Može li se priča o Goriboru ispričati u vremenu trajanja izgaranja jedne cigarete, zapaljene između bezuspješnih pokušaja traženja sna u dugoj, gluhoj noći?
Može. Goribor i govori o tragičnom traženju sebe. Izgaranju cijelih generacija. Traženju bez cilja. Samo sa onim osjećajem u stomaku da nešto nam fali. Da je nešto nepovratno izgubljeno. Neznamo točno što, ali boli. Ali što? Izostanak nas iz naše sredine. Pokazuje nam da smo na rubu. Na rubu naše egzistencije. Ali u metafizičkom smislu. Siromačtvo duha. Ljudska tragedija. Ona koja se danas zataškava i sakriva pod tepih između novih mobitela s "touchscreenom", i vijestima o uraganu na drugoj strani planete. Skrivena tragedija koju neželimo vidjeti. Gadi nam se. Za svaki njen slučaj, tražimo izgovore. Kao, "sam je kriv za to" ili, "a što ja tu mogu?" Slabi i nemoćni su tako pretvoreni u prevarante, koji samo hoće doći do nečijeg novca, a iza ugla ih kao, čeka njihova velika limuzina. Narkomani su preimovani u propalice. Budale. U najboljem slučaju, kaže se za njih da su nesretnici. I tu već završava naše "suosjećanje" za njih. Goribor govori o hladnoći našeg društva. O dušama na margini. Tamnoj strani tranzicije. Izostanku perspektive. O izgubljenosti između sivih gradskih zidina i beskrajnih ulica, koje nevode nikada na neko bolje mjesto. Jer smo se svi izjednačili. Sva mjesta su postala ista. Kao i ljudi. Turobna jednakost. Potonuće jedinke u moru jednakih, istih. Goribor je snajper unutarnjeg kaosa. Njegovi hici pogađaju kroz male otvore naših neprobojnih prsluka, koje smo nabacili da bi se poštedjeli pogleda na okrutnost ovoga svijeta. Nesreće. Tuđe i naše. Govori o sudbinama sa ruba. Ogoljenim dušama. Žalosnim istinama. Teške za slušati. Na početku se želimo osloboditi od toga. Ali neposredno nakon prvog šoka, ostajemo ukočeni kao plijen u raljama nekog grabežljivca. Svjesni da se bliži kraj. Ali to nije kraj, već početak shvatanja. Tek onda poprimamo dar gledati očima dna. Disati krikom spoznaje. Tu spoznaju Goribor nam ubrizgava kroz svoj jedinstveni spoj najcrnjeg južnjačkog bluesa, savršenom zagrljaju trip hopa i tekstovima koji ulaze u nas i daju nam osjećaj da mi sami napokon izgovaramo ono što smo oduvijek htjeli reći, ali smo se toga stidjeli i plašili. Završio bih ovaj teški i suvišnji tekst sa jednim Goriborovim citatom. Ali nemogu niti jedan izdvojiti, jer svi oni čine jednu cjelinu. A evo, i cigareta mi dogorijeva. Citirat ću zato jednog prijatelja:

"Otvorite širom vrata, otvorite prozore
Teritorij nije karta, nije globus planeta
Otvorite širom vrata, nestaje nam zraka
...Mi smo iza rešetaka, izmedju ogledala
Ovo je Kuca Straha
Ovo je Rupa zvana Zato

Otvorite druga vrata, porušite zidove
Nepogoda nije sada poplava i zemljotres
Zapalite Kucu Straha, rezervoar sjecanja
Mi smo izvan rešetaka, iza su ogledala"

-Persona Non Grata-

z. marković // 30/08/2011