već samo dodatno pojačati (Bilo ti krivo/Bilo ti pravo/uzmi me takvog/il reci zdravo). Da netko ne bi pomislio da se emotivno vezujem samo uz glasne i grlate, moram se spomenuti Tate, Tome Zdravkovića, koji je svoj izričaj našao na pola puta između starogradske pjesme i narodne. Premda čovjek bez sumnje zaslužuje poseban esej, knjigu i film, ovaj tekst ne može završiti a da ga se ne spomene. Iako ni približno grlat kao spomenuti kolege, glas mu posjeduje finu suptilnost stare škole pjevača s leptir-mašnama, ali umjesto da raspiruje lažnu "opatijsku" kulturicu Toma rasparava dušu kao krpu. Kad se čita tekst pjesme izgleda prilično banalno "Da li si mi verovala ženo jedina/Da li si mi verovala dal'si praštala/Kad sam tebi dolazio mrtav umoran/Da li si mi verovala da sam bio sam", ali s Tominim glasom, koji iako umilan ima težinu napaćene duše, svaka riječ sjeda kao olovo. Nitko od spomenutih pjevača nije imao tu natprirodnu moć kao taj mršavko s tananim glasom, da vam u nekoliko jednostavnih strofa izvuče "bluz" iz dubina duše kakav niste ni znali da posjedujete. Kad taj glas zavapi: "Dotako sam dno života/I pakao i ponore…" jednostavno mu morate vjerovati, jednako kako bi vjerovali Tomu Waitsu ili Leonardu Cohenu kad se upuste u jednu od svojih naricaljki. I tu je još jedna pojava koja je već dobila svoj film, čini mi se, ali također zaslužuje biti spomenuta u ovom tekstu. To je Milica Ostojić, iliti u narodu poznatija kao Mica Trofrtaljka. Stasom i glasom legenda, ali tekstovima Boginja. Umjesto da je opisujem, najbolje je da njeni tekstovi govore sami za sebe. Šta kazati o ženi koja pjeva "Sjela mala na putić/Raskopčala kaputić/Zima li je, vetar duva/Ne zna da se čuva" ili "Joj Tadija ne muči me/Šta da radim bez kučine/Duge noći preko zime/Ne može se bez kučineeee". E sad kako je narodnjak do svega toga došao? Postavite li mu pitanje, nećete dobiti suvisao odgovor.
I upravo u tome leži tajna. Narodnjak ne zna pisati tekstove, a misli da zna. Narodnjak ne zna voditi firmu, a misli da zna. Narodnjak ne zna voditi državu, a misli da zna. Ne zna koristiti kompjuter. Ili bolje, kad ga nauči koristiti, onda napravi turbo-folk. Narodnjak zna voziti autobus, zna poorati njivu, zna preticati kolone, zna proći kroz crveno u zadnji čas, misli da zna voditi firmu (a zna samo isisati pare), voli galamit na ženu (i povremeno joj opaliti ćušku da se dokaže samom sebi), voli polomiti čašu (ne zato što to stvarno želi nego zato što kod njega u selu to svi rade kad se naroljaju), zna praviti pare uličnim forama proizašlim od šibicarenja na pijaci. Dokle god je gomile budala koja želi napraviti paru na brzinu bit će i šibicara. Dokle god je slomljenih srca, uništenih života i neostvarenih snova bit će i narodnjaka. Pjesme u kojima se opjevavaju tuge I sreće rade se sa stilom, ako se stilom može nazvati šarena kravata, uštirkana bijela košulja, zlatan lanac i mokasine s bijelim čarapama. Njegov stil je u brojevima, ne u kombinaciji odjevnih predmeta. Koliko košta sako, koliko košta nova kurton-majica ili koliko se sjaji nova zlatna kajla. Narodnjak, dakle, nema stila. Narodnjak nema mozga. Jedino što ima jest instinkt koji se kvari i popravlja kako se vrijeme mijenja, toliko jak da može upropastiti i izgraditi jednu državu u rekordnom vremenu. Kao što je recimo u pet godina sjebao jednu i izgradio sedam novih.

Sve su narodnjačke pjesme takve. Instinktivne. Nagonske. Instinkt preuzima različite forme, bio on ljubav, moć, mržnja, tuga ili bilo što drugo, ali kao takav, nama svjesnim bićima, predstavlja predmet sprdnje, divljenja, ili gađenja, kad se pojavi u svojoj nepatvorenoj formi. Instinkt obično isplivava na površinu kad se čovjek dobro napije, kad se naguta droga ili dok jede janjetinu. Kad se instinkti pokažu, ne pomaže ni jedna druga vrsta muzike osim narodne, vjerojatno zato jer narodna muzika je jedina muzika koja sebe ne doživljava ozbiljno. Da pojasnim. Narodna muzika nema nikakvu poruku kao rock'n'roll, punk ili techno. Narodna muzika nema ciljanu publiku. Nekad davno ta publika su bili seljaci i čobani. Ali, danas, seljaka i čobana je sve manje, a seljačina s dignutom kragnom sve više. Preporođene su to siledžije koji možda nikad nisu čuvali ovce ili orali njivu, ali se takvima predstavljaju. Možda nikad nisu ni kravu vidjeli, ali su zato grizli asfalt. Neki čak ni to. Neki su samo poza stvorena u društvu, ikona, isprazan lik, kao logo na najlon-kesi. I zato je narodna super. Nema početak, nema kraj. Ko može reći gdje i kad je počela narodna muzika? Svi mi znamo kad je počeo punk, ili kad je počeo techno, ili rock. U narodnoj muzici imamo produkciju osamdesetih, produkciju sedamdesetih, produkciju šezdesetih, ali narodna muzika je bila i prije toga, prije ploča, mikseta i studija. Uvijek je bila tu, ali se tako nevino i glupavo maskirala kako je već koje doba tražilo, da je nitko nije uzimao za ozbiljno.
Ispričavam se. Počeo sam pretjerivati u ovoj delikatnoj temi, a i popilo se pomalo. Nije lako, priznajem, biti dijelom nečega i izdizati se iznad toga. No, i dalje ne mogu sebe nazvati narodnjakom. Volim poslušati, volim se napiti uz dobru harmoniku, ali razlog zbog kojega me nećete vidjeti na muzici je isti onaj zbog kojeg ne idem u Crkvu. Mogu primirisati u kafanu, isto kao i u crkvu, ali se nikada, pa ni onda, ne mogu s njom saživjeti sasvim. Jer, kako sam već rekao, instinkt u sitne noćne sate uzima različite forme. Forme veselja i pijančenja mi se sviđaju. Ne sviđaju mi se forme razbijanja čaša i deranja u ime države, a još manje pravljenja frke po nacionalnoj osnovi, jednako kako mi se ne sviđa kad pop propovijeda umjesto političara, a ne umjesto Boga. A tek mrzim kad se napaćena raja poistvojećuje s tim. Loženje, shvaćate? Samo me manite loženja ako nije u svrhu grijanja. Ili bolje, ako se već mora ložiti, draže mi je loženje na dobru hranu, alkohol i žene nego loženje na nepostojeće idiotizme koji su ljudi sebi stvorili u glavama da im bude lakše. Ali danas je lakše rascijepati atom, nego razdvojiti te dvije kategorije. Jer seljaku je uvijek netko drugi kriv. Kad se prehladi kriv mu je propuh (iliti promaja), kad nema para kriva je država. Seljak je patetična biljka.

Jednog će dana ovdje pasti atomska, ili meteor udarit će potres i zemlja će se otvoriti, pa će nestati seljaka politike, ratova i idiota s podignutim kragnama. Znači, nestat će političara, kumova i rodbine, nestat će zgrada sa precijenjeno skupim stanovima, nestat će stadiona, neće biti Zvezde, Dinama i ćelavih majmuna koji se mlate zato što su primili gol. Nestat će rodoslovlja, familija, religije, benzina i kokaina.

Zamišljam jedan golemi ražanj s svinjčetom, a svi mi kao jedno jedinstveno pleme sjedimo oko vatre koja liže mrtvu životinju, pa hipnotizirano buljimo u sjaj masti koja se slijeva niz svinjeće butkice. Jedva čekamo da se ispeče. Zamišljam prelijepo žensko biće, koja nam pjeva, proto-pevaljka, prikladno obučena u mini suknju od okolne vegetacije kao Raquel Welch u filmu " 40 tisuća godina prije Krista " ". Mi ne shvaćamo ništa od te ljepote jer smo na nivou blaženosti Adama i Eve. Još smo u Edenskom vrtu. Muškima se ne diže, u ženama se ne stvara ljubomora. Čopor smo djece bez pravila, ideologija. Imamo samo jedan cilj na koji ionako ne možemo utjecati: sjedimo, petljamo prstićima po blatu i čekamo da se svinja ispeče. Nije li to slatko? Djevojka s proporcijama i odjećom a la Raquel Welch poje slatkim glasom o livadama i voćnjacima, a mi joj ne stavljamo pare u grudnjak jer ne znamo što je to. Ne pucamo iz pištolja, jer ih ni nemamo. Imamo samo kamene sjekire i noževe od kostiju, a iz njih se ne može pucati. Imamo toliko soli u glavi da se orijentiramo u prirodi ili da vežemo zastavni čvor; taman toliko mozga da se nasmijemo na sočni prdež nekog iz plemena. A kad se konačno svinjče dopeče i kad se rastranžira s nožem napravljenim od vučje kosti, kad svaki i svaka dobiju svoj tanjur od uštavljene ovčje kože i u njemu pripadajući komad pečene mrtve životinje i kad svi u slast počnemo jesti, ujednačeno, kao vojska,pa kad mast i meso udari u glavu, tada ćemo se probuditi iz dječjeg sna i ponovo, po ko zna koji put početi slagati paktove i družbe. I tada će se čarobni krug ponovo zavrtjeti, i neće trebati dugo dok najkurčevitiji ne počnu stavljati šarene monete u prazan prostor između pevaljkinih sisa i njene uniforme.

... nema nastavka...

djole // 25/09/2011